Razumeti umetnika u samoj umetnosti, nije lako. To i sama priznajem. Ponekad ne mogu sama sebe da razumem šta želim i zbog čega želim. Kao da u meni žive dve, možda čak i tri osobe koje žele poći različitim pravcima. Misli nam se prepliću, provlače kroz stihove i sliku onoga što bismo želeli ostvariti.
Verovatno je zbog toga što sam napravila tek jedan korak na svom putu kojim me život poveo, a možda će to preplitanje misli i sukobljavnje ličnosti ostati tokom života i stvaralaštva.
Slučajno sam izabrala umetnost, taj put mi niko nije nametnuo.
Koren reči ,,umetnost” je ,,umeti” i ,,nositi”, znači nositi ono što umeš da stvoriš svojim umom, promišljanjem koje će dati konačan oblik delu. Samom definicijom umetnosti, umetnik dobija ulogu onog koji nosi lepotu tereta dela koje je stvorio.
Delo mu daje život, a umetnost lomi kičmu.
Da, baš tako lomi kičmu. Bez obzira na to koliko se danas mladih i starih , učenih i amatera prepustilo naručju tog dara koji zavodi, od umetnosti se ne živi. Mladi umetnici su često zapostavljeni u svetu, ne samo na balkanskom prostoru, a njihova dela skoro obezvređena. Svoj talenat koriste tako što izlaze na ulice prikazujući svoje slike i izvodeći pesme što tradicionalne, izvorne, što po neku svoju autorsku ne bi li zaradili koji dinar. U doba današnjice, umetnost je to malo svetla koje nas kad-tad obasja. Svetlo koje se zabilazi. Taj zaobilazak nije do društva, već do medija koje propagiraju estradne ličnosti.
Oni koji su uspeli da otvore izložbu, nakon mnogobrojnih studija crteža da bi taj crtež upravo bio taj ne dobijaju značajan honorar od galerije u kojoj su izlagali, a retko se desi da se i neko delo proda osim ako se ne govori o porudžbini i sajtovima na koje postavljaju svoje radove.
Opet, iako pomalo nezadovoljni našom pozicijom u društvu ostajemo sami sa svojim delom gledajući ili čitajući ga sa blagim osmehom na licu dok mediji daju značaj ljudima koji ne daju doprinos društvu i kulturi niti uzor mladima.
Čak i kada uspemo da naša dela budu prikazana, objavljena javlja se sujeta u društvu.
Otuđenost, postajemo strani svojim prijateljima iako to ne priznaju. Mi to vidimo, samo nekoliko ljudi ostaje uz nas da se bori na tom trnovitom putu.
Umetnici su ljudi koji nisu rođeni da budu vođe, njih vodi okolina, društvo i sistem u kome žive. Isti taj sistem ih gazi, omalovažava i donosi im presudu da njihova dela ne mogu biti prikazana jer prikazuju realnost o kojoj se ne sme govoriti. Realnost, u kojoj se vidi raspad sistema, siromaštvo koje pomera granice uma i dovodi do ludila koje uništava čoveka i njegovu okolinu.
Ja nisam rođena da budem vođa, niti žrtva. Umetnici su ljudi koji se pronalaze negde između. Da, negde između neba, zemlje i vremena u kome živimo. Crpimo snagu iz tog vreemna koje će nas osuditi kada naša dela izađu na videlo.Tako obično biva.
Čekam da mi presude. Rođena sam kao brojni ljudi pod zvezdom koja im nudi put trnja i žrtvovanja. Umetnost, koliko daje, toliko ume da uzme. Ali to što uzme od života, od ličnosti umetnika, pretače u formu koja postaje delo.
Za mene, kao posmatrača ne postoji ništa lepše nego videti dela mojih kolega postavljenih na zidove galerije imajući u vidu da će kad-tad to delo pronaći svoje mesto i u nekom od muzeja. Njihova sreća je i moja, a videti njihove osmehe koji se rađaju na licu je neprocenjiv posle ,,zabrane” Za nas je zabrana prikazivati svoje dela, ta zabrana nas prati vekovima. Jedino onaj ko ima novac, taj ne zna šta znači reč zabrana i trnje. Novac, nažalast, ne dozvoljava pravim vrednostima da isplivaju na površinu.
Sve kreće iz ljubavi. Gledanjem lice u lice, sagledavanjem stvari oko sebe. Dešavanja. Ljubavi prema životu i okolini. Mi smo večiti, ranjivi zaljubljenici u ritam prirode, kosmos, njegovu lepotu i u reči ,,život” i ,,ljubav”. Tad je taj put trnja zanemarljiv u odnosu na ljubav koju osećamo u grudima.
Mada, umetnost može da uzme ljubav umetnikovog života. Tada izviru nimfe, apstraktni likovi koji proždiru umetnika i sistem u kome živi i stvara. Zatvaraju se vrata jednog života. To je ta slika koja će posle života njegovog stvaraoca propričati umesto njega. Možda ući u vreme iznad vremena. To zavisi od vremena, gde su završila njegova dela posle smrti i kakvu su impresiju stvorila kritičarima umetnosti. Vreme je to koje igra glavnu ulogu u našim životima.
Postoje faze kada umetničko delo nastaje iz očaja, depresije koja je obuzela telo i um umetnika. Kada ti telo drhti, srce preskače, a ti ni sam ne znaš šta bi uradio u tom momentu. Tačnije, takva dela nastaju iz razočarenja. Razočarenja u život, ono što nam nije pruženo, za šta smo se borili. Životi umetnost, na prvi pogled čini se lako. Potrebna je snaga da bi se izdržala ta lepota umetničkog života.
Mi neobično obični ljudi živimo među kazaljkama sata čije vreme prikazujemo.
Danas, postoji faza gde umetnik stvara iz potrebe da preživeo…
Autorka: Suzana Rudić

