Tatjana Cibuleak: Književnost je igralište (intervju)

Dobitnica Nagrade Evropske unije za književnost, moldavsko-rumunska književnica Tatjana Cibuleak, voli Čehova, ne boji se stvaralačke usamljenosti i smatra da za jednog pisca sloboda predstavlja to da može da bude „i dobar i loš i politički nekorektan, sve u isto vreme“

Roman Staklena bašta moldavsko-rumunske književnice Tatjane Cibuleak jedna je od onih knjiga koje se čitaju sa zebnjom u srcu i gorčinom u ustima, ali i onom, uvek tako dragocenom spoznajom da je čovek, ipak, žilav stvor, kadar da preko svojih pleća prebaci najteže terete, a da pritom sačuva i osećajnost, i dostojanstvo, i zdrav razum.

Protagonistkinja ovog dela, koje do nas stiže s belegom izdavačke kuće „Heliks“, u prevodu s rumunskog Ileane Ursu Nenadić, mala je devojčica i, potom, šiparica i devojka koja odrasta bez roditelja. Ona, istina, nije siroče – majka i otac ostavili su je čim se rodila, i ona ih nikad nije ni videla. Prvih sedam godina provodi u internatu iz kojeg vuče donekle mutna, a odnekle veoma bolna sećanja.

Roman koji vrvi od bisernih rečenica i lepih opisa („Sa cvećem u rukama osećala sam se kao čovek koji je zakasnio na sopstvenu sahranu“, „Deca, obučena u kaputiće trouglastog oblika, izdaleka su ličila na saobraćajne znake“, ili „Prevodilac u uglu ekrana znakovnim jezikom lomio je prste kao da se svima izvinjava“), drugi je u bibliografiji Tatjane Cibuleak, rođene u Kišinjevu 15. oktobra 1978. Pažnju šire javnosti ona je svojim pisanjem skrenula još devedesetih godina, kad je u dnevnom listu Fluks počela da piše rubriku Istinite priče. Dugo je potom radila na TV Kišinjev kao reporter, urednik i voditelj. Na književnoj sceni debitovala je 2014. sa zbirkom Moderne priče, koja je prvo objavljena u Kišinjevu, da bi dve godine kasnije ugledala svetlost dana i u Rumuniji, u Brašovu. Prvi roman, Leto kad je mama imala zelene oči, obnarodovala je 2017. godine. Već godinama živi i radi u Parizu.

Za roman Staklena bašta Tatjana Cibuleak dobila je Nagradu Evropske unije za književnost, a izdavačka kuća „Heliks“ objavila je ovo delo u sklopu projekta „Kreativna Evropa“. Bio je to neposredan povod za naš susret na ovojesenjem beogradskom Sajmu knjiga.

Odrasla na Rusima

Tatjana Cibuleak. Staklena bašta.
Tatjana Cibuleak. Staklena bašta.

Čitajući vašu Staklenu baštu na momente sam imao utisak da uranjam u neki moldavski odjek Markesovih Sto godina samoće. Koji su pisci najviše uticali na vas? I, kad vas neko pita: koja vam je omiljena knjiga uopšte, da li odgovorite odmah, bez oklevanja, ili morate malo da razmislite?

Uvek moram prvo malo prvo da razmislim pre nego što odgovorim na bilo koje pitanje, bolje je tako. Ali, to pitanje o najdražoj knjizi zaista je teško – jer te knjige se menjaju. Da ste me to pitali pre deset godina, dala bih vam iskren odgovor koji bi važio u tom trenutku. Ako me pitate danas, daću vam drugi odgovor. Jer knjige su te koje pronalaze nas kad su nam potrebne. Mislim, stoga, da vam ne može jedna knjiga biti omiljena celog života, iako uvek postoji ta jedna knjiga ili dve koje vas prate uvek. Nastojim da otkrivam i istražujem nove pisce, da ne ostanem u onome što se naziva „zonom komfora“, zato što smatram da je za pisca važno da vidi kako razmišljaju autori koji su mu savremenici, a žive u drugim zemljama, da vidi da li i oni uviđaju iste probleme. Pitate me koje su knjige uticale na mene… Mnogo knjiga je uticalo na mene. Nikad i ne znamo koliko je toga jedna knjiga ostavila u nama. Iako je želja svakog pisca da bude svoj, da bude jedinstven, uverena sam da ne možete u potpunosti umaći uticajima. Odrasla sam na ruskoj književnosti, svesna sam da to i nije baš politički korektno reći u ovom trenutku, ali tako je bilo – rasla sam više uz romane nego uz poeziju, smatram da je poezija nešto što iziskuje više usredsređenosti. Pesma je, nekako, brža, dok čitajući roman vi uranjate u svet iz kojeg i ne želite tako brzo da izronite. Ali oduvek sam smatrala da je poeziju teže pisati zato što ona traži izvesnu eleganciju i svojevrstan koncentrat misli. Pitali ste me koja mi je omiljena knjiga. Volim Čehova, mnogo volim Galeba, premda to i nije nužno njegovo najbolje delo. Galeb ima tu lepotu kojoj se uvek vraćam. I svaki put to delo čitam drugačije. Sećam se da sam je čitala kad sam imala osamnaest godina, ali i sad, kad imam četrdeset, čitam je iznova. Otud mislim da je to knjiga koja nikad neće nestati iz mog života.

Vaša mlada junakinja konstatuje da „u čoveku surovost raste brže od noktiju, od kose, od zuba“. Kako biste opisali svoje detinjstvo i mladost u Moldaviji? Vi već dugo živite u Parizu, ali kakvo je vaše viđenje moldavske stvarnosti danas?

Nema nikakve sumnje da su moje detinjstvo i detinjstvo moje dece, koja su rođena u Parizu, veoma drugačija. Ona imaju više od nas, ali imaju i – manje od nas. Ona znaju više, inteligentnija su, to je istina, ali to znanje ne ogleda se obavezno i u emocionalnom smislu, jer ponekad, kad im pričam neke priče, a moja deca vole da slušaju priče, moram da uložim silan napor ne bih li im objasnila kakvo je to osećanje kad se penjete na drvo i jedete trešnje s drveta. Ona to ne znaju, nikad to nisu radila. U njihovim očima, okrutno je jesti životinje, ali za nas, koji smo odrasli na selu, to nije bilo okrutno, mi to nismo nazivali okrutnošću, to je bio samo opstanak, preživljavanje. Imam utisak da pojmove korektnog, okrutnog, ljubavi i milosrđa ona doživljavaju znatno drugačije od mene, jer ta deca rastu obasuta informacijama i oblikuju ih drugačija pravila. Da se vratim svom detinjstvu u Sovjetskom Savezu… Mislim da su se mnoge stvari u međuvremenu promenile. Ali nije se sve promenilo. Ako biste otišli sad na neko selo u Moldaviji, videli biste neke stvari za koje bih ja, možda, poželela da su u međuvremenu iskorenjene, ali ne, one i dalje postoje, sve je to i dalje tamo. I dalje ima nasilja, i dalje deca kuluče, i dalje ima zlostavljanja i batina. Zato i ta okrutnost u mojim knjigama nije izmaštana, kao da sve to smišljam da bih šokirala publiku. Da, tako se ponekad čini, jer, šta sam ja, književnica koja živi u Parizu, ali – ponekad pišem o tim stravičnim stvarima, i kad me pitaju zbog čega to radim, ja odgovorim, iskreno odgovorim, da pišem o tome zato što te stvari postoje, zato što postoje i danas, i smatram da nema smisla ne progovoriti o pojavama koje počivaju u temelju svega, o stvarnom životu. Barem ja to tako vidim.

Usamljenost je – mesto

Tatjana Cibuleak
Tatjana Cibuleak

Sloboda i samoća nisu isto, primećuje protagonistkinja Staklene bašte, i odmah dodaje: „Brzo sam to naučila.“ Šta je za vas sloboda, a šta samoća?

Dopada mi se kako ste odabirali pitanja dok ste čitali! Vidi se da je dečak čitao knjigu! Možete biti usamljeni i ako niste slobodni. Usamljenost je za mene gotovo kao neko mesto, koje se fizički može osetiti i doživeti. Odrasla sam usamljena, iako okružena ljudima, u tome sam uživala. Negujem i čuvam tu usamljenost kao toplu odeću, da je izvučem iz ormana kad mi zatreba. Ona izvlači ono najbolje iz mene. Jer mislim da sam, kad pišem, usamljena. I tako mogu da dozvolim prošlosti, ili likovima, da uđu u moje pisanje, zato što, kao pisac, a i kao osoba, ne mogu uvek, u svakom trenutku, biti svugde. Što se slobode tiče… To zahteva duži razgovor, trebalo bi nam za to više vremena… Hoću da kažem da se samo poimanje slobode veoma razlikuje od naroda do naroda, od zemlje do zemlje. Za neke se pitanje slobode svodi na to da li će pokrivati lice ili neće. Za neke je pitanje slobode da li će moći da pokažu kosu, da je puste. Za neke, opet, da sami biraju šta će jesti. Za neke je pitanje slobode da li će – postojati, preživeti. Za mene, kao pisca, sloboda je pre svega da budem pravična prema samoj sebi. Ne pišem da bih se dopala svima. U tome je sloboda jednog pisca. Ako pisac počne da razmišlja o tome kome će se dopasti njegova knjiga – ta knjiga je završena i pre nego što ju je napisao. Sloboda je da možete da bude i loši i dobri i politički nekorektni, sve u isto vreme. Ali vi se IZRAŽAVATE. Za mene, sloboda je to.

Imate veliko iskustvo rada u medijima. Smatrate li da je novinarstvo bilo dobra škola koja vas je pripremala za književni uzlet, ili vas je, možda, ono sputavalo?

Dok sam radila kao novinar, nisam se bavila književnošću. Radila sam na televiziji, u informativnom programu, i doslovce fizički nisam imala vremena da pišem bilo šta drugo, jer vi tamo sve vreme samo pišete vesti i, kad dođete kući, muka vam je više od pisanja. I onda vam jedino prija da, možda, čitate neku knjigu, a ne da sednete sami da pišete. Volela sam taj svoj novinarski poziv. Jer, zahvaljujući njemu, mogla sam da upoznam mnoge ljude i da odlazim na mesta na koja inače ne bih išla. Ne bih za to imala novca, hrabrosti ili vremena, ali kao novinar sam imala taj zaštićen položaj, mogla sam da idem i da ljudima postavljam pitanja na koja ću i dobiti odgovore. Da ste sami u takvim situacijama, bili biste samo neki ludak ili ludača koji tumara naokolo i pita svašta… Zato su za mene te godine koje sam provela radeći u novinarstvu bile jedne od najboljih. Od tog načina pisanja udaljila sam se i odvojila zato što želim da budem fer kad pišem. Ne tragam, znate, za tom nekom vrstom balansa u svom pisanju, jednostavno želim da izađem pred ljude sa svojim osećanjima. Za mene je književnost jedno veliko igralište.

Ileana i Marija

Staklena bašta je ovenčana Nagradom Evropske unije za književnost. Kako ste reagovali kad ste čuli da ste jedna od dobitnica, i kakav je, generalno, vaš odnos prema književnim nagradama?

Ne bih mogla reći da baš težim tome da dobijam nagrade. Ako krećete nešto da pišete i razmišljate o tome da ćete dobiti Nobelovu nagradu, bolje odmah to u startu da batalite. Nagrada je važna zbog vaših prethodnika, zbog onih koji su tu nagradu poneli pre vas. Ako vam se, dakle, sviđa to društvo u koje ste ušli, ako poštujete ljude koji su tu nagradu dobili pre vas, ako vam čini čast što će se i vaše ime naći na listi dobitnika – onda ste zbog toga, naravno, srećni, jer tako vaš rad dobija potvrdu od ljudi koje poštujete.  Ali ako je ta nagrada samo kao neka đinđuva i primate je od sumnjivih ljudi sa sumnjivim dostignućima, pa – onda je bolje takvo priznanje i ne dobiti. Kad prihvatam neku nagradu, uvek pre toga dvaput razmislim. Ali vidite, pre nego što ste vi došli da napravimo ovaj intervju, razgovarala sam s Marijom, kćerkom prevoditeljke koja je ovaj moj roman prevodila  na srpski. Ileana je, kao, što znate, umrla, i onda je njena kćerka dovršila rad na prevodu. To je za mene velika čast. Divan gest. Zbog toga je ovaj prevod meni jedan od najdražih – čuli smo od Tatjane Cibuleak u oktobarskoj sajamskoj vrevi.

Razgovor vodio: Vladimir D. Janković

Scroll To Top