Dan prvi. Napolju studen. Sunce, jedva vidljivo, sakriveno iza teških i sivih oblaka, polako gasne, a nad velegradom se stvara veličanstven prizor decembarske večeri. Prvobitno sivilo zamenjuju lampioni najrazličitijih boja koji u dosluhu sa bojama semafora i novogodišnjim melodijama doprinose stvaranju uzavrele pretprazničke atmosfere.
U Tašmajdanskom parku i Crkvi Svetog Marka, pak, potpuni smiraj. Čuje se tišina i oseća snaga jednog sveta izvan vremena. Pažljivi posmatrač primetio bi sedamnaest prilika, četrnaest muških i tri ženske, koje, kao jedna, ulaze u velelepno monumentalno zdanje, urađeno u duhu srpskog srednjovekovnog graditeljstva, po ugledu na zadužbinu kralja Milutina, manastir Gračanicu na Kosovu i Metohiji. Krste se, celivaju ikone i vrše duboki poklon nad grobnicama cara Stefana Dušana, patrijarha Germana, kralja Aleksandra Obrenovića, kraljice Drage i kneza Miloša Obrenovića. Posvećuju svoje srce i um samo Gospodu, pale sveće i mole se Gospodu – da blagoslovi njihovu dobru nameru i upravlja njihovim putovanjem u odlasku i povratku, da zdravo, mirno i srećno odu i vrate se – PUTEVIMA PREDAKA, 100 GODINA KASNIJE. Sedam časova kasnije Miodrag, Dragana, Nebojša, Marko, Aleksandar, još jedan Aleksandar, Srđan, Ivan, Mirko, Aleksa, Sofija, Đorđe, Petar, Nemanja, Slobodan, Bojan i Bojana stupiće na tlo srednjovekovnog grada, koji je dobio ime po tvrđavi čiji se ostaci uzdižu nedaleko od istog – Zvečan.
Prvi susret sa Kosovom. Vazduh udišemo punim plućima. Oči su širom otvorene. Iako je grad utonuo u noć i tišinu, želimo da vidimo i oslušnemo. Ni šuma, ni glasa, ali želja je odveć jaka. Domaćini su u međuvremenu pripremili večeru. Nesebični u svojoj nameri i izuzetno gostoprimljivi, iznose pred nas plodove prirode sa ovih prostora. Dok se krčmom širi miris prave domaće kuhinje, sa domaćinima razgovaramo o našem putovanju. Miodrag, organizator, gradacijski predočava našu priču – od planiranja putovanja, preko poziva, prepiske sa potencijalnim putnicima, prijavljivanja, otkazivanja prijava do konačne realizacije. Statistika kaže da je poster o planiranom putovanju videlo oko 400 000 ljudi, o putovanju se detaljnije informisalo (klikom na link) oko 100 000, na FB stranici „100 godina kasnije“ poster je like-ovalo, komentarisalo i podelilo oko 10 000, do 1. decembra prijavilo se preko stotinu ljudi i, do kraja, krenulo sedamnaestoro. Kroz naredna tri dana (11-13.12.2015) sedamnaestoro entuzijasta obići će: Gazimestan, Gračanicu i istoimeni manastir, Visoke Dečane, Prizren i Bogosloviju Svetih Kirila i Metodija i Crkvu Bogorodice Ljeviške, te Albaniju – Tiranu, Drač i Skadar. Nakon večere i razgovora sa domaćinima, odlazimo na počinak, čini mi se svi sa istom željom – da što pre svane kako bismo mogli da vidimo, udahnemo, dotaknemo.
.
Dan drugi. Budimo se sa prvim zrakom svetlosti koji kao da dodatno utemeljuje i krepi snagu, veru i nadu sa kojima smo dan pre krenuli na najveći putnički poduhvat. Od Zvečana preko Kosovske Mitrovice i Vučitrna put nas vodi do Gazimestana. Posmatram. Volim da posmatram. U meni su se spleli i prošlost i sadašnjost i strepnja i samopouzdanje i duboko poštovanje za one koji su pali u borbi za slobodu. Želim toliko toga da kažem, ali nemam kome. Iz te zapitanosti i vrtloga misli prenu me prizor o kom snevah. Preda mnom se ukaza kula, koju prepoznah sa slika iz udžbenika iz istorije i čitanki. Stajala je ispred mene u svoj svojoj veličini, postojanosti i snazi. U hodu iščitavam stihove epskih pesama kosovskog ciklusa koji su ispisani na zidovima želeći da što pre stignem do vrha. Pokušavam da izbrojim stepenike, ali mi ne ide. Ne zastajavam. Moj pogled stremi ka visinama. Vidim komad plavog neba. I tu sam. Nalazim se na platformi. Teško dišem. Borim se protiv vetra koji me nemilosrdno šiba po obrazima. Ne dam da me slomi. Vrtim se u krug. Vidim ušće reka Sitnice i Laba. Bože… Ja sam na mestu na kom se odigrala Kosovska bitka 1389. godine.
Kosovski junaci, zasluga je vaša Što poslednji beste. U krvavoj stravi, Kada trulo carstvo oružja se maša, Svaki leš je svesna žrtva, junak pravi. (Milan Rakić – Na Gazimestanu)
Opet usmeravam pogled ka nebu i nada mnom kao da vijori Rakićeva patriotska poezija, čitav onaj ciklus pesama inspirisan zavetnim kosovskim iskustvom – Minare, Na Gazimestanu, Simonida, Božur, Jefimija, Kondir, Napuštena crkva i Nasleđe.
Danas nama kažu, deci ovog veka, Da smo nedostojni istorije naše, Da nas zahvatila zapadnjačka reka, I da nam se duše opasnosti plaše. (Milan Rakić – Na Gazimestanu)
Kazujem Rakićeve stihove i još jednom se osvrćem, saledavam kulu i prostor oko nje, i pitam da li nas je zaista zahvatila zapadnjačka reka. Da li treba da kročimo na svetu zemlju Kosova, pa da tek onda srce i dušu Srpstva osetimo? Razmišljam i posmatram. Posmatram svoje saputnike, koji, zaključujem na osnovu njihovih izraza lica, svaki za sebe, vode unutrašnju diskusiju sa precima. Posmatram predele. Tužni su i pusti.
A tamo, ko gora srebrna i čista, Pokrivena nebom Gračanica blista I sjaj s krsta siplje... Trepte daljne međe – Razdraba se blesak po kosi i luci, Ko da Boško, s alaj-barjakom u ruci, U oklopu sjajnom sam projezdi neđe. (Aleksa Šantić, Jutro na Kosovu)
Gračanica je sledeća stanica našeg putovanja. Zaustavljamo se i odlazimo do spomenika palim borcima u Prvom svetskom ratu, spomenika kralju Milutinu i manastira Gračanica. Spomenik kralju Milutinu otkriven je 2015. godine, nalazi se u dvorištu Osnovne škole „Kralj Milutin“ i predstavlja sponu sa prošlošću – što je prošlost prisutnija u nama, sigurniji smo u sadašnjosti – ali i svetionik, putokaz, stalni i sveprisutni podsetnik da treba da činimo dobro, da se nadamo i verujemo. Pravimo fotografije i divimo se njegovoj grandioznosti dok nas učenici škole krišom posmatraju kroz prozore svojih učionica. Pozdravljamo ih blagim osmesima i upućujemo se ka manastiru. Manastir Gračanica sagrađen je između 1313. i 1321. godine. Jedan je od najlepših srpskih srednjovekovnih manastira. Najbogatiji vladar na Balkanu toga doba, Sveti kralj Milutin (1282-1321), ispunio je zavet Gospodu da će svake godine svoje vladavine sagraditi po jednu crkvu, a poslednja u nizu, najsjajnija i najuzvišenija, bila je Gračanica. Sveti kralj Milutin i njegova supruga kraljica Simonida, vizantijska princeza, prikazani su u centralnom luku kao vladari kojima Gospod daje vlast preko anđela koji na njihove glave spuštaju krune. Manastir Gračanica danas je ženski manastir. Naime, u Gračanici je, po njenom nastanku, živelo više stotina monaha. Tokom vremena više puta je razarana, naročito od strane Turaka. Izvesno vreme bila je i napuštena. Nakon Drugog svetskog rata, nekoliko monahinja odlučilo je da obnovi manastir, te je tako postao ženski. Vrata manastira otvara nam upravo jedna od monahinja, koja u njemu boravi tek dve nedelje. Mila i predusretljiva, govori o istorijatu manastira i rado odgovara na naša pitanja. Na našim licima vidno je divljenje ne samo prema ovoj, nego prema svim jakim, hrabrim i mudrim ženama, prema onima koje se nadaju, koje veruju da Gospod uvek ima poslednju reč, prema onima koje čuvaju poslednju parčad svete srpske zemlje.
Pogled potom usmerava ka freskama. Freske su delo čuvenih freskopisaca, dvorskih slikara Svetog kralja Milutina. Sve zidne površine pokrivene su freskama najrazličitijih tema, pa tako imamo: Bogorodičin ciklus, motive iz Starog i Novog zaveta, predstave Strašnog suda, kalendara, ktitorske predstave Svetog kralja Milutina i kraljice Simonide. Prvi put je oslikana i kraljevska loza Nemanjića sa 16 članova. Freske imaju teološki, liturgijski, alegorijski i istorijski karakter. Kao spoj autentičnog graditeljskog dela i bogate slikarske tvorevine, Gračanica se od 2006. nalazi na UNESKO listi zaštićenih kulturnih dobara. Naročitu pažnju posvećuje kraljici Simonidi. Freska na kojoj se nalazi Simonidin lik inspirisala je Rakića da napiše pesmu naslovivši je upravo njenim imenom:
Iskopaše ti oči, lepa sliko! Večeri jedne, na kamenoj ploči, Znajući da ga tad ne vidi niko, Arbanas ti je nožem izbo oči! (Milan Rakić – Simonida)
Postoje tri verzije o tome kako su iskopane Simonidine oči. Prva kaže da su to učinili Arbanasi, druga da su to učinili Turci dok su harali manastire, jer su imali osećaj da ih sveci posmatraju i osuđuju njihov čin, a treća, koja se čini nekako najverodostojnijom, da su to učinili ljudi koji su bili bolesni, meštani okolnih mesta – dolazili su u manastir, strugali malter sa predela očiju svetaca i potom ga stavljali na obolele delove tela verujući da će tako ozdraviti. Izlazimo iz manastira. Osećamo spokoj u telu i duši. Osećamo da smo se zbližili. Radost zbog ostvarenih i predstojećih ciljeva neizmerna je. Raspoloženi i puna srca, upućujemo se ka manastiru Visoki Dečani. Naš autobus, prevoznika Lasta, u međuvremenu je otišao prema Velikoj Hoči, a mi se vozimo lokalnim, sa KiM registracionom oznakom. Ispostaviće se da smo doneli ispravnu odluku, jer su našu Lastu kamenovali dok je prolazila kroz Suvu Reku.
Na mestu koje odiše mirom, tišinom i pruža osećaj spokojstva i blagostanja osnovao je Sveti Stefan Uroš III Dečanski manastir Visoki Dečani. „Obilazeći mnoga i različna mesta po celoj svojoj oblasti, nađe neko mesto u predelima hvostanskim zvano Dečane, (…) sačišćeno svakim drvećem, jer je mesto mnogo granato i mnogo plodno, a ujedno ravno i travno, a odasvud teku najslađe vode, a tu izviru veliki izvori i napaja ga bistra reka (…) – sa zapadne strane zatvaraju ga najviše gore i njihove strmine, i otuda je tamo zdrav vazduh. Sa istočne strane ovome se priupodobljava veliko polje, navodnjavano istom rekom. Takvo je, dakle, mesto časno i dostohvalno za podizanje manastira.“ Ovako je Grigorije Camblak opisao izbor mesta za osnivanje manastira u podnožju Prokletija, između Peći, sedišta srpske arhiepiskopije, i Prizrena, jedne od slavnih prestonica Nemanjića. Pristižemo. No, naš prvi susret i prva razmenjena reč ne behu sa sveštenim licem, monahom manastira, no sa vojnim snagama KFOR-a koje danas obezbeđuju manastir i kojima dajemo dokumenta. Ulazimo u dvore manastira, a po nama kao da pada pokrov koji za tili čas odnese umor i ispuni naše misli blaženim spokojem. Ulaz u manastir nalazi se na uzdignutom tlu i tako obezbeđuje da se u prvom susretu obuhvati pogledom gotovo ceo kompleks. U tom nas, bogoumilno i tiho, pozdravlja i želi dobrodošlicu otac Petar. „Pomaže Bog, oče“, reknemo svi uglas. Naša poseta bila je najavljena, te razgovaramo o mestima koja smo obišli i koja tek treba da obiđemo, o beskrajnoj Božjoj svetlosti u duši i nepokolebljivoj volji sa kojom smo krenuli na put. Zatim usmeravamo poglede ka najvažnijoj građevini u manastiru – sabornom hramu, koji je, čini se, blistaviji nego ikada ranije. Zadržavamo se ispred ulaznih vrata dok nam otac objašnjava da je izvršena restauracija fasade, kamenih zidova, vrata, prozora i skulptura. Radove su u okviru UNESKO-vog programa obnove obavili italijanski stručnjaci dok su restauratori iz Beograda uradili čišćenje fresaka i ikona u južnom delu zdanja.
U hram ulazimo tiho, polako i sa dubokim poštovanjem. Veličanstvenosti spoljašnjeg izgleda hrama odgovara isto takva unutrašnjost. S obzirom da su Dečani postali mesto hodočašća, darivani su gotovo sedam vekova bez prekida. Tako riznicu čine: stare ikone, nameštaj, skupoceno ukrašeni bogoslužbeni predmeti, kao i rukopisne i štampane knjige.
Lagano koračamo ka ikonostasu ispred kog se, položene u kivot, nalaze mošti Svetog Stefana Dečanskog. Sa verom i molitvom, prilazimo kivotu i celivamo ga. Sveto telo Stefana Dečanskog potpuno celo počiva i čini blagodatna dela. Posebnosti ugođaja, za mene barem, doprinosi još jedna činjenica. Naime, krsna slava moje porodice je Sveti Stefan Dečanski, u narodu poznat kao Sveti Mrata (Mratindan). Crkva ga slavi kao velikomučenika 24. novembra. Sin Svetog kralja Milutina i otac cara Dušana, još kao desetogodišnjak, pod lažnom optužbom da hoće ocu da preotme presto, oslepljen je i poslat u manastir Hrista Pantokratora u Carigradu. Po oslepljenju, javio mu se Sveti Nikolaj Čudotvorac rekavši da će mu vratiti vid, što se i dogodilo pet godina kasnije. Otac se izmirio sa sinom i darivao mu veliku i bogatu državu, kojom je Stefan Dečanski mudro, čovekoljubivo i bogoljubivo vladao. Podizanje Visokih Dečana bio je vrhunac Stefanovog zadužbinarstva. Dana 24.11.1331. Sveti Stefan Dečanski upokojio se kao mučenik i pravednik. Sa Svetim Savom i Svetim knezom Lazarom, čini trojstvo najmudrijih, najpožrtvovanijih i najblagorodnijih ličnosti i svetitelja srpskog naroda. Sa jedne strane mošti Svetog Stefana Dečanskog, koji je moja krsna slava, a sa druge jedina freska na svetu na kojoj Isus Hristos ima u ruci mač pravde, umesto knjige – Isus Hristos, na čiji sam dan rođenja rođena i ja. Dvostruko ušuškano mesto u mom srcu. Ima li vrednijeg dara? Izdvajam se iz grupe. Šetam manastirskim dvorištem. Sama. Udišem svež i okrepljujući vazduh. Srećna sam.
Otac Petar nas potom poziva u trpezariju, gde nas čeka ručak. Tri stola. Posna trpeza. Dečansko vino. Domaća pogača, tek izvađena iz peći. Pasulj. Riba. Kiseli kupus. Kisela paprika. Slatko. Jabuke. Kazujemo molitvu pre obeda i odmah zatim kušamo hranu koju su proizveli monasi koristeći nezagađenu prirodu i njene darove. I ne trudimo se da saberemo utiske. Isuviše ih je. Čini se da tek danas, dok pišem ovaj tekst, mesec dana nakon našeg putovanja, postajem svesna gde je moja noga kročila dok se misli skladište, same od sebe. Kazujemo molitvu posle obeda i obilazimo preostale zgrade manastirskog kompleksa. Pored trpezarije, tu su: Arhimandritija, Milošev konak, zvonik i Leontijev konak. Pitamo oca Petra o posetiocima – ko dolazi u manastir i koliko često. Kaže nam da roditelji dovode decu, da im se očita molitva, dolaze bolesni tražeći isceljenje, a dolaze i mladi parovi, Albanci, te da su vrata manastira širom otvorena za sve dobronamerne ljude.
Spušta se mrak. Stiskam jabuku koju uzeh iz činije, sa trpezarijskog stola, a za mnom ostaju Dečani odolevajući osvajačima i čuvajući sećanja na najslavnije.
Autorka teksta i fotografija: Bojana Anđelić