OD HAIKU POEZIJE
Rosa,
i kiše,
i cvijet što na plod sluti.
KA HAIKU PROZI
Živimo, misleći da živimo a život živi nas. Imamo svoj svijet, svoje ljubavi, ideale, prijatelje, ali i ‘to sve’ ima nas. Živimo brzo, mislimo spor/n/o, malo promišljamo i evolutivna misao nam izmiče ili je nema. Vraćamo se, ponovno, složenim društveno-ekonomskim i političkim uvjetima koji nam donose strah, patnju, bijedu, lokalne ratove koji nas upozoravaju na mogući svjetski sukob onih koji bi da nepozvani žive naše živote, koriste naša tijela i um, a kada nas iscrpe – prizivaju naše bezbrojne smrti negirajući elementarno ljudsko dostojanstvo planetarni razmjera.
Zašto?
Mars nam je sve bliže a „prekobrojna“ polovina čovječanstva je nepismena i gladna. Svijet pak ni na koji način ne namjerava da savlada te nejednakosti: socijalizam je prokazan na globalnom planu a neoliberalna faza ekspanzije kapitalizma potiče razlike između zemalja/država te takvo stanje dostiže novi vrhunac što potvrđuje, čak, i Svjetska banka. I kao, ima „tamo negdje“ u Svemiru još planeta kao Zemlja-anemilosrdno uništavaju život „Ovdje i Sada“.
„Svemiru” uopće nije važno hoćemo li mi kao vrsta preživjeti ili postojati! Da li naša civilizacija klizi put postepenog samouništenja? Albert Ajnštajn, Charles Darwin, Karl Marx, Emile Durkheim prijete neznalicama, licemjernima, pohlepnima. Prijeti nam iracionalno ponašanje čovjeka kojem dominiraju životinjski nagoni animalnih predaka usprkos znanstveno-tehničkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom razvoju. Liberalizam nije otklon od razuma i prepuštanje nagonima koji nas udaljavaju od općih sloboda i najvećih vrijednosti slobodoumnog čovjeka. Ako, još, k tomu pridodamo i ‘modernizam’ kao ekvivalent ‘količine’ a ne ‘kvaliteta’ – onda smo sve dalje od elementarne pameti svojstvene našoj vrsti.
Imamo mi razum koji nas čini ljudima kakvim bi željeli biti i prepoznajemo apsolutne vrijednosti koje nas prilagođavaju životu i tako život prilagođavaju nama, ali nema integralne uravnoteženosti u mišljenju, doživljaju i životu uopće, te se tako dehumaniziramo, dezorijentiramo i tražimo uzmak u prošlosti. U nedostatku opće kulture i obrazovanja prizivamo Boga: Bog kao moneta za potkusurivanje u socijalizaciji čovjeka. Put ka bankrotu civilizacije. Obrazujemo se i kultiviramo. Povećanjem kvantuma znanja bez razvoja životne mudrosti nema stabilnog obrazovanja i znanja. Profesionalno obrazovanje treba biti usklađeno s etičkim i estetskim obrazovanjem.
Stvarajmo pravedniji Svijet u Odiseji ljudskoga duha koji potiče kreativnost u prilagođavanju novih tehnika i tehnologija etičkim vrijednostima novog doba. Kanimo se jednostranosti u obrazovanju i znanosti: to rezultira jednostranosti u mišljenju i radu. Cio život se doživljava i živi uzgredno te tako nastaju nesavršene kategorije mišljenja i uvjerenja, površnost, stagnacija i kaos. Inače, živjet ćemo prelazeći iz jedne civilizacije u drugu – živote kojima prijeti apokalipsa. Jedan košmar smjenjivat će drugi. I to ne prvi put. Mnogobrojni su ratovi neumitan, neupitan i surov dokaz tomu.
EXIT(!) Iz sadašnjeg kriznog stanja mora se tražiti na novim znanjima, tehnologijama i novim principima etike zasnovane na principima bioetike. Globalizacijom Svijet mora postati Svijet Svih Nas sa resursima koji će koristiti svima nama i trajati i za ‘one’ koji dolaze poslije nas. I ‘onih’ poslije njih. Kulturom koja će ukupnost materijalnih i duhovni dobara, društveni i etički vrijednosti etičkiusmjeravati k toji takvoj Globalizaciji.
Moramo shvatiti da bez obzira na nacionalne te znatne ekonomske, kulturne, ideološke i svake druge razlike – predstavljamo jedinstvenu biološku populaciju koja može opstati ako njen dalji razvoj bude cjelovito uzet u obzir te ako bude zasnovan na međusobnom razumijevanju aktivne koegzistencije i solidarnosti. Suvremena znanost mora uvjetovati prijelaz iz jedne civilizacije u drugu na međuljudskim odnosima zasnovanim na Socijalnoj Pravednosti i Humanosti. Inače…
Svijetlo što tamu donosi,
i kiše…
Sniježi,
a ispod samo lišće od pepela.
Autor: Branko Filipović