Umetnost je oduvek inspirisala, ali i provocirala. Da li cenzura u umetnosti sme da postoji i u kojoj meri je vulgarnosti i vandalizmu mesto u umetničkim formama, pitali smo Bojana Marjanovića, pisca i novinara.
Bojan je dobitnik NIN-ove stipendije za roman u nastajanju, 2015. godine, kao i nagrade Laza Lazarević za neobjavljenu pripovetku, 2013. godine. Sarađuje sa novinama Danas, Liceulice, kao i sa više elektronskih portala. Jedan je od osnivača multimedijalnog centra Trosed, i jedan od urednika književnog programa Gradska knjižnica u KC Grad. Njegove knjige „Politika, Pornografija, Poezija“ i „Između dva rata“ izdala je Književna radionica Rašić.
Pišeš o životu i svakodnevnici u kojoj se prepliću želje, nadanja, strahovi. O seksu, nagosti, religiji, nasilju. U kojoj meri svoju poeziju smatraš provokativnom?
Pa da bismo govorili o tome da li je neka poezija (ili ma koja druga stvar) provokativna ili ne čini mi se da je, pre svega, važno odrediti u odnosu na šta određujemo tu eventualnu provokativnost. Sa jedne strane, pesme koje ja pišem svakako nekim ušima mogu zazvučati provokativno, bilo zbog forme, jezika ili, možda najpre, zbog jednog transparentnog i, nadam se, jasno artikulisanog ideološkog angažmana koje one sa sobom nose. Naravno, svako uopštavanje sa sobom nosi čitav niz rizika da onaj ko uopštava ispadne pretenciozna budaletina, ali, sa tim rizikom na umu, ako posmatramo našu književnu scenu, rekao bih da postoje dominantna dva toka u savremenoj poetskoj produkciji. Prvi bi bio tok u kome se operiše nekakvim patetično patriotskim patosom prema kome se poezija (i književnost uopšte) shvataju kao prostor u kome se iznova reprodukuju nacionalne matrice, kao prostor koji služi za oblikovanje idealne zajednice čiji članovi imaju samo one dopuštene i poželjne identitete, kao prostor koji, u dosluhu sa nekom vrlo upitnom i u dobroj meri izmaštanom tradicijom, i dalje služi održavanju konzervativnih, patrijarhalnih, etnocentričnih društvenih normi. Sa druge strane, takođe je prisutna i tendencija jedne, nazovimo je tako, visoke estetizacije poetskog govora koja, opet, funkcioniše u službi jedne druge ideje – ideje prema kojoj, po svaku cenu, treba poeziju omeđiti kao prostor tzv. visoke kulture, prostor koji je interesantan tek u nekim strukovno-akademskim okvirima, prostor koji, zapravo, po mom sudu, insitirajući na fetišizaciji teksta ne služi ničemu do pukoj depolitizaciji književnosti i daljoj jalovoj atomizaciji kako autora, tako i čitalaca.
Kad se sve sabere i oduzme, izgleda kao da na poetskoj sceni vlada preslikano stanje kakvo zatičemo i u drugim oblastima – dakle:
Imamo posla sa jednom spregom nacionalističkih i liberalnih narativa koji su samo prividno sučeljeni na nivou ikonografije, a, zapravo, i jedni i drugi služe pukom održavanju društvenog statusa quo. Ako svojim pesmama makar malo uspem da isprovociram ma koji od ova dva tabora – ili, još bolje, ako moju poeziju budu smatrali lošom ili je uopšte poezijom i ne budu smatrali – moram priznati, takvo što bi me dosta učinilo srećnim i sigurnim da ono što radim ima nekakvog smisla.
Sme li cenzura da postoji u umetnosti? Da li uopšte razmišljaš o podilaženju uređivačkoj politici koja nekad nepravedno povlači crtu kada su u pitanju određene teme?
Jednostavan i lak odgovor bi bio, naravno, da cenzura ne sme da postoji ni po koju cenu. Ipak, sa tim odgovorom se ne bismo puno usrećili jer sa nekakvom klasičnom predstavom o cenzuri kao o delovanju nekih mračnih cenzorskih organa i aparata nekih mračnih totalitarnih sistema danas ni ja, niti, verujem, bilo ko drugi na našoj književnoj sceni nema previše susreta.
Međutim, to ne znači da cenzure nema, samo je njeno delovanje podmuklije. Naime, hegemonski uticaj dominantne paradigme sveta u kome živimo – a ta paradigma je, što se mene tiče, nedvojbeno neoliberalni kapitalizam, sa svim svojim ideološkim štakama i podupiračima – takođe je vrlo jak. Iako nema nekih birokratskih tipova koji sede u nekim buđavim kancelarijama i lupaju pečate na dozvoljene ili nedozvoljene ideje, svet u kome živimo okovan je u jedan svetonazor koji se normalizuje kao jedini ispravan, kao prirodan, kao samorazumljiv, kao, ako hoćeš, postideološki. U takvom svetu mnoge ideje su prokazane kao nepoželjne, ali one se eksplicitno ne zabranjuju već se ljudima – kroz delovanje obrazovnog, medijskog i ostalih aparata – naprosto sklanjaju iz fokusa. Levičarske ideje o zajednici jednakih koja bi počivala na solidarnosti i potrebama ljudi, a ne potrebama profita nisu zvanično cenzurisane i zabranjene, ali su njihovo širenje i dalji razvoj na hiljadu načina strukturalno onemogućeni ili otežani.
Što, naravno, ne znači da treba da odustanemo od njih. Baš suprotno, treba još žešće za njih da se borimo.
Koliko autocenzura utiče na kreativni proces? Da li postoje granice koje sebi postavljaš u slobodi izražavanja?
Mislim da sam se donekle u prethodnom odgovoru dotakao i ovog pitanja. Ni ja, niti bilo ko drugi nije izuzet iz te mreže hegemonog ideološkog delovanja. Naravno da se onda i sam stalno borim sa sobom kada pišem. Pritom, ne bih rekao da imam previše problema sa samocenzurom – u onom smislu da sedim uplašen i zamišljen iznad nekog teksta koji sam napisao i da se brinem kako li će ovaj ili onaj reagovati na njega – već bih rekao da je mnogo veći problem sa stvarima koje samopodrazumevamo, sa stvarima koje nismo osvestili, a kojima obnavljamo grozni poredak u kom živimo. Sa tim sam se dosta borio i dosta mi je trebalo, recimo, da se emancipujem od mačističkih, patrijarhalnih okvira u kojima sam se kao pesnik i čitalac formirao. I dalje se, zapravo, borim sa tim.
Da li te pisanje samoosvešćuje i koja je najiznenađujuća stvar koju si naučio o sebi u stvaralačkom procesu?
Moram priznati da sam mnogo čudnih stvari naučio o sebi pišući, tim pre što su tekstovi koje pišem, onako, ne autobiografski u nekom vulgarnom, dnevničkom smislu, ali su svakako dosta autorefleksivni i autoreferencijalni, svakako imaju veze sa mojim vlastitim, svakodnevnim životom. Svaka književnost je, naravno, u neku ruku takva, ali ovo što ja pišem je u dobroj meri i eksplicitnije takvo. Pisanje i doživljavam kao jednu vrstu ronjenja u vlastitim paranojama, tugama, čežnjama, ideološkim stavovima, seksualnim ushićenjima i svim tim ostalim stvarima koje te određuju i oblikuju. Normalni ljudi se, je li, ne bave bizarnim radnjama zapisivanja samih sebe, te se sa svim tim stvarima bore na neke druge načine. Kada pišeš, istina je, osvešćuješ sebe na neki dosta neobičan način, čeprkaš dublje i podrobnije, a onda svašta izlazi iz toga. Važno je, ipak, uspeti održati neki zajebantski, ironični odnos prema svemu tome – i prema samom procesu pisanja i prema stvarima koje naučiš o sebi pišući – jer ako se previše ozbiljno ufuraš u te stvari, zaista su ogromne šanse da postaneš samodopadljivi idiot koji ide naokolo i iz nekog razloga veruje da ima pravo da druge ljude previše gnjavi sobom.
Politika je opšte mesto koje, na sebi svojstven način, obrađuješ i inkorporiraš u svoju prozu i poeziju. Kako se književnost i politika prepliću i kako tvoja ideološka ubeđenja i politička opredeljenja utiču na ono što stvaraš?
Svaki književni tekst je “angažovan” u okviru ove ili one ideologije, bilo da je autor tog teksta toga svestan ili nije. Naprosto, svet u kome živimo je jedna mreža ideja, mreža značenja i sve što napišemo ili izgovorimo se kači negde za tu mrežu i dobija tako svoj ideološki angažman. Kad je to već tako, cenim da je puno bolje biti toga svestan i dati sve od sebe da svojim tekstom deluješ u okviru ideja koje veruješ. U tom smislu, odgovor na tvoje pitanje je, što se mene tiče, nedvojbeno jednostavan – moja ideološka ubeđenja i politička opredeljenja apsolutno utiču na ono što stvaram. Bio bih srećan ako bi moje pisanje na bilo koji način pomoglo političkoj implemenataciji ideja koje zastupam. Poprilično mi je muka – da ne upotrebim neku grozniju metaforu koja se tiče telesnih izlučevina – od te liberalne slike o piscu kao nekakvom magu koji se nalazi iznad ideologije, kao nekakvom prkosnom patetičnom heroju koji se, kako to pompezno kaže Kiš u “Savetima mladom piscu”, čuva da svoj jezik ne zagadi jezikom ideologija. Iako je, naravno, i taj Kišov tekst od početka do kraja toliko natopljen jezikom ideologije tako da je, kada ga čitate, gotovo gnjecav i raspadajuć od tog jezika.
Slažeš li se sa Bartom da je autor mrtav? Da li je moguće da se autor odrekne svog dela i moći donošenja odluka o njemu, samim tim i autoritarne uloge kao proizvođača teksta dok čitatelj postaje nosilac konstitucije značenja i kreator čina čitanja?
Naravno da je taj proces razumevanja jednog teksta dosta kompleksna stvar i naravno da puno zavisi od čitaoca i raznih njegovih odlika – od obrazovanja, stavova, kulturnog konteksta i gomile drugih stvari koje na važan način mogu uticati na ključ u kome se određeni tekst čita. Međutim, čini mi se da se ta Bartova teza dosta proizvoljno i pežorativno citira u raznim postmodernističkim krugovima zarad nekakvog, rekao bih, skidanja odgovornosti sa tereta autora. Autor je možda umro, ali, evo, ja sam, jebiga, živ i zdrav te moram priznati da svojim tekstovima vrlo jasno sugerišem šta želim reći. Naravno, neko to može čitati ovako i onako i to je sve legitimno i u redu, ali ne bih zarad zaluđenosti teorijskim polucitatima dalje pacifikovao ionako prepacifikovano književno polje.
Koje su ideje multimedijalnog centra Trosed, koji si osnovao sa svoja dva prijatelja (Miloš Skokić, Marko Obrenović) i kako funkcioniše rad na objedinjavanju aktuelnih sadržaja iz oblasti kulture, zabave i umetnosti sa ljudima koji se primarno bave nekim sasvim drugim stvarima (Miloš je menadžer u marketinškoj kompaniji, a Marko animator u studiju koji se bavi video igricama)?
Trosed je jedna prijateljska inicijativa, mali multimedijalni studio u kojem moji prijatelji i ja pokušavamo da kroz različite forme prezentujemo neke pojave i neke vrednosti koje držimo važnima. To što dolazimo iz drugačijih oblasti i što imamo drugačija znanja samo nas, rekao bih, čini jačima i tu našu autorsku dijalektiku čini zanimljivijom. Do sada smo realizovali youtube emisiju Beopolis Sessions, niz video radova inspirisanih poezijom, kao i par epizoda jedne radio emisije. Dosta šarenoliko, ali to je ono što i želimo da radimo – zanima nas da kontinuirano proširujemo područje borbe za stvari za koje mislimo da se treba boriti.
U nedavno objavljenom intervjuu, govoreći o tvojoj novoj knjizi Između da rata, kažeš da “rat nije direktno tema knjige, više je to neka sveopšta pretnja ratom, sveopšti strah od rata i njegovo predosećanje”. Da li se može poezijom boriti protiv pušaka?
Mislim da su i poezija i puške deskriptivni pojmovi koji su – imamo pregršt istorijskih primera za to – upotrebljivani u najrazličitije svrhe. Treba se boriti protiv zla, protiv urušavanja zajednice, protiv ekonomskog potlačivanja i eksploatacije, protiv diskriminisanja ljudi na bilo kojim osnovama, a u toj borbi se može služiti i poezijom, ali, u nekim istorijskim okolnostima, i puškama. Na kraju krajeva, nisu Orvel ili Koča Popović ništa manje “intelektualci”, “pisci” ili “umetnici” zato što su se u određenim trenucima dohvatili i puške u borbi protiv zla. Naravno, to uopšte nisu jednostavne stvari i dosta je lako iz ugodne perspektive davanja intervjua za jedan portal koji se bavi kulturom zauzeti i nekakvu načelnu pacifističku poziciju u kojoj je svako nasilje grozno, kao i, sa druge strane, nekakvu žestoku revolucionarnu poziciju u kojoj se žustro poziva na borbu i otpor. Ali baš zato što to nisu jednostavne stvari, o njima treba misliti, čitati, razgovarati, te, naposletku, o njima treba i pisati. Jednim delom sam to i sam želeo da uradim sa svojom novom knjigom.
No, da čitaoci ne dobiju pogrešan utisak, na kraju ovog intervjua moram reći da sam ja ipak prevashodno ljubavni pesnik koji veći deo svoje borbenosti, inspiracije i političkih stavova, jebiga, crpi iz ljubavi prema voljenoj ženi. Jednostavna i smešna jedna stvar sasvim, ali je tako, šta da se radi.
Bojanov rad možete pratiti i u elektronskoj formi na njegovom blogu marjanovicbojan.blogspot.rs a knjige nabaviti u knjižarama Beopolis, Makart, Zepter i Delfi knjižarama, ili naručiti na sajtu Književne radionice Rašić.
Razgovor vodila: Nevena Kovačević
