Kvadrati Beograda iz objektiva Zorana Rašića

Zoran Rašić je apsolvent Fotografije i kamere, učesnik nekoliko grupnih izložbi i autor nekoliko umetničkih projekata. Upoznaje nas sa svojim projektom “Squares of Belgrade” i za čitaoce KULT-a otkriva kako je počeo da se bavi fotografijom, šta je za njega preduslov lepote i kako posmatra neizbežan protok vremena.

K: Sada si apsolvent na katedri Fotografije i kamere na Akademiji umetnosti u Beogradu. Kako ti izgledaju počeci na odseku iz ove perspektive? Da li si od studija dobio više od očekivanog ili su, pak, neke iluzije srušene?
Z.R: Od studija sam dobio više od očekivanog, od fakulteta, malo manje. Pomagali su mi neki jako dobri ljudi, pa se ispostavilo da ima nekog napretka.

K: Kako si rešio da će fotografija da bude tvoj poziv?
Z.R: Ne znam ni kako sam došao na tu ideju, ali sam stalno nosio neki fotoaparat, fotkao šta sam stigao, radio u fotošopu, praktično sam se igrao, i u toj igri se valjda i desilo to. 

K: Jedan od tvojih projekata “Squares of Belgrade”, koji će čitaoci moći da vide, predstavlja seriju od deset fotografija, od kojih je svaka kolaž od devet kvadratnih objekata na prostoru Beograda. Kako si dobio ideju za ovaj projekat?
Z.R: Već odavno razmišljam o kvadratu kao formatu, a prvu sam fotku napravio slučajno, nisam ni znao šta pravim. Lutao sam po gradu (sećam se da sam žurio negde) i ugledam neke ispucale prozore na koje pada neko lepo bočno svetlo. Ufotkam jedan prozor, drugi mi se svidi još više, snimim drugi, treći, i tako napravim nekih petnaestak fotografija. Odem kući, krenem da selektujem fotke, odaberem devet, i tek tad vidim da se dobro uklapaju kao kolaž. 

K: Ovaj serijal odiše tradicijom, duhom prošlog vremena i promenama koje to vreme nosi sa sobom. Koliko za tebe ovakav pristup stvarnosti predstavlja divljenje lepoti nesavršenosti, a koliko kritiku društva zbog istrošenosti i nebrige za živima i mrtvima?
Z.R: Nebriga je ono što pravi lepotu (makar u ovom projektu). Da nema nebrige, ja ne bih mogao da se divim nesavršenostima, jer bi onda sve bilo savršeno. Tako da ovo nije kritika društvu, u stvari ja ne želim da to bude kritika, jer nije ono ništa loše uradilo. Propadanje je prirodna stvar, i ništa ne možemo uraditi da to zaustavimo, i kad to shvatimo, shvatićemo i da mi sami imamo rok trajanja, i to nas pokrećemo da uradimo, vidimo i osetimo nešto lepo i dobro. 

K: Svaka ova fotografija ponaosob je sastavljena od devet minijatura. Učestvovao si i na 12. Međunarodnom bijenalu umetnosti minijature koji se svake godine održava u Gornjem Milanovcu. Da li je minijatura nešto što te posebno privlači ili bi istakao neke druge forme koje su tebi bitne?
Z.R: Ne, svaka fotografija ima svoj, pravi format, samo je izazov pronaći ga. Nekad mislim da će mi fotka izgledati dobro na nekom malom formatu, a verovatno zaslužuje neki ogroman format. Ovaj projekat zaslužuje to. Za neku izložbu sam birao jednu od fotografija iz ovog projekta i format je bio 1m x 1m i to izgleda kako treba. Tako da ovo nije minijatura, veće je svakako. 

K: David Albahari u svom romanu Cink kaže: “Pisanje je, naime, otkrivanje, film preslikava, fotografija hvata pticu u letu, a pisanje je sam let. Ako toga nema, pisanje je gubljenje vremena.” Šta je po tvom mišljenju neophodno da fotograf nosi u sebi da fotografisanje ne bi bilo gubljenje vremena?
Z.R: Vreme prolazi, prirodna stvar. Nema pomagala, svakako je gubljenje vremena. Osim ako ne radiš nešto što te čini srećnim. Vreme će i dalje biti izgubljeno, ali nećemo žaliti za njim. Divićemo mu se, jer ono pravi pukotine u betonu, i bore na licu, pa možda i neko napravi seriju fotografija na tu temu. 

K: Da li se dešava da ne možeš da uhvatiš pticu u letu? Kako se boriš sa tim?
Z.R: Dešava se, da. Propustiš taj odlučujući trenutak, i znaš da se neće desiti više nikad, ali ipak sačekam, jer fotografija koju sam video zaslužuje pet minuta, da previše optimistično čekam da se ponovo desi. A onda sačekam neku drugu pticu. 

K: Imajući u vidu koliko je truda potrebno da bi se stvorila savršena fotografija, reci nam šta misliš o ustaljenom nepoštovanju velikog broja ljudi kada je reč o autorskim pravima. Čini se da vam društvene mreže ne čine veliku uslugu.
Z.R: Društvene mreže su dobre. Dobiješ povratnu informaciju šta se ljudima sviđa, a šta ne. A i tamo možeš da nađeš svakave umetnike, a najviše fotografe koje rade jako dobre i zanimljive stvari. Kada bi čekali njihove izložbe, pogotovu u Srbiji, previše bi vremena prošlo. 

K: Gde nepogrešivo nalaziš inspiraciju? U ljudima, predmetima, koloritu, simetriji (zastupljenoj u navedenim fotografijama) ili nečemu drugom?
Z.R: Nemam pojma, valjda u sebi. Malo je čudno, ali najviše u svojim fotografijama. Kada gledam neke stare fotke, ponekad vidim nešto dobro, što malo promenim, poboljšam, pa nastane nova serija od toga, obično nešto o čemu sam već razmišljao, pa ga tad upotrebim u svom radu. A ta razmišljanja su pokupljena negde uz put, kroz neku umetnost, fotografije, filozofije i ko zna gde još. 

K: Koje su ti trenutne preokupacije i planovi za skoriju budućnost?
Z.R:Trenutno radim na seriji portreta, tako da ste svi iz redakcije pozvani na fotkanje, a i čitaoci isto. 

Foto: Zoran Rašić (zoran.rasic@hotmail.com)
Razgovor vodila: Mina Kulić

© 2016 - 2022 Часопис Култ. Сва права задржана.

Scroll To Top