Ne sećam se kada sam poslednji put bila toliko oduševljena nečim što sam odgledala da odlučim da ponovim gledanje. Niti sam išla okolo i sprovodila agresivnu (neplaćenu) marketinšku kampanju da okupim što više fanova svog novog omiljenog sadržaja. A onda sam početkom godine otkrila Succession i zaljubila se. Volim da kažem kako ovu ljubav delimo ljudi koji dodeljuju Emije i ja, dok je ostatak sveta ravnodušan. Šalu na stranu, ako niste gledali, ne znate šta propuštate, a ja ću pokušati da ne spojlujem, uprkos želji da sve detaljno izanaliziram.
Ukratko, radnja serije se vrti oko porodice Roj, koja ima toliko novca i moći da su njeni članovi izgubili svaki dodir sa realnošću. Otac Logan puni 80 godina, ima četvoro dece (od kojih je realno troje u igri za naslednika) i trebalo bi da nekom od njih ostavi svoje medijsko carstvo. Ovde počinje zaplet, bačeni smo direktno u centar zbivanja bez mogućnosti da se adaptiramo.
Ali da krenemo od velike istine. Succession nije serija za sve.
Nemam nameru da ovo zvuči elitistički, ali osnovni „problem“ serije, zbog koga se za nju nije zalepila ogromna (i zaslužena) publika jeste taj što ne daje dopadljive likove sa kojima će ljudi želeti da se identifikuju, bilo zato što ti likovi rade nešto što gledaoci žele ili nešto što gledaoci sami nikada ne bi smeli (a potajno bi možda želeli). Od Sopranovih smo naučili da su i antiheroji dopadljivi likovi, što se kasnije potvrđivalo u brojnim super popularnim serijama. Međutim, ovde takvog lika nema.
Glavno osećanje koje uvedeni likovi, članovi bogate familije Roj, čija glava porodice, Logan, drži medijski konglomerat, izazivaju jeste neprijatnost. Amerikanci bi, sasvim opravdano, rekli – cringe.
Logan, koga igra Brajan Koks, bi imao potencijal da bude zanimljiv antiheroj da pratimo priču o njegovom usponu – od siromašnog dečaka iz Škotske do jednog od najmoćnijih ljudi sveta. Ali kreatori serije su izneverili očekivanja. Oni su hteli da vidimo šta biva posle uspona. Šta se dešava kada takav junak dođe u duboku starost i odbija da bilo kome prepusti moć? U nekom trenutku se za njega kaže da nije čovek nego planeta, a u ovom loganocentričnom univerzumu svi ostali junaci gravitiraju oko njega.
Ovaj lažni antiheroj je nepodnošljiv, prezreo i dalek jer mi nikada nismo Logan. Mogućnost identifikacije ukinuta je samim tim što nismo rasli sa njim (što je kontra od npr. Tonija Soprana ili Voltera Vajta). Vidimo samo surovost i osvetoljubivost bez granice. Logan voli da ponižava i inteligentan je, ali su svi oko njega toliko ponizni da je svako poniženje kome prisustvujemo mučno jer nema otpora.
Sa druge strane, kreator Džesi Armstrong i ostali scenaristi su se poigrali i našom potrebom da navijamo za slabijeg. Svi slabiji od Logana (dakle, svi ostali) su bića bez ikakvog dostojanstva. Od početka je pred nama svet bez heroja i antiheroja, svet onih na najvišim društvenim pozicijama koji su na ljudskom nivou mali, beznačajni i nemaju veze sa realnošću, a ipak osećamo da upravo takvi likovi grade našu realnost. Kada se pojavi alternativa, obrazovana elita koja servira drugačije vesti ili Loganovi politički protivnici, otkriva se da je i ona gotovo jednako gadna, samo malo više citira Šekspira.
Ono čemu prisustvujemo od prvog minuta pa sve do kraja, a posebno je eksplicitno u uvodnim epizodama, jeste tragikomedija šlihtanja. Prve epizode su slabije prošle kod publike, verovatno jer je satira u njima dovedena do vrhunca.

Loganova deca, ostali članovi porodice i zaposleni u njegovoj kompaniji izgovaraju sumanute rečenice i rade još sumanutije stvari kako bi mu se dodvorili. Zaboravljeni rođak Greg koji se pojavljuje na početku (i koji je blizak poziciji gledaoca koji se tek uključuje u priču) čak dopušta da ga Logan preimenuje, a kada neko postavi pitanje zar nije njegovo ime drugačije, on u potpuno apsurdnom maniru izjavljuje da se odaziva na oba. I tako je automatski ubijena svaka želja da se identifikujemo sa rođakom Gregom.
Jedno od osnovnih pravila građenja scena u seriji je da nema prekidanja neprijatnosti, niti okončavanja transfera blama, što zapravo liči na realne situacije blamiranja koje želimo da zaboravimo. To su one potisnute scene koje nam se vraćaju noću pred spavanje jer je mozak odlučio da nas zlostavlja. Stilski izraz serije i struktura su takvi da se gradi izvrsna umetnost neprijatnosti.
Likovi treba da vam se gade i ako pomislite da ipak nisu toliko gadni, dokazaće vam da grešite. Onda će vas opet iznenaditi, ali ćete znati da je nemoguće da pozitivni utisak potraje. Iako potpuno odvojeni od realnosti i karikirani do granice nepodnošljivosti, junaci serije su savršeno uverljivi. Za ovo je verovatno zaslužna i fenomenalna gluma celokupne ekipe (Džeremi Strong je dobio Emija za ulogu Kendala Roja, jednog od Loganovih sinova, ali su gotovo svi bili nominovani za svoja tumačenja likova), ali i sjajno napisan scenario.
Postoje česti pokušaji junaka da se „operu“ od odgovornosti, što je i doslovno realizovano. Jedan od inicijalno najodbojnijih likova, Loganov sin Roman (Kiran Kalkin), koji jedini kao šekspirovska luda govori istinu (ali i zlostavlja sve slabije od sebe), u sceni na kraju prve sezone gleda poletanje rakete koje je bez ikakvog poznavanja procesa ubrzao (jer ovi ljudi mogu da donose takve odluke) kako bi se desilo baš na dan venčanja njegove sestre. Raketa eksplodira pri poletanju, a on instinktivno ostavlja telefon, pere ruke i vraća se na proslavu. Drugi lik nakon zločina postupa slično, pošto je trčao kroz blato, kupa se, oblači čistu odeću i pozdravlja sa ljudima koje upoznaje, dok krv od posekotine probija rukav čiste bele košulje. Niko to ne vidi, osim nas.
Ideja vodilja u pranju grehova je skriveni moto vrha kompanije, koji se koristi pri rešavanju problematičnih situacija: „No real person involved“. Dakle, ako stradaju neki bednici koji, po njihovim standardima, i nisu stvarni ljudi, ništa se nije dogodilo. Ako se biraju žrtve iz njihovih redova, ponovo postoji jasna hijerarhija bitnosti.
Struktura serije je kružna. Kraj prve i kraj druge sezone obeležava poljubac, ali su likovi u kontra ulogama. Kontrasti i paralele između junaka su takođe izvedeni tako da kada ih jednom vidite ne možete da prekinete da ih uočavate. Simbolika i ponavljanja su promišljeni i često zakamuflirani apsurdom.
Succession je tu za one koji uživaju da se smeju užasu, koji nisu gadljivi, ali su svesni da je svet prepun gada i nemaju nikakve iluzije o tome da ikada biramo između dobra i zla, već znaju da se krećemo u prostoru sivila. Glavno pitanje koje serija postavlja jeste ko su STVARNI ljudi i šta smo sve spremni da uradimo da dokažemo da stvarno postojimo i ostavljamo trag? Jesmo li u stanju i da, kao junaci serije, puzimo i dokle?
Autorka: Natalija Jovanović