I cvetak i metak

Jelena Marićević Balać, Arsenal, Sumatra izdavaštvo, Šabac, 2023.

Oružarnica Jelene Marićević Balać odškrinula je svoje zalihe zimzelenih i naoštrenih bodeža reči. Druga pesnička knjiga osvetljava autorku duboko svesnu pregnuća motiva koje domišljato koristi, a potom i smešta na police svog Arsenala. Na taj način, katalog oružja koji bismo mogli pripisati epskim narodnim pesmama pronalazimo premrežen elementima mitološkog, književnim referencama, ali i fatalnim ženskim uticajem, budući da je „ljubav žene dvosekli mač, ali i kalemarski nož“ kako nam to predočava sama autorka u intervjuu za časopis KULT. Drugim rečima, pesničke dlake Jelene Marićević Balać u (n)ovom ruhu postaju lijane koje se neumorno spuštaju preko korica i knjige i noža kojom se ista otvara.

Pesnička knjiga omeđena je intertekstualnim referencama, dok „upevavanje“ predstavlja prološka pesma Kumina slama, koja egzistencira kao svojevrsne vratnice koje stoje na prolazu iz stare ka novoj tematici, ali i moći same reči. Tako omeđena, pomenuta pesma funkcioniše istovremeno kao posveta i kao shvatanje postojanja uopšte, zahvaljujući poigravanju narodnim imenom za galaksiju u kojoj se nalazimo. Sama knjiga se sastoji iz osam ciklusa, s tim da prološka pesma sama čini jedan ciklus 002 život sam ja / 333 ljubav si ti, dok narednih sedam ciklusa nose simbolične nazive koji mahom objedinjuju floralne elemente i katalog oružja, odnosno u pitanju su Zimzeleni katapult, Šrapneli u jeli, Bolju sablju boljemu junaku, Latice rikošeta, Oroz za snove, Plotun onoga koji je prošao i Ples na minskom polju. Na planu naziva ciklusa, ali i unutar zasebnih pesama primetna je igra autorke semantičkim slojevima sopstvenog imena, te su jela i zimzeleno drveće uopšte mesto posebne inventivnosti i mesto susreta autorke i prirode: „da ga ranim sobom / kao jelu sekira“.

 Upotrebom različitih vidova oružja i naoružanja, autorka daje katalog ubojitih reči, uz motive iz narodne književnosti, mitološki sloj teksta, ali i dobro poznate pojave Dunava, šaha i istočnjački šmek ranijih pesama. Odnosno, rečima autorke: „Nema poezije bez magije, tajne i umočenosti u saft mita“. Takvim postupkom se magijska funkcija jezika određena „težinom jednog otmenog neću“ iznova pokreće, a lirski subjekat je svestan neminovnosti takve uloge. Linije egzistencije nam to i potvrđuju, te saznajemo da pesma mora biti isto što i Raičeviću reč, dakle „gusta kao smola“, ali i  jedno sa Čehovljevom „puškom koja treba da opali“.  Reči, dakle, postaju izjednačene sa kuburom, metkom i buzdovanom koji su odlika žene, vile, gladijatorke, samosvesne ratnice koja preti: „Samo ja ću biti ubojita“, ali i naznačava da je njena „sekira cvetne mase“. Na ovom mestu svrsishodno bi bilo razmotriti i korice same knjige, budući da one i te kako doprinose celovitijem poimanju same zbirke. Središte kompozicije odlikuje pištolj iz koga izvire ruža, ali tako da se jedan deo njenog lišća spušta oko cevi pištolja, pri čemu je manifestacija trnja izostala. Pozadinu kompozicije predstavlja maskirna šara, u zelenim i crnim tonovima. Na taj način atmosfera pesničke knjige viđena je kao svojevrstan oksimoron, koji će biti prevaziđen i ucelovljen pesmama. Pesma dakle postaje prostor za susret onoga što naizgled deluje kao suprotnost, ali i mesto gde „knjiga preparira cvet“. Samim tim, smisleno je što se pesnička knjiga otvara citatom Marine Cvetajeve, a zatvara pesmom Grb na čelu, budući da na taj način autorka iscrtava liniju pojavnih manifestacija motiva ubojitosti reči. Ako posmatramo završnu pesmu kao svojevrsnu bibliografiju ili putokaz, jasno iščitavamo utemeljenost pesnikinje u tradiciji. Na ovaj način autorka daje ključ za čitanje zbirke, pri čemu eliotovski postavlja književnu tradiciju u sopstveni kontekst. Drugim rečima, ako trud lirskog subjekta „ima ko da zlati“, pesma postaje spona između onoga što je nekada bilo i što tek treba da nastane, odnosno „čekrli čelenka u glavi“ jeste i pripadnost sopstvenoj književnoj baštini. Ukoliko bismo navedenu ideju dalje razložili, bilo bi zanimljivo primetiti da se grb, kao oznaka vrednosti i pripadnosti, umesto na štitu u ovom slučaju našao na čelu. Tome valja pridodati i inspiraciju u Tirteju, čije stihove nalazimo kao moto jedne od pesama, pogotovo imajući u vidu da autorka u gorepomenutom intervjuu sopstveni odnos prema pesmama određuje kao „spartanski“, misleći na disciplinu pri pisanju. Dakle, spartanska ideja da se ratnik vraća „sa štitom ili na njemu“, na ovom mestu postaje poistovećena sa čelom, odnosno kolektivno pamćenje je današnji način za odavanje počasti i slave. Drugim rečima, pamtimo ono što je vredno i za takvo pamćenje se i borimo. Osećaj saglašavanja sa kolektivom i pripadnosti kolektivu se čita i u pesmama Čigra i Bizonka, jer „misao o tome da sam deo zajednice / spasonosna je smola“. Po istom principu Jelena Marićević Balać jasno ističe i pripadnost društvu u domenu književnosti, što i podvlači jasnim i direktnim izrazom: „Ja ne kunem svoje oči / imale su rašta pročitati“. Pored navedenih primera, autorka se poigrava dobro poznatim stihovima Petra Petrovića Njegoša, Laze Kostića, Jovana Dučića, Milorada Pavića, pri čemu se spisak imena, ali i inventivnost igre nastavlja i razgranava. Kada navedenom dodamo i upotrebu stihova savremene muzičke produkcije unutar zasebnih pesama, dolazimo do činjenice da pesma opstaje i postoji nezavisno od vremena, ali isto tako i možemo govoriti o neophodnosti komunikativne funkcije književnosti, odnosno nalaženja jezičkih iskaza koje bi savremenici prepoznavali kao svojevrsne lozinke za posmatranu svakodnevicu. Drugim rečima, upotreba ovakvih stihova odgovara Pavićevoj „Završnoj napomeni o korisnosti“ Hazarskog rečnika, odnosno ideji da je život i dalje prostor u kome je potrebno susretati se sa književnim, ali i svetom i svetovnim.

Arsenal, Jelena Marićević Balać (privatna arhiva)
Arsenal, Jelena Marićević Balać (privatna arhiva)

Pored navedenih semantičkih slojeva, ono što postoji kao konstanta u pesničkoj knjizi jeste ljubav i ljubavni odnosi. Jelena Marićević Balać pesme sa ljubavnom tematikom gotovo redovno smešta u ranije vremenske periode ili daleke krajeve, te je pronalazimo kao Misir-udovicu, Desetu paunicu ili ljubičicu u kraljevim ustima. Na taj način poezija se dodatno oplemenjuje simbolima jabuke, ruže ili onim „što bilo je samo sladak / bezdan“. Ni u ovim pesmama ne fali puščanog praha, te su one možda i najtežnje povezane sa simboličkom slikom na koricama knjige, te u Nagantu nalazimo ljubavnika „golog kao pištolj“, dok se nož vadi „iz mene zubima“ kada je u pitanju Deseta paunica. Izrazitost nagona je predstavljena i doživljajima koji predstavljaju priče u malom: „kao da stanem pred drvo / i uberem voćku sa grane / i pojedem je bez ljuštenja“, što na slikovit način znači da je lice tu da bi ga „mnogo ljubio, jer šta drugo raditi sa ženom“, dok ljubavnici ne ostanu Probodeni, zauvek izgubljeni, a „od života očekuju / nešto šire od hoda po ivici“. Jelena Marićević Balać ovakve manifestacije erosa objašnjava kao uticaj Cvetajeve, ali i modus vivendi žene „koja se samim tim što živi, bori sa širokim spektrom svega onoga što se otima racionalnom i što pobuđuje unutrašnju buru“.

Ukoliko bismo Arsenal shvatili kao „simbolički ustanak zarad održanja srpske književnosti“, kako nam to predočava autorka, morali bismo svaku pesmu shvatiti kao svojevrstan boj. Saodnosno tome, pisanje poezije predstavljalo bi čin bunta, a čitanje iste priključivanje simboličkim snagama naroda i herojstvo po sebi. Čini se da današnjica i zahteva, ako ne uslovljava takav odnos prema književnosti. Ukoliko bismo ovakav stav doveli u vezu sa Miloradom Pavićem, konkretno sa idejom: „Tvoja misao je sveća kojom možeš da upališ tuđu sveću, no za to moraš imati vatre“, morali bismo priznati da je Jelena Marićević Balać svoju pronašla „a to su knjige, knjige / zvonca i praporci na haljini princeze Ateh“. Sa arsenalom pod miškom i bez dlake na srcu, Jelena Marićević Balać poseduje grlo koje je imalo rašta zapevati.

Autorka: Lenka Nastasić

© 2016 - 2022 Часопис Култ. Сва права задржана.

Scroll To Top