Prošlost kao svest o nužnostima današnjice – deo drugi

„Prizrene stari, kapije rastvori…“ Prizren i ja, prvi put. Noćna tmina. Odzvanja kaldrma. Žubori Bistrica. Sinan pašina džamija. Kameni most. Krivudavi sokaci. I Bogoslovija. I pred Bogoslovijom policajac. Uredno se pozdravljamo i ulazimo u prostorije Bogoslovije Svetih Kirila i Metodija, gde nas dočekuje otac Andrej. Bujica emocija. Ne prikriva ih ni on, ni mladi bogoslovi koji nas rado pozdravljaju, pridržavaju kapute, služe domaćom rakijom i daju na dar kratka pisanija o svetinjama carskog Prizrena, ni mi. Prvih nekoliko trenutaka govorimo očima, pogledima. U prvi mah, od siline osećanja, ne umemo da iskažemo divljenje. A divljenje je obostrano. Dive se oni nama – na hrabrosti i odlučnosti da krenemo putem naših predaka; divimo se mi njima – mladim čuvarima vere i tradicije u ovim nemirinim i nemilim vremenima.

48

FOTO: Bojana Anđelić

Prisustvujemo službi tokom koje mladi bogoslovi, svih pedeset i trojica, pevaju duhovne pesme. Pevamo i mi, učestvujemo u bogosluženju i zajedničkoj molitvi, dok moje telo ispunjava radost saznanja da izgovaram svete reči upravo tu, u carskoj prestonici. Potom ulazimo u učionicu 1. razreda. U fokusu moje pažnje su naslovi na klupama – na svakoj Sveto pismo, prigodna literatura i jedan koji mi naročito izmami osmeh na lice, ali isto tako i zatekne Hristov Svetosavac Mihajlo Pupin, zapis prote Save Jovića, koji govori o neprolaznom delu i podvižničkom životu dobrog Hristovog Srbina, Mihajla Pupina. U mislima ih pitam i unapred se radujem potvrdnim odgovorima:

Jeste li znali da je Mihajlo Pupin zapravo imao dva prezimena? Uvek i svugde se predstavljao kao Mihajlo Idvorski Pupin. Tako je ceo svet saznao za malo mesto iz kog Pupin potiče – Idvor?

Jeste li znali da je Pupinova majka Olimpijada usnila san kako je Sveti Sava savetuje da treba da pusti svoga sina da ide u Ameriku?

Jeste li znali za ogromno poštovanje koje je Pupin osećao prema svojoj majci? Kada je pričao o njoj, uvek je ustajao pokazujući time poštovanje, ljubav i zahvalnost za sve što je učinila za njega.

Jeste li znali da je Pupin jedan od pet najobrazovanijih i najboljih američkih profesora ikada?

Jeste li znali da je nekoliko njegovih učenika dobilo Nobelovu nagradu?

Jeste li znali da je bio počasni doktor nauka na 18 univerziteta?

Jeste li znali da je Pupin jedan od osnivača NASE?

Mihajlo_Pupin_in_1916222

Mihajlo Idvorski Pupin

Jeste li znali da je Pupin motivisao ljude i budio interesovanje za nauku i kulturu?

Jeste li znali da se njegova autobiografija Sa pašnjaka do naučenjaka čitala u američkim školama? Bila je sastavni deo lektire.

Jeste li znali da je Pupin dobio Pulicerovu nagradu?

Jeste li znali da je Pupin pomagao raznim institucijama, sudstvu, slepima, invalidima, davao siromašnim devojkama miraz kako bi mogle da se udaju? Pomagao je i humanitarno i kulturno i politički.

Jeste li znali da je kupio sliku Paje Jovanovića, u Parizu, kada je bila na aukciji? Kupovao je slike naših slikara kako ne bi otišle u privatne kolekcije i potom ih poklanjao našim galerijama i muzejima.

Jeste li znali za ugled koji je imao u američkim porodicama?

Jeste li znali da su američke porodice samoinicijativno slale svoju decu da pomažu Srbiji za vreme Prvog svetskog rata?

Jeste li znali da su ta ista deca bila fascinirana Srbima i nisu htela da se vrate svojim kućama? Sjajan primer „useljavanja“ Srbije u srce stranca.

Jeste li znali da je srpska zastava jedna od dve koja se vijorila na Beloj kući? Zahvaljujući Pupinu.

Jeste li znali da se izborio da Banat ne pripadne Rumunima?

Jeste li znali da je Pupin imao četiri savetnika: 1. Umetnost – Uroš Predić; 2. Nauka – Jovan Cvijić; 3. – Vera – Vladika Nikolaj; 4. Politika – Nikola Pašić?

Jeste li znali da se njegove dve knjige – Nova reformacija i Romansa mašina – nalaze na Hemingvejevom spisku najboljih knjiga ikada?

49

FOTO: Bojana Anđelić

Srećna sam, jer ovi mladi ljudi izučavaju i Pupina i uviđaju koliko je zapravo veliki njegov udeo u stvaranju i kreiranju istorije. Silno želim da razgovaram sa njima. Želim da razgovaramo o religiji, istoriji, književnosti. Toliko toga želim da ih pitam, toliko toga želim da im kažem. Nemam vremena. Nemam vremena ni da utisnem u sećanje njihova lica. Ali doći ću. Doći ću ja ovde opet. Iz misli me prenu pesma tih mladih bića, kojom iskazuju zahvalnost za našu posetu i žele miran nastavak hodočašća. Netremice ih gledamo i slušamo dok nam se u jednom momentu glasovi ne ujedine. Plačemo i pevamo. Pevamo iz dubine duše. Pevamo kao jedno:

Da li čuješ, mila,
Moga konja kas?
Da li čuješ sa planina
Zove te moj glas?
Zasviraše trube;
Završi se boj.
Zvona zvone, zora sviće,
Vraćam se, rode moj. (...)

I dok žurimo ka Crkvi Bogorodice Ljeviške, razmišljam o hrabrosti i istrajnosti ovih đaka rešenih da se posvete veri. Prizrenska Bogoslovija, podignuta 1871. godine, kao prva srednja škola na srpskom jeziku na teritoriji tadašnjeg Osmanskog carstva, do 1999, kada je privremeno izmeštena u Niš, nikada nije prekidala sa radom. U neredima koji su izbili 2004. spaljeni su svi objekti Bogoslovije. U međuvremenu su škola i manja zgrada sa profesorskim stanovima obnovljene, a u toku je i obnova internata, biblioteke i preostalih zgrada. Godine 2011. Prizren je postao bogatiji za jedanaest đaka, koji su tada upisali 1. razred, dok ih danas ima pedeset i tri. Dolaze iz različitih krajeva Srbije, izuzetno su hrabri i optimisti iako im je ograničeno mesto i vreme kretanja. U grad odlaze u pratnji nastavnika koji se nalazi u krugu od 20-ak metara, jer i dalje postoji strepnja kada je reč o bezbednosti.

1

Crkva Bogorodice Ljeviške obavijena bodljikavom žicom

Crkvu Bogorodice Ljeviške, pored sada već očekivanog policajca, čuva i štiti bodljikava žica. Podignuta levo od Bistrice, otuda zvana Ljeviška, i pored žice, otpada i gareži, ne prestaje da pleni svojom lepotom i postojanošću. Mrak je, ali je vidimo. Vidimo i osećamo njenu blizinu. Čekamo sveštenika. Hoće li doći? Hoće li otvoriti vrata Ljeviške? Ne, nije Ljeviška dozvolila da posumnjam. Oseti Ljeviška kome je potrebna. Mladi sveštenik pristiže. Ulazimo ćutke. Mrak je i nije mrak. Rušili su je, ali je nisu srušili. Palili su je, ali je nisu spalili. Gasili su svetlost fresaka nanoseći kreč preko njih i praveći rupe čekićem, ali je nisu ugasili. Freske bi svaki put izronile odupirući se viševekovnom mraku i najezdama neprijatelja.

Zadužbina Svetog kralja Milutina, sagrađena početkom 14. veka, zbog izuzetne vrednosti arhitekture i freskospisa, uvršetena je na listu spomenika UNESKO-a i kao takva predstavlja omiljeno mesto za hodočasnike i nepresušnu inspiraciju za pisce.

Topla večera i postelja dana drugog čekale su nas u Velikoj Hoči. Velika Hoča je naselje u opštini Orahovac. Prema predanju, ovde, gde se nalaze dečanski vinogradi, sam Sveti kralj Stefan zasadio je vinovu lozu. Vinariju (Dečanska vinica) danas, uz pomoć meštana, vode dečanski monasi. Na Trifundan, dan vinogradara i dan opštine Orahovac, narod se okuplja i podseća Svetih Nemanjića i cara Dušana, koji je ove vinograde ostavio srpskom narodu na čuvanje – ubiranje grozdova i proizvodnju vina.

Sobu delim sa Sofijom, devojkom koju sam upoznala neposredno pred polazak na naše putovanje. Sofija je jedno predrago biće. Odiše smirenoću, skromnošću i duhovnošću. Dva sata razgovora, kvalitetnog razgovora, bila su dovoljna da uvidim da u životu ne treba da prezam ni od čega, da ne treba da posustanem kad pomislim da je najteže i kad možda tako izgleda, i da uvek treba da sledim svoju zvezdu vodilju.

38

FOTO: Bojana Anđelić

Sofija ima 28 godina. Poreklom je iz Voronježa, divnog grada na reci Don, gde danas živi i radi. I nije samo Šolohov rođen na Donu. I nije na Donu samo on pohađao školu i formirao se kao čovek i kao pisac. Shvatila sam to upijajući svaku Sofijinu reč i diveći se njenoj predanosti, posvećenosti i preduzimljivosti – da dođe u Srbiju i bude sastavni deo naše naizgled male družine. Zaljubljenik je u Balaševićeve pesme. Slušajući njih, naučila je srpski jezik. I ne, ni u jednom momentu, dok nisam saznala da je Ruskinja, nisam posumnjala da srpski jezik nije njen maternji, jer ga je savladala do perfekcionizma. Sofija danas predaje srpski i makedonski jezik na Voronješkom univerzitetu. Beskrajno voli ćirilicu i interesuje se za srpsku istoriju, kulturu, nauku i umetnost. Početak našeg prijateljstva krunisale smo malom razmenom darova. Iz svoga kofera izvadila je slatkiše iz daleke Rusije, broš sa grbom Voronježa i časopis Univerziteta i pozvala momka i mene da dođemo u Voronjež i budemo polaznici prve Letnje škole ruskog jezika. Mi smo joj poklonili našu Plazmu i zahvalili se za izuzetnu darežljivost. Smejemo se, grlimo i jedna drugoj želimo mirne sne i nastavak putovanja. Sutra nas čeka dugačak put – Albanija – Tirana, Drač i Skadar.

Dan treći.

Eno, po klancima jedan narod ceo
Radi sliku pakla – koža je i kost.
I korenje jede kao hlebac beo,
A smrt mu je radost, dobrodoš’o gost. (Dis – Posle Albanije)

I dok prelazimo preko albanskih vrleti, razmišljam o našem narodu i strahotama koje je preživeo povlačeći se preko Albanije. Vidim dugu i nepreglednu kolonu koja se kreće i danju i noću, i kroz sela i kroz varoši, kroz zemlju i vodu, preko brda i ravnica. Ali ta nepregledna kolona ubrzo bi postala pregledna. Osipala bi se. Mrtvi i smrzli štrčali bi iz snega. Žive bi šibali vetrovi. Ledili im dah. Onemogućavali kretanje. Neki bi zastali da se odmore svesni da će im to možda biti poslednji odmor. Ali kao što Alkibijad Nuša reče: „Otadžbina je misao i vera, a misao i vera ne umiru.“ Onima koji bi verovali, nadali se, onima koji bi nadjačali i najveću bol bio si osiguran put do slobode.

Iako put do Tirane traje satima, mi neprestano razgovaramo o najhladnijoj zimi u istoriji srpskog čovečanstva. Prisećamo se desetogodišnjeg Momčila Gavrića, koji predstavlja primer preranog sazrevanja srpskog deteta u ratnom vihoru. Zahvaljujući požrtvovanosti srpskih vojnika, koji su poslednje rezerve hrane odvajali za hrabrog dečaka, uspeo je da stigne na Krf. Prisećamo se i Makrene Spasojević, čiji je sin jedinac kao dobrovoljac, zajedno sa vojskom, krenuo putem Albanije. Majka Makrena je stigla srpsku vojsku u povlačenju. Tu, u albanskim gudurama, srela je kralja Petra i zamolila ga da pronađe njenog sina jedinca i da mu vunene čarape koje je isplela. Nakon ovog susreta, majka se vratila u selo. Svoje obećanje kralj Petar nije zaboravio. Pronašao je Makreninog jedinca, mrtvog. Sačuvao je čarape, ali nije imao srca da pošalje majci tužnu vest. Po povratku u Srbiju, poslao je svog savetnika da je pronađe i izjavi saučešće. No, Makrena je, još za vreme rata, umrla. Kralj Petar naredio je da se Makreni i Marinku podigne spomenik, a od vunenih čarapa se do kraja života nije odvajao. Držao ih je ispod jastuka i, prema predanju, na samrti tražio da mu ih obuju i u njima umro.

Mogu da osetim i miris krofni, istih onih o kojima piše Rastko Petrović, naš pisac koji je kao šesnaestogodišnjak prešao Albaniju:

Ponovo je trpeo od gladi. Želudac je sam sebe vario.

U roku od dva sata prevalio je jedan kilometar. Razvedravalo se. I tada je u daljini, između bregova, video more. Činilo mu se da vidi more: jedna svetla prugica na horizontu pre nego što je svetlost počela da se gasi. Načinio je nekoliko koraka još, i izgubio tu tračicu između svoda i zemlje. Onda se vratio na isto mesto i ležeći gledao u to. Čas bi je video jasno, čas nimalo. Nije, uopšte, bio siguran da nešto postoji, a ako postoji, ko zna šta je to bilo.

Ljudi su prolazili ravnodušni i dronjavi kao uvek. Najzad je rekao jednome, pokazujući prstom:

– More!

Ovaj je zastao, zagledao se u daljinu i, odjednom, ne rekavši ni reči, zaleteo se vičući. Ta je prugica zaista

strahovito ličila na osvetljenu vodu. I za druge je ona bila more!

Sanjao je krofne. Vruće krofne. Ništa drugo, samo to. Čak ni tanjir na kome su. Jedan dug, veliki san o vrućim krofnama, o njihovom osvetljenom, žutom, zračnom obliku, okruženom nekim oreolom, o njihovom mirisu, o žudnji da i unutrašnjošću usta oseti njihov ukus…

Zaspao je nemajući pojma o vremenu i mestu na kome je. Najpre je gubio svest. Gubio je svest nekoliko puta u toku toga dana. U takvom je stanju i zaspao. Noć je bila hladna i hladnoća ga je najzad u zoru rastreznila. Ipak je za sve vreme sanjao vruće krofne. (Rastko Petrović – Dan šesti)

28

FOTO: Bojana Anđelić

Najzad Tirana. Nesređen ulaz. Šatori, barake, montažne kuće i prikolice sa jedne strane. Vile sa druge. Raskoš i beda. Nebrojeno mnogo vozila. Centar čine Skenderbegov konjanik, Ethembegova džamija, Kula sa satom, Opera, Nacionalni istorijski muzej, Nacionalna banka Albanije.

U Ambasadi Srbije u Tirani dočekao nas je ambasador, gospodin Miroljub Zarić, sa saradnicima. Ambasador je izuzetno srdačno podržao našu nameru. Razgovarali smo o unapređenju interkulturalnog dijaloga i suzbijanju stereotipa i predrasuda. U Albaniji se ne poštuju prava nacionalnih manjina, pa tako ni prava Srba. No, postoji čvrsto uverenje da će međudržavne posete i razgovori doprineti poboljšanju njihovog položaja. Prvi korak je učinjen. Edi Rama je prvi albanski premijer koji je 2014, nakon 68 godina, posetio Beograd dok je protekle, 2015, srpski premijer Aleksandar Vučić posetio Tiranu. Bila je to prva poseta jednog srpskog premijera u istoriji. Takođe, u poslednje dve godine porastao je broj Srba koji letuju u Albaniji i broj Albanaca koji posećuju Srbiju (Exit, Belgrade Beer Fest, Nisville Jazz Festival). Ovim putovanjem dajemo mali doprinos poboljšanju međuljudskih odnosa i uz čvrst stisak ruke dobijamo podršku za svaku dobru nameru i pomoć ukoliko nam uztreba, a mi obećavamo ponovnu posetu. Nakon kratke šetnje užim centrom Tirane i posete hrama Vaskrsenja Hristovog, napuštamo albansku prestonicu. Ručamo u autobusu. Nemamo vremena za kafane i restorane, jer je organizator Miodrag skrojio ambiciozan plan puta. Ambiciozan, ali ostvarljiv.

Toplije je. Oseća se miris mora. I „bakreno nebo raspaljeno sija“. Luka Drač – mesto gde se završava pešački deo povlačenja srpske vojske preko Albanije i iščekuju trajekti za Krf. Moji saputnici izuvaju cipele, bosonogi šetaju obalom i ulaze u Jadran. Okrenuti su mi leđima, zagledani u daljinu, u pravcu u kom su gledali i njihovi preci, u pravcu „ostrva spasa“, gde su se, nažalost ne svi, umorni stekli, gde su im pruženi san i isceljenje. Mnogi su svoje živote ostavili upravo na ovom mestu. Ćutimo. Do polaska. Do Skadra. Prija nam tišina.

U Skadru nas dočekuje predsednik Udruženja Srba i Crnogoraca „Morača-Rozafa“ iz Skadra u Albaniji, gospodin Pavle Jakoja Brajović. Brajović je izrazito šarmantan i beskrajno duhovit čovek. Želi nam dobrodošlicu govoreći da se jednako raduje svim Srbima koji posećuju ovo područje. Nazdravljamo susretu i obedujemo morsku ribu praveći kratku retrospekciju našeg putovanja. Razgovor zatim teče u pravcu današnjeg položaja našeg naroda u Albaniji. U Albaniji danas živi oko 30 000 Srba. Srbi uglavnom žive u Skadru i okolini. Međutim, još uvek nema ni osnovnih ni srednjih škola na srpskom jeziku. Stoga, Udruženje, u cilju očuvanja srpske kulture, duhovnosti, jezika, običaja, tradicije, istorije i svega onoga što čini srpski identitet, održava raznorazne kulturne aktivnosti. U centru Skadra, nedaleko jedna od druge, nalaze se džamija, katolička i pravoslavna crkva. Zajednički život je moguć, kaže Brajović, a i sami se uveravamo. Ostaje nada da će Srbi ostvariti prava koja im po međunarodnim pravima pripadaju.

Pokriva me skadarsko nebo. Sklapam oči, prisećam se stihova pesme Zidanje Skadra i u mislima putujem kroz prošlost.

I bi noć, i bi jutro, dan četvrti.

A kakav je Skadar na Bojani!
Kad pogledaš brdu iznad grada,
Sve porasle smokve i masline

I još oni grozni vinogradi;
Kad pogledaš strmo ispod grada,
Al’ uzrasla šenica bjelica,
A oko nje zelena livada,
Kroz nju teče zelena Bojana,
Po njoj pliva riba svakojaka,
Kadgođ hoćeš, da je taze jedeš. (Ženidba kralja Vukašina)

Tako je kralj Vukašin opisivao Skadar nudeći ruku Momčilovoj ljubi Vidosavi. Smaragdno zelena Bojana, moja imenjakinja, ušće Drima u Bojanu, Skadarsko jezero, Jadransko more. Držimo grad na dlanu i upijamo svu njegovu lepotu. Neprestano koračamo po zidinama, jer se sa različitih mesta otvaraju nove vizure grada. A ja… Ja pogledom tražim mesto iz narodne pesme gde i „danas ide hrana: / Zarad’ čuda i zarad’ lijeka, / Koja žena ne ima mlijeka.” Muzej. Možda je tu. Ulazim i prvo što vidim jeste, od belog uglačanog kamena, predstava majke sa detetom i desno od nje stihovi na albanskom jeziku. A nekad Rozafa beše Gojkovica mlada koju u pesmi Zidanje Skadra zazidaše da bi opstali temelji i tvrđava se izgradila. Ne mogu da se pomerim. U meni neverica, ali i nikad jača težnja za očuvanjem narodnih pesama o neimarstvu srednjovekovne Srbije.

Šetnjom po Skadarskoj tvrđavi zaokružujemo ovo veličanstveno putovanje. Zahvaljujem Bogu za blagodat, milost i mir. Zahvaljujem Bogu, jer nas ni u jednom momentu nije napustio. Zahvaljujem Miodragu, organizatoru, za ideju i njenu realizaciju. Postoji li lepši i bolji način da se obeleži vek od srpske borbe za slobodu, od sloma i kasnijeg vaskrsenja? Zahvaljujem saputnicima koji nisu štedeli da podele sva svoja saznanja o Velikom ratu i koji su brinuli o Dragani, Sofiji i meni. Zahvaljujem svima koji su nam, svako na svoj način, pomogli da uspemo. Zahvaljujem i onima koji su sumnjali – njihova sumnja davala nam je dodatnu snagu.

PROŠLOST KAO SVEST O NUŽNOSTIMA DANAŠNJICE – DEO PRVI

Autorka: Bojana Anđelić

© 2016 - 2022 Часопис Култ. Сва права задржана.

Scroll To Top