Haris Pašović je reditelj koji se svojom oštroumnošću, predanošću, svestranošću i intelektom, zalaže za odžavanje pozorišta u punom značenju te reči i očuvanju ljudskosti u svima nama.
Buđenje proljeća, Dozivanje ptica, Pobuna u Narodnom pozorištu, Čekajući Godoa, Jelka kod Ivanovih, Greta, Hamlet, Faust, Nora, Evropa danas, Otkrivanje žena, Ružno pače, Sarajevska crvena linija, Hope Srebrenica, Stoljeće mira nakon stoljeća rata, Za šta biste dali svoj život – samo su neki od njegovih projekata kojim dokazuje prosvetiteljsku ulogu umetnosti.
Poziv kojim se Pašović bavi izabrao je njega kao medij, koji će na najbolji način snagu umetnosti usmeriti i oblikovati u izvanredna dela koja bude, osvešćuju, navode na razmišljanje i podstiču razvoj svesti i čovečnosti.
Jedan od vodećih umetnika u ratnom i postratnom periodu, svojim angažovanjem analizira i istražuje ljudsku prirodu, ne dozvoljava da zaboravimo sva stradanja i žrtve nekih prošlih vremena, podseća da moramo i danas biti svesni značaja i posledica događaja koji su do njih doveli i nakon njih, izuzetno dobro utiče na pozitivne promene u društvu.
Veliki umetnik, pedagog i pre svega čovek, kako kažu njegovi bivši studenti, „borac je za neskraćenu i neuskraćenu verziju sveta i života.
Osnivač ste produkcijske kuće East West u Sarajevu, koja uspešno radi već 12 godina. Kakav je umetnički domet ove organizacije i kako ona pomaže napredovanju Bosne i regiona u kulturnom sektoru?
Mi smo počeli bukvalno od nule. Ja se nisam nikad dobro osećao radeći predstave u institucijama, ali sam nekad radio. Tu čovjek napravi predstavu i više nema kontrolu nad njom, a razni su faktori koji odlučuju o sudbini te predstave. Pomislio sam da uradimo samo jedan projekat, nezavisno, da vidimo kako će to izgledati. Napravili smo predstavu Hamlet koja je, izvan naših očekivanja, dobro prošla. Predstava je zaživela i onda je bilo prirodno da radimo i drugi projekat. Uradili smo Fausta, koji je takođe bio jako uspešan, onda smo uradili i treći i tako je, na neki organski način nastala ta produkcija, koja već 12 godina radi. Mi nismo ni dana jednog prekidali, radili smo sa više od hiljadu umjetnika, iz preko 20 zemalja, igrali smo u skoro 20 zemalja, igrali smo na nekim od najvećih festivala na svijetu kao što su Edinburgh International Festival, D’Avignon i mnogi drugi, na tri kontinenta; ali igrali smo i mnogo predstava u malim mjestima u Bosni i Hercegovini, gdje teatar skoro nikada ne dolazi. Iste predstave koje mi igramo u svijetu, igramo i u malim mjestima u Bosni, jer smatramo da kultura pripada svima, i da ljudi koji žive u malim mjestima, jednako zaslužuju vrhunsku kulturu kao ljudi koji žive u kulturnim centrima.
Da li je isti odnos publike iz malih mesta i publike iz kulturnih centara, prema istim predstavama?
Mi imamo zaista krasnu publiku gdje god igramo, ali ako o tom specifičnom aspektu govorimo, moramkazati da u malim mjestima publika nekako sa još većom pažnjom gleda predstavu jer nemaju tako puno izbora, i moram kazati da su čak i kritičniji na neki način, ali mi smo svuda primljeni odlično, i to je ono što nas zaista čini sretnim. Iako često i finansijski gubimo igrajući u tim malim mjestima, mi na tome insistiramo i smatramo da je to naša dužnost i jako bitan dio našeg posla. Mi smo to i ranije radili, kada sam došao na Akademiju, vidio sam da mađarske klase glume imaju salaško pozorište koje je svakog ljeta išlo po selima Vojvodine i igralo predstave na mađarskom. Sa svojim kolegama glumcima sam, nakon prve godine studija, odlučio napraviti salaško pozorište na srpskom i igrali smo u srpskim selima, do kojih smo išli biciklom. Ja nisam znao da ga vozim kada sam došao u Novi Sad, tako da je jedan od rezultata i to što sam tada naučio da vozim bicikl.
To dokazuje Vašu posvećenost od samog početka.
Pa jeste, sam taj dodir pozorišta sa nevinom publikom, koja nema već izgradjeno mišljenje, nego vidi to onako kako jeste i reaguje spontano, je bio vrlo uzbudljiv. Recimo u jednom selu su nas ganjali puškom jer im se nije dopalo što smo recitovali stihove narodne erotske poezije iz Crven bana, a negde su nam donosili višnje ili meso, jer nismo naplaćivali ulaznice. Bilo je zaista divno, ja bih to opet radio!
Politika seže do svih društvenih sfera. Kakav je odnos pozorišta i politike, da li utiču jedno na drugo i da li postoji zloupotreba pozorišta u političke svrhe?
Ako se vi ne bavite politikom, politika se bavi vama, u svakom slučaju. To se odnosi i na pozorište kao na sve drugo i logično je da pozorište, koje je uronjeno u stvarnost, mora da dotakne i politiku, između ostalog. Postoji čitav jedan pokret u pozorištu – političko pozorište, još od Antičke Grčke, (politički komad Antigona – mlada žena koja se protivi vlasti; pa neka naša iskustava u bivšoj Jugoslaviji gde je političko pozorište odigralo veoma bitnu ulogu, pa sve do danas). Ono što je ipak neki domet je da su umjetnici izborili veliku mogućnost slobode govora, da nema velike represije u teatru kada su u pitanju političke teme ili ona bar nije vidljiva. Pod tim podrazumevam da, ukoliko se političarima ne dopadne ono što pozorište obradi kao političku temu, oni neće, u većini slučajeva javno reagovati, ali mogu srezati budžet za sledeću godinu, a to je veći problem nego da javno reaguju.
Vi ste autor nekih od provokativnijih pozorišnih predstava i poznato je da pomerate granice i menjate ustaljene pozorišne forme. Kakav je odnos publike prema angažovanom, eksperimentalnom i intelektualnom pozorištu?
Ja nisam nikad s nekom namjerom eksperimentisao u pozorištu. Sve te inovacije koje se događaju u predstavama koje ja radim sa svojim kolegama su posledica našeg pristupa koji je, prije svega, želja da budemo istiniti, a s druge strane i želja da budemo zanimljivi. Zanimljivi sebi, pa i našoj publici. Svaki put kada se tako pristupi nekom materijalu, mogućnosti kreacije su zaista ogromni, jer ljudi imaju mnogo više potencijala nego što misle, i ako prevaziđemo taj prag – šta će neko reći i koje su ustaljene norme, ako se ohrabrimo i usudimo da mislimo izvan tih društvenih normi, tada dolazi do kreacije koja ima za posledicu invencije i u smislu sadržaja i u smislu forme.
Jedan od Vaših zapaženijih projekata je Sarajevska crvena linija. Crvene stolice, njih 11 541, postavljene u ulici Maršala Tita od Vječne vatre do Ali – pašine džamije, sa ciljem rituanog odavanja počasti ubijenim građanima u toku opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Kakav je uticaj tog projekta na društvo, a kakav na Vas lično? Šta za Vas znače te crvene stolice?
To je zaista bio jedan jako poseban projekat. On je nastao kroz duge godine nakon rata, koji je završen 1996. godine. Sarajevo nije tako veliki grad, i u tako malom gradu, ja sam imao osjećanje da meni nedostaje deset hiljada ljudi. Jedne vječeri, ‘97. ili ’98. godine, bio je koncert u Titovoj ulici, Dino Merlin je svirao prvi put nakon rata, i prijateljica me je pozvala da dođem. Tu je bilo more ljudi, uglavnom mladih, i jedna misao me je iz podsvjesti pogodila – pomislio sam kako se svi ti mladi ljudi lijepo zabavljaju, a svima je njima bilo namjenjeno da budu ubijeni. Mi kada radimo u pozorištu, u toku procesa radimo u sali u kojoj je gledalište prazno, ali mi znamo da će tu ljudi doći i mi njih podrazumjevamo, oni su na neki način prisutni, iako ih nema dok radimo predstavu. Pomislio kako bi izgledalo kada bismo napravili koncert za te ljude kojih u Sarajevu više nema. Otvorila se ideja da to budu stolice, crvene (jer to je boja krvi koja je tekla ulicama Sarajeva, ali i boja ljubavi), koje smo postavili duž cijele ulice, i zamislili smo da bi tu, na taj koncert, došli svi ti ljudi, da nisu ubijeni. Nismo mogli predvidjeti kakvu će to reakciju izazvati, ali grad je stvarno bio transformisan, bilo je kao neka katarza, bilo je puno neke tuge i puno neke ljubavi u tom danu. Jedan deo instalacije je bio još dramatičniji, deo kod spomenika poginuloj djeci u Sarajevu, za 643 djeteta koja su ubijena. Mi smo stavili za njih male stolice. Spontano su ljudi ostavljali cvijet ili poruku na nekoj od stolica, u petom ili sedamnaestom redu, po svojoj volji, a do kraja dana, na tim dječijim stolicama, na svakoj, bile su igračke, baloni, cvjeće… To je za gotovo svakog posjetioca bila prelomna tačka, jer je bilo zastrašujuće vidjeti toliki broj stolica koje su pripadale ubijenoj djeci. I danas srećem obične ljude koje ne poznajem, koji se zahvaljuju za taj dan i za taj projekat, jer gotovo svi u Sarajevu imaju nekoga od svoje rodbine medju tim stolicama, nekog ko je ubijen u ratu.
Hope Srebrenica je sadržajno raznovrstan projekat koji čine izložba DNK žrtava, dokumentarni film i performans Irene Mulamuhić. To je projekat koji govori o fenomenu davanja života kako bi neke buduće generacije bile slobodne, a čini mi se da je to fenomen koji je često zastupljen u Vašim projektima. Da li se može napraviti paralela između projekta Nadanje Srebrenica i projekta Sarajevske crvene linije, sa aktuelnom predstavom Za šta biste dali svoj život?
Kompleksna vremena imaju i kompleksne događaje. U opsadi Sarajeva su ubijeni ljudi koji su tu ostali jer su tu živjeli i nisu želeli ili mogli da odu. Tu su bili pripadnici različitih nacionalnosti, onako kako se u Sarajevu uvek i živjelo. U najvećem broju Bošnjaci, ali i Srbi, Hrvati, Jevreji, ljudi iz mješanih brakova… Građani Sarajeva koji su bili spremni čak i da daju svoj život vjerujući u svoj grad i u ono što je taj grad uvjek bio – multikulturalno društvo.
Srebrenica je bila malo drugačiji slučaj, jer je tu, zbog ratnih dejstava i osvajanja, veliki broj ljudi – oko 60 000 muslimana iz raznih sela i drugih malih mjesta, bilo potjerano u taj mali grad, Srebrenicu, koja je postala kao neki logor, kao ogroman geto, koji je onda bio pod zaštitom Ujedinjenih Nacija, a to je davalo nadu da će, uprkos svim tim ratnim dejstvima, ti ljudi biti možda sačuvani. Mađutim, Ujedinjene Nacije su pustile vojsku Ratka Mladića, pod političkim rukovodstvom Radovana Karadžića da uđu u Srebrenicu. Neki ljudi su pobegli, neki su uhvaćeni, i to je sve rezultiralo da su žene i djeca razdvojeni na jednu stranu a sve muškarce od 12 do 80 godina koji nisu uspjeli da pobegnu, su odvodili na različite lokacije i pobili. Međunarodni sud u Hagu je ovaj događaj okarakterisao kao genocid, i u tom smislu je to jedan drugačiji elemenat u ratu.
Ne bih rekao da specifičan događaj u Srebrenici ima veze sa predstavom Za šta biste dali svoj život. Možda više ideja koja je vezana za Sarajevo – da su ljudi ostali jer su branili svoj grad i svoju slobodu, iako su znali da postoji opasnost da budu ubijeni. Mi smo se u predstavi fokusirali na individualnu ili kolektivnu odluku da je neka ideja ili neki ideal ili neka vrijednost toliko važna, da bez te vrijednosti ne vrijedi ni njegov život. Naravno, različiti ljudi i različite grupe tu vrijednost tumače na različite načine. Za nas danas, neki od tih ideala su zli, kao što su nacisti, džihadisti, kamikaze, a sa druge strane – neki su jako plemeniti, kao što su ljudi koji su se borili u Španskom građanskom ratu, partizani, ili ljudi koji su izgorjeli u Černobilju, kada je oštećena nuklearna elektrana, da bi spasili milione drugih ljudi.
Da li to znači da se može reći da je ova predstava direktan poziv na preispitivanje ispravnosti vlastitih postupaka i određivanje životnih prioriteta, pored toga što oživljavanja sećanja na neke istorijske likove i heroje, koji su žrtvovali život zarad neke ideje?
Ja bih volio ako predstava potakne gledaoce, da oni sebi postave to pitanje – za šta bi dali svoj život. Ja nisam mislio o tome nikada praviti predstavu ali se pojavilo kao neka urgentna tema na našim školskim časovima, radeći sa studentima Borisa Isakovića, kojima sam predavao glumu na njihovom master programu. Shvatio sam da su svi ljudi o kojima smo govorili na tim časovima, na neki način dali svoj život za nešto. Zanimalo me je kako oni na to gledaju i postavio sam im to pitanje – za šta bi oni dali svoj život. Svi su dali zanimljive odgovore i bili veoma iskreni. Najviše me dojmio odgovor Dušana Vukašinovića, izvanrednog mladog glumca, koji je rekao vrlo spremno i vrlo određeno da bi dao život za porodicu, crkvu i državu, međutim, u toku procesa je shvatio da možda nema ničeg za šta bi dao život, i da ga možda ne cijeni dovoljno da bi ga žrtvovao – što me je veoma dirnulo. Tako darovit čovjek, izvanredan glumac koji je duboko u sebi pronašao neki nihilizam, odgovarajući na to pitanje. Shvatio sam da nema tu jednoznačnih odgovora, ne samo da svaki čovjek ima svoje odgovore, već da, kao u Dušanovom slučaju mogu biti kontradiktorni. Svakako, nije lako dati odgovor na to pitanje.
U jednoj od recenzija na predstavu Za šta biste dali svoj život, recezent kaže: “Bez požrtvovanosti pojedinca kroz cjelokupnu historiju čovečanstva, danas možda ne bismo bili ovdje i radili ovo.”
Šta Vi mislite, gde bi bilo društvo bilo danas da nije bilo svih ovih žrtvovanja – mislim i na herojske podvige i na razaračke misije?
To je vrlo tješko rjeći, ali činjenica je da su neki ljudi koji su dali svoj život zarad ideje, bili nosioci progresa. Recimo, Đordano Bruno, koji nije odustajao od svojih ideja iako su se one strašno kosile sa crkvenom doktrinom pa je spaljen na lomači. Ivo Lola Ribar, mnogi mladi ljudi koji su se borili protiv nacista… Oni jesu učestvovali u nečemu što je bio progres i stvaranje nekog boljeg i humanijeg društva. Sigurno, da njih nije bilo, mnoge od današnjih vrijednosti danas ne bi postojale. S druge strane, mi smo utvrdili da je bilo ljudi koji su kroz historiju bili spremni dati život za nešto što za mnoge od nas izgleda zastrašujuće. Nešto što su zli ciljevi, ciljevi koje vodi mržnja prema drugim ljudima ili možda čak prepuštanje nekim tiranskim režimima koji su povlačili obične ljude i slali ih u smrt, a oninisu imali snage da se pobune, pa su radije smrt prihvatali. Tako da, mislim da nema odgovora na Vaše pitanje kako bi bilo danas, ali treba razmišljati o vrjednostima samog života.
Za šta biste Vi dali svoj život?
Mislim da sam na neki način dao odgovor, svojim životom. Ja sam se vratio u Sarajevo u toku opsade, znajući da time rizikujem svoj život, a moja motivacija nije bila ni nacionalna ni vjerska, moja motivacija je bila sloboda. Moji uzori su uvjek, i pre rata, bili umjetnici kao što su Hemingvej i Orvel, koji su se pridružili Španskom građanskom ratu iako nisu morali, ili Ana Ahmatova koja je pisala poeziju za vreme opsade Lenjingrada; umjetnici koji su stvarali u najtežim okolnostima. Tako da sam znao da je i na mene red da napravim taj korak i vratio se u Sarajevo. Mislim da je sloboda nešto što je važno za svakog čovjeka, i to ne samo sloboda za pojedinca već za sve ljude, i da se za nju stalno moramo boriti.
Razgovor vodila: Nevena Kovačević
Naslovna fotografija: Nikola Blagojević
