Miris kuhinje

Miris kuhinje
Nisi dovoljan, nisi više
Dovoljan, crna cipelo
U kojoj sam kao stopalo živjela
Trideset godina, uboga i bijela,
Jedva se usuđujući da dišem ili kišem.

(Tatica, Sylvia Plath)

Mirisati na kuhinju, na ručno izrađen sapun i crveni luk, biti dobra žena i ne dozvoliti da se u taj spektar mirisa umiješa kap parfema, strana aroma koja bi mogla narušiti njegovo jedinstvo i zadati glavobolje – imperativ je koji čini okvir priče Supruga Hasana Avdića, autorice Lane Bastašić.

Pripovjedačica, koja je istovremeno i junakinja ove priče, neimenovana je supruga Hasana Avdića, to je njeno temeljno određenje, teret koji je pretvara u nijemog posmatrača vlastitog života, i svaki put kada pokuša aktivno učestvovati u njemu, aktivira se ovaj imperativ u liku bake koja miriše na cjelodnevni rad u kuhinji. Hasan Avdić predstavlja svojevrsnu personifikaciju patrijarhalnog društvenog uređenja i falocentričnog pogleda na svijet. On je taj koji živi u svijetu parfema, priređuje zabavu u čast priče koju je napisala njegova supruga, a zapravo slavi samoga sebe: zdravica za suprugu Hasana Avdića, zdravica je za Hasana Avdića. Na taj način je sve što pripovjedačica čini obojeno prisustvom, glasom, i sjenom njenog muža. Jedini prostor u kojem se nazire komadić tla oslobođenog tog invazivnog prisustva jeste prostor pisanja, aktivnog sudjelovanja u vlastitom životu. Međutim, kada pripovjedačica taj prostor unese u prostor svoje kuhinje, kada se umjesto spremanju večere, posveti čitanju, nastaju grižnja savjesti i strah. Tada se u njenoj svijesti pojavljuje baka koja je ljutito pomiriše, pravi nezadovoljnu grimasu, nastavlja čistiti grašak i propovijedati o mirisu dobrih žena. Zbog toga supruga Hasana Avdića, na proslavi svoje priče, u prostoru ispunjenom oblacima parfema, miriše na bijeli luk i ribu, tiho, ali dovoljno jasno, naglašava da ta priča pripada samo njoj i njenoj majci.

Lana Bastašić, izvor: azra.ba

Mali bijeli kompjuter na kojem je pripovjedačica napisala priču što nastaje kao rezultat kratkotrajnog „izleta“ u prostor pisanja, crni rokovnik iz kojeg će kasnije pažljivo uzeti nekoliko listova za pisanje nove priče, pripadaju njenom suprugu. Ona ne posjeduje vlastiti kompjuter, niti vlasiti papir, pa tako ni vlastitu sobu, njen prostor pisanja je uokviren, okovan, prostorom kojeg zauzima Hasan Avdić. Mali bijeli kompjuter jedno je od sredstava za stvaranje značenja, a Hasan Avdić promatra svoju suprugu kao nositeljicu značenja koja nema pristupa tom prostoru. Međutim, mali bijeli kompjuter istovremeno simbolizira i otpor, dovoljno je da pripovjedačica jednom uđe u prostor stvaranja i time „rasklima“, naruši čvrstoću falocentrične slike svijeta čije utjelovljenje je Hasan Avdić. Kako navodi Helene Cixou u svom eseju Smijeh Meduze, sve ono što je ženi bilo zabranjeno, stoljećima je predstavljano u vidu crnog, strašnog, nedostižnog kontinenta, svijeta u kojem borave samo muškarci. Međutim, to mjesto nije strašno i nedostižno, u njega je potrebno ući sa perom što piše bijelom tintom, ostaviti trag na crnoj podlozi, i time stvoriti novu i drugačiju historiju. Mali bijeli kompjuter je poput pera koje piše bijelom tintom, poziva suprugu Hasana Avdića da piše i time zakorači u prostor koji joj je oduvijek predstavljan kao stran, nedostižan i mračan. U skladu sa time, pripovjedačica naglašava da je jednostavno napisala priču o narandžama, malu, kratku priču za koju ne može da vjeruje da uopšte funkcioniše kao priča. Međutim, na temelju romana Gospođa Dalovej, kojeg dobiva na poklon kao svojevrsni odgovor na ono o čemu je zaista pisala, na temelju poziva kojeg dobiva od urednika nekog feminističkog zbornika, shvatamo da je ta priča svjedok njenog razmišljanja o vlastitom položaju u svijetu. Zbog toga će Hasan Avdić tu istu priču, sa jednog potpuno dominantnog položaja, nazvati simpatičnom, oduzimajući joj težinu i vrijednost koju ona sa sobom nosi.

Položaj u kojem se nalazi pripovjedačica u priči Lane Bastašić, dodatno naglašava snažna intertekstualna veza sa romanom Gospođa Dalovej. Supruga Hasana Avdića živi u XXI vijeku, ali nema pristup svijetu u kojem živi njen suprug, ona ne posjeduje mali bijeli kompjuter, ne zna engleski jezik, ne zna ko je bila Virginia Woolf. Za nju je Gospođa Dalove potpuno stran, teško razumljiv roman, čije joj duge rečenice zadaju glavobolju, nije joj jasno zbog čega bi neko pisao o kuhanju i pripremi večere, jer je i sama uronjena u jedan takav svijet, gdje bi ona voljela pisati kratkim i jasnim rečenicama. Junakinja/pripovjedačica se nalazi u svijetu koji do krajnosti dovodi elemente jednog patrijarhalnog poretka, ona miriše na kuhinju i govori o kuhanju, živi kao viktorijanska domaćica, a piše priču koja dobija priliku da uđe u okvire feminističnog zbornika. Međutim, supruga Hasana Avdića ne sumnja u svog muža, u ispravnost njegovih odluka i njegove vjernosti, kao što to čini gospođa Dalovej, ona osjeća sramotu zbog toga što je omogućila da prostor pisanja na tren zavlada njenom svakodnevnicom. Na taj način, višeslojnost ove priče omogućava zadržavanje na ključnim tačkama gdje se „prelamaju“ sudbine različitih žena, gdje se feminizam inkorporiran u priču Lane Bastašić naginje nad samim sobom, prstom upirući na te svjetlucave procjepe u tekstu.

Prva priča koju je pripovjedačica napisala, prijeti da će zaljuljati patrijarhalno tlo kojim hoda Hasan Avdić, zbog čega njena druga priča ubrzo biva bačena pod noge, gdje postaje jedan od elemenata koji održavaju strukturu takvog svijeta stabilnom. Ta druga priča, koja nastaje nakon čitanja Virginie Woolf, prestaje biti to što jeste, dobiva epitet nepročitane, zanemarene priče koja ne pronalazi svog čitaoca, postaje puki komad papira koji, kada se ispresavija nekoliko puta, služi kao podmetač za klimavi sto. Ono što naglašava okvir priče Supruga Hasana Avdića, jeste želja za stvaranjem vlastite, individualne historije, za pronalaženjem sebe, potraga za vlastitim mjestom u svijetu. Priča Lane Bastašić  do apsurda i vrhunca dovodi položaj žene u patrijarhalnom poretku, predstavljajući suprugu Hasana Avdića kao ženu koja ne reaguje dovoljno odlučno, iako želi učiniti nešto povodom svog položaja. Time nas, kao čitatelje/ice, tjera da osjetimo, ne žalost i tugu, nego neku vrstu snažne reakcije na nepomičnost subjekta koji  kao da prihvata epitet kastriranog. Upravo nam na taj način priča pokazuje da je puštanje rane koja krvari, čije je postojanje predodžba falocentrične slike svijeta, da ostane samo to – rana koja krvari, nešto što je paradoksalno, jer rana koja krvari i boli, vremenom se inficira, a infekcija zahvata cijelo tijelo koje onda počne da krvari, dok u konačnici ne iskrvari i umre.

Autorka: Zerina Kulović

Scroll To Top