Pojam poetskog i narativnog u primjeni na film (Pepeo i Snijeg)

Termin i pojam poetsko u primjeni na film ima dugu i široku historiju, a javlja se vrlo rano. U najranijim tekstovima, poetskima se nazivaju umjetnički potencijali filma. No, s pojavom avangardnih filmova počinje se govoriti o poetskim filmovima kao o posebnoj, opredijeljenoj vrsti.¹⁾ Ali, kako se vrsta filma često prepoznaje po nekim strukturnim postupcima, po strategijama izlaganja, to se u raspravi o poetskom filmu često raspravljalo i o izlagačkim postupcima koji karakteriziraju tu vrstu. Treba uzeti u obzir analitičko razmatraje historijskog tekstualnog svjedočanstva o svakom ovom shvaćanju poetskoga. Zatim se nudi i pregled ključnih karakteristika poetskog izlaganja pronađenog u historijskim razmatranjima, primjera radi, odstupanje od narativnog i deskriptivnog obrasca dominantnog filma; montažna ritmizacija; fragmentarizacija i dekontekstualizacija onog što se prikazuje i samog filmskog materijala; posezanje za raznolikim stilizacijama na svim razinama; a sve to s implikacijama tzv. asocijativnosti, koja se javlja često kao alternativni pojam uz poetsko izlaganje. Kako su postupci u filmu tipično funkcionalni, tj. vezani uz neku svrhu ili više povezanih svrha, daje se i pregled tipičnih svrha koje se pripisuju poetskom izlaganju, i koje je teže postići opisanim postupcima. Najproširenije spominjani cilj poetskog izlaganja je iskazivanje, pobuđivanje i razrada čovjekove senzibilnosti, podjednako emotivne, tj. raspoloženja, emotivno obojenih stanja duha, ali i osjetilne, senzorno-senzualne senzibilnosti koja u pravilu prati i podržava određena raspoloženja. Ovime nije dato puno objašnjenje poetskog izlaganja, ali su date smjernice za dalje ispitivanje konkretnih varijanti poetskog izlaganja, za općenito shvaćanje o čemu sve može da bude riječ.²⁾ Primjer primjene poetskog na film vrlo dobro se odražava na filmu Gregorya Colberta, Pepeo i Snijeg, koje se ujedno kombinuje i sa narativnim izlaganjem (čemu ćemo dati riječ nešto kasnije). Prema uvodnim riječima ovog rada, možemo zaključiti kako imenovani film, odgovara poetskom izlaganju, jer deskriptivni obrazac poetskog filma sadrži, kako je već rečeno, odstupanje od narativnog i opisnog obrasca dominantnog filma. Međutim, važno je usmjeriti se na ključne tačke poetskog koje ovaj film nudi, a prva bi bila i sama suština filma, odnosno, istraživanje zajedničkog jezika i pjesničkog senzibiliteta svih životinja, a naročito, čovjeka i životinja (prirode). Film aludira na vraćanje korijenima, kada su se ljudi vidjeli kao dio primarne prirode, a ne izvan nje i kada se smatralo da  sudbina čovjeka nije mogla biti odvojena od sudbine svih životinja. Ono što je ovdje važno jeste način  na koji je ta suština prikazana, tj. prizori, akteri, njihova aktivnost, te zbivanje. Tokom filma primjećujemo, koliko-toliko prepoznatljive prizore, i isto toliko prepoznatljive likove. Može se reći kako ne postoji nikakvo vezano zbivanje, (što jeste odlika poetskog izlaganja), tj. suvisle radnje, jer one na kraju krajeva ne dovode do neke konkretne i primjenjive svrhe, isto kao što za ”aktivnost likova” ne možemo reći da je u potpunosti dinamična i produktivna, ona je više proizvoljna. (Likovi plivaju sa kitovima, leže sa leopardima, plešu sa orlom, sjede u pustinji, spavaju pored slonova, i njihova jedina ”dužnost” jeste prijateljevanje sa životinjom.)

Mogli bismo reći da je ovdje, u nekoj mjeri, posrijedi asocijativna struktura: tu se smjenjuju kadrovi prirode među kojima nisu važne prizorne veze, te se onda moralo posegnuti za onim neprizornim, asocijativnim, iako pripisivanje asocijativnosti nekom filmskom izlaganju prema riječima Gilića, može biti dvoznačane prirode.  Hrvoje Turković u svojim radovima navodi kako su  pojmovna i poetska izlaganjima usmjerena na stav, na naš sustav uvjerenja, tj. na artikulaciju općespoznajnog i sustavno-vrijednosnog, načelnog, odnosa prema pojavama života te da  su isto tako usmjerena  artikulaciji našeg tumačenja svijeta, duhovne osnove što nas vodi u snalaženju svijetom. Na to se aludira kad se koristi pojam asocijativnosti. Iako i u poetskim i u pojmovnim filmovima možemo biti riječ o konkretnim, pojedinačnim prizorima, oni su prisutni da aktiviraju nadprizorne asocijacije, da nas upute na nešto što nije sadržano u samim prizorima, nego tek u našem duhu koji sam, slobodno bira i povezuje zbivanja, prema svojim uzetim nadprizornim, umskim potrebama i kriterijima, kontekstualizira ih  u duhovnom svijetu, a ne po logici prizorno vezana, vremenski – prostorno uvjetovanja snalaženja.

Kada je riječ o filmu Pepeo i Snijeg, važno je da se napomene po kojim se to osobinama ili vrstama osobina izvojio kao poetski.³⁾

U njemu su se kao indikacione karakteristike poetičnosti izdvajali pojedini sastojci filma, kao što su fragmentiranje svijeta koji od donosi te, između ostalog i  dinamika prizornog kretanja.

Vidjeli smo da se u filmu smjenjuju pomalo konfuzne ili apstraktne slike (popraćene sepijom kao nekom vrstom oneobičavanja) iz nama nepoznatih i egzotičnih krajeva koje predstavljaju sasvim stran i egzotičan svijet (ali i odnos).Također primjećujemo statičnost određenih momenata kao i nerealne konstrukcije koje određeni momenat čine poetičnim.

Naziv naracija uzima se  kao termin koji obuhvata i pripovijedanje i pripovijest. Pod pripovijedanjem podrazumijeva se čin iznošenja pripovijesti a pod pripoviješću izlagački ustrojena izrađevina. Pripovjest se pak, tipično sastoji od priče ili radnje, fabule; tj. ustrojena zbivanja, te predočavanja priče, sižea, izlaganja priče. Ukratko, načina kako je zbivanje predočeno.  Smatra se kako je tu potrebno uključiti i treći sloj, tj. metadiskursnu razinu, onu kojom se čitatelja, u ovo slučaju gledatelja, vodi kroz izlaganje, omogućuje, odnosno olakšava snalaženje u strukturi izlaganja (pripovijesti).

Dio logike  leži u podrazumijevanju da je uloga pripovjedača (aktera, činitelja) određena činom pripovijedanja, onako kako je uloga pisca određena pisanjem i objavljivanjem, dok aktivnost pripovijedanja se prepoznaje po onome što joj je ishod, dakle po pripovijesti, priči. Pripovjedač se prepoznaje po tome što je ono što on kazujući iznosi prepoznatljivo pripovijest.

Narator se podrazumijeva čim prepoznamo da imamo posla s naracijom, a  da li je neki govornik pripovjedač, razabrat ćemo po tome što ćemo ono što on kazuje prepoznati kao pripovijest, a ne kao raspravu, opis ili ritmičku poeziju itd.⁴⁾

Međutim ključna pitanja bi ovdje bila da li shvatanje pripovijesti mora podrazumijevati pripovjedača ili ne, ili bolje rečeno, kad pripovijest podrazumijeva pripovjedača, a kad ne. I na kraju krajeva, što je to pripovijest, ili prikladnije temi ovog rada, kad je filmsko izlaganje pripovjedno, narativno?

Kao i većina priopćenja, pripovjedno priopćenje, odnosno narativni film, obično je pojava posebno prilagođena za neku priopćajnu namjenu. Izrađevina podrazumijeva izrađivača ili više njih, one koji su izradili izrađevinu za nekakvu priopćajnu namjenu, dali joj priopćajno (doživljajno) relevantnu strukturu. Priopćajna izrađevina je, barem kad je naracija u pitanju, temeljna namjena priopćajne izrađevine u oblikovanju reprezentacija, zamišljajnih obrazaca, duhovnih struktura kojima reagiramo na svijet referirajući se na njega. Uz pomoć njih se snalazimo u svijetu, ali one su i sastavni faktori našeg razmišljanja i maštanja o svijetu koji je često odmaknut od neposredog snalaženja, a ujedno pretstavljaju i razmjenska dobra našeg međusobnog komuniciranja.

Bitno je znati da nije u pitanju bilo kakva reprezentacija jer se pripovijedanjem  ne priopćuju bilo koji zamišljajni obrasci, nego oni koje se naziva predodžbenim obrascima, protoperceptivnim obrascima. Riječ je o prikazivanju u užem smislu, tj. onome tipu reprezentacija što se još nazivaju mimetičkim, imitativnim prikazivačkim reprezentacijama, onima u kojima na temeljima našeg poznavanja životnog svijeta raspoznajemo nešto od tog svijeta, primjera radi ambijente, stvari, likove, zbivanja, ali ujedno i gradimo neku predodžbu o postojećem ili nepostojećem, ali zamislivu svijetu. Zato se za pripovijedanje kaže da je neka vrsta izgradnje predodžbenih svjetova.

Ono što predočenom svijetu daje pojedinačnost i jedinstvenost je praćenje jedinstvenog konkretnog zbivanja, nekog pojedinačnog lika ili grupe likova koji se upravo snalaze u datim ambijentima, pod datim atmosferskim i društveno-historijskim te civilizacijskim uvjetima s trenutno raspoloživim sredstvima i sposobnostima. Primjetićemo da u filmu Pepeo i Snijeg, ambijent nije nimalo svakidašnji, već bi se mogao prikloniti nekoj vrsti dokumentarca. Predočen svijet koji on nudi je, kako je već spomenuto, neka vrsta onebičavanja. Ambijent nije striktno određen niti uvjetovan, on se prikazuje kao prostranstvo prirode.

Praćenje jedinstvenog zbivanja tj. radnje i fabule, jeste ono  koje selektira prizore koji će se prikazati i koje implicira okružujući svijet koji je od važnosti za odvijanje zbivanja, odnosno za njegovo predodžbeno praćenje a i za njegovo razumijevanje. U pomenutom filmu ne susrećemo nikakav ”očekivan red”, niti jedinstvenu radnju ili bolje rečeno zbivanje, kulminaciju. Glavni zadatak radnje jeste prikaz i nevakidašnje oslikavanje egzotičnog, ali jednostavnog nomadskog svijeta. Sabaremo li sve prethodno date činjenoce koje bi bile ključne za ispitivanje polaznog problema mora li pripovijest imati pripovjedača možemo utvrditi da se osoba koja prikladno prati pripovijest bez obzira da li je sluša čita ili gleda, zapravo predodžbeno snalazi u jedinstvenim zbivanjima konkretnog svijeta ili pak svjetova, prikazanima u priopćajnoj izrađevini (tekstu). I to je jedina nužna karakteristika našeg prikladnog odnosa prema pripovijesti. Dakle, predodžbeno praćenje zbivanja pobuđivano priopćajnom izrađevinom.⁵⁾

Mogli bismo pretpostaviti da je do uvođenja naziva i pojma pripovjedača došlo iz potrebe da se imenuje neki čvrsto prepoznatljiv vid iskustvene pojave pripovijedanja, pa je naknadno razlikovanje tog pojma bilo ono koje je navelo na analitičko podrazumijevanje naratora na temelju postojanja naracije.

U usmenoj kulturi pripovijedanje ima status izvedbene umjetnosti (poput glazbenog koncerta, kazališne predstave, recitacije pjesme) sa više-manje jasnom podjelom između pripovijesti predloška i samoga čina pripovijedanja. Bitno je znati da se pripovjedna izvedba ne svodi samo na davanje glasa pripovijesti, nego se, kao i u drugim izvedbenim umjetnostima, podrazumijeva izrazito umijeće izvedbe koje podrazumijeva i artikulaciju intonacije izgovora pripovijesti, obavezno i popratnu tjelesnu, neverbalnu, artikulaciju izvedbe, kao što je recimo svojevrsna gluma. Sam čin tradicijskog usmenog pripovijedanja ima vlastit tjelesni lik i vlastitog, individualnog provoditelja, odnosno subjekta pripovjedača ili izvođača. Međutim, druga je stvar kad je u pitanju status pripovjedača u perceptivno uprizorenim pripovijestima. U kazališnoj predstavi, radiodrami, u stripu, konkretno, u filmu mi izravno percipiramo prikazane prizore, opažamo likove u ambijentima i društvenim situacijama kako se u njima ponašaju, osluškujemo zvukovni prizor.

Ono što se od našeg mentalnog predočavanja traži je ono što je potaknuto izravnim opažanjem prikazanih prizora i vezano uz to. Tražiti obaveznu prisutnost pripovjedačke osobnosti, kao one čiji nas glas vodi kroz pripovijest, u velikom je broju slučajeva posve empirijski neutemeljeno, jednostavno nema takvoga glasa niti osobe koja bi svojim glasom izricala pripovijest. U mnogim filmovima naprosto nema nikakva govornika koji bi nam pripovijedao ono što izravno gledamo na ekranu.⁶⁾

Bilo kako bilo, ovdje nije riječ o narativnim obrascima dominantnog filma, jer film kojim se ovdje bavimo ne spada u kategoriju istog.

Pepeo i Snijeg  ne nudi prikaz lika, koji usmeno, u monološkoj situaciji pripovijeda, ne neki događaj, nego iznosi priču o vlastitom shvatanju, čitajući pismo koje je napisao nekome, pismo koje je pisao sebi i tom nekom, pismo u kojem leži svo njegovo biće, njegova ispovijest.

Pratimo sluhom usmeno pripovijedanje, a predodžbeno pratimo zbivanja koja opisuje a koja su simbolički prikazana do tačke poetičnosti. Glas pripovjedača je usklađen sa stepenom osjetljivosti onog o čemu govori, pa tako primjećujemo ubrzanost, dizanje i spuštanje tona, svečanost u njegovu glasu. Pored toga, ovo njegovo pripovjedanje nudi neku vrstu stvaranja priče kroz priču, mogućnost vizualiziranja izgovorenih riječi, te ni u jednom momentu ne predstavlja prijetnju slikama koje se nižu, niti pozadinskim melodičnim elementima, već zajedno s njima čini skladnu cijelinu. Može se reći kako ovakav oblik naracije također doprinosi poetičnosti o kojoj je bilo govora na samom početku rada.

BIBLIOGRAFIJA: 

• Arnheim Rudolf, Film kao umetnost, 1962. Beograd, Narodna knjiga 
• Bartolac, Božica, Problemi podrazumijevanoga pripovjedača, Hrvatski filmski Ljetopis, Zagreb: Hrvatski filmski savez, 2009. 
• Biti  Vladimir , Suvremena teorija pripovijedanja, Zagreb, Globus, 1992. 
• Gilić Nikica, Uvod u teoriju filmske priče, Školska knjiga, Zagreb, 2007. 
• Hrvoje Turković, Razumijevanje filma: Ogledi iz teorije filma, Grafički zavod, Zagreb, 1988.
• Stojanović Dušan, Teorija filma, Nolit, Beograd, 1978. 
• Turković, Hrvoje, Kako protumačiti asocijativno izlaganje, Hrvatski filmski ljetopis, Zagreb, 2006. 
• Peterlić Ante, Osnove teorije filma, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.