Amateri ili svi ste vi pogrešni ljudi

O predstavi Amateri (Centar za kulturu Tivat, po tekstu Borivoja Radakovića. Režija, kostim, izbor muzike potpisuje: Momčilo Miljković. U predstavi igraju: Sanja Ristić Krajnov, Marko Savković, Danilo Milovanović i Dimitrije Dinić)

Čovekov um podsvesno razvrstava ljude, prilikom upoznavanja ili nasumičnih susretanja, u kategorije koje je sam vremenom i sopstvenim iskustvom izgradio. Okarakterisati nekoga prvim utiskom može biti kobno, može biti i analiziranje, potraga za takozvanim crvenim alarmima.

Grka (Danilo Milovanović) se nonšalantno udomio u kategoriju dosadnog muža, društveno nesposobnog akademskog i lepo vaspitanog šonjavka, koji ipak prelazi preko jasno utvrđenih moralnih načela namerom da snimi film pornografskog sadržaja. Ćebe kojim prekriva stilski nameštaj u tetkinom stanu simbol je naivnog zataškavanja bludnosti i požudnosti u njemu, niskosti koja ne sme da „poprska“ tetkino svetilište, niti baci senku na njegov savršeni život. Nameštajući heklani stolnjak i insistiranjem da se ništa ne pomera u stanu, sugeriše da u njegovom životu takođe sve mora odavati utisak nepromenjenog toka stvari, iako je sasvim jasno da se unutrašnjost promenila, da se raspored promenio, da su uloge dobile zaokret i da je prilagođavanje novonastalim uslovima neminovno.

Saučesnik ovog događaja, vodoinstalater Mića (Marko Savković) pred nama oživljava kao Grgin antipod, „školovani“ stručnjak svog zanata, opsesivne mašte kada su žene, domaćice, odnosno njegove mušterije, u pitanju. Grga radi kao kasir usled loše situacije u državi, spajajući jedva kraj sa krajem, podnoseći sramotu koja je društveno uvrežena prema tom zanimanju, kao prema nemuškom poslu, dok se Mića ponosi uspešnošću svog zanata i materijalnom dobiti koju iz njega crpi. Stoga je Grga, kao intelektualno istaknutiji, idejni, a Mića finansijksi kolovođa projekta čuvenog sna o brzoj zaradi sa minimalnim trudom.

Predstava Amateri (Foto: Ljiljana Pticina)
Predstava Amateri (Foto: Ljiljana Pticina)

Scena dobija blagi titraj kada stigne Kuka (Dimitrije Dinić), Grgin nezaposleni školski drug, kojem je jedina prednost muška obdarenost, dok je na intelektualnom nivou gotovo izjedančen sa tinejdžerom. Svojim nastupom, pogledom, vokabularom, stavom Dinić u potpunosti gledaocima odaje utisak da pred nama stoji istinski Kuka iz osnovne škole. Kada Grga otvori vrata drugi put, pojavljuje se Stela (Sanja Ristić Krajnov) koja protresa scenu na više različitih nivoa i često neočekivanim prelivanjima iz uloge u ulogu, iz komedije do psihološkog trilera.

Autor je u ovoj predstavi pokušao da sumira dosta problema prosečnog čoveka u Srbiji (ili na Balkanu), neki su razrađeni detaljnije, a drugi su samo provučeni kroz komentare glumaca, ali se savršeno uklapaju u dati kontekst i ne razvodnjavaju opšti problem. Primetila bih da je  jedna rečenica koju je Stela pri kraju predstave izgovorila jedan od centralnih motiva: „Svi ste vi pogrešni ljudi“. Ona, kojoj se od početka pristupa kao nečem nebitnom, jeftinom, nečem što će se lako kontrolisati jer novac govori sve jezike i briše sve nesporazume među ljudima, polako, ali sigurno daje ozbiljne lekcije o društvu, o ličnosti, o dubokom unutrašnjem nezadovoljstvu i prljavštini svakog čoveka. Istrpivši svaku uvredu i zahtev, postavlja se profesionalno, iako s početka deluje vrlo komično zbog nesklada između fizičkog izgleda, bosanskog izgovora i svrhe s kojom dolazi u „sveti“ tetkin stan kako bi za 100 evra pomogla da reši problem dva tipična balkanska muškarca. Ona preokreće čitav taj mali svet, počevši od iznosa, postavljanja novih pravila, suprotstavljanja sirovoj muškoj obesti i potrebi da unizi, – do usputne, ali duboke duševne razrezanosti kao nekoga ko je preživeo rat i čija sestra je preživela ratna silovanja. Grga i Mića misle da znaju kako da zarade na pornografiji, i konstatacijom da su oni pogrešni ljudi, ona se ne osvrće samo na njihove nekompetencije u idejnom i finansijskom smislu, već i opšte ljudskom.

Ne ulazeći i detalje same radnje, jer ju je zaista neophodno doživeti lično, pred nama se otkrivaju nesigurnosti čoveka i izgubljenost u sopstvenom postojanju, problemi braka, glad i nemaština, nepoštovanje prema ženama, nezadovoljstvo sobom koje kulminira nasiljem nad drugima, za koje verujemo da su slabiji. Šta znači biti pogrešan čovek? Kada se čoveku zamagli svrha ličnog života, kada ne ume da pogleda u sebe, ali ume da okrivi druge ljude i okolnosti ili kada čovek ni ne shvata da nije ono što misli da gleda u ogledalu? Kada žena koju nazivamo kurvom brani nemoćnog Kuku, dok intelektualac Grga stoji ukočeno sa strane.

Predstava Amateri (Foto: Ljiljana Pticina)
Predstava Amateri (Foto: Ljiljana Pticina)

Mića uživa uzvikujući Steli „kurvo“ i ponižavajući je dok na telefon sa svojom suprugom cvrkuće najumilnijim tonovima, iz straha da se brak ne raspadne. Na Steli pokušava nasilno da oživi svoju podsvesnu mržnju prema supruzi i prema svim ženama uopšte, a iza čega se krije strah od svoje ličnosti, strah od svoje nedovoljnosti, strah od svog ništavila jer u samoći, u mraku i tišini, svaki Mića vrlo dobro zna da je postao nula, samo ne zna kada se to desilo i kako da se tome otrgne.

Pojavljuje se pitanje ko je i kakav je „pravi“ muškarac, kao i upitanost zašto se toliko veličaju stranci pored „naših“ ljudi, ali sama scena i odvijanje radnje nude jasne odgovore. Odavno je iščezlo poštovanje prema ženi, prema osobi uopšte, jer Mića pokušava da ponizi i fizički kazni Kuku, koristeći njegovu bednu životnu situaciju i dobroćudnost. Čovek je čoveku vuk i uvek odmerava ko je najslabija karika koju može da pojede, ali se Mića zubima okrenuo i ka Steli koja ga je verbalno otresla na pod i razgolitila njegov mrak i činjenicu da nije bolji od drugih u onom stereotipnom klasifikovanju, onoj lestvici na kojoj ljudi imaju potrebu da se odmeravaju i premeravaju, još u detinjstvu.

Da li je pogrešan čovek pogrešan za život? Da li mu je promašena profesija ili mu je promašena životna forma? Zašto ne ume da se izbavi? Ova i mnoga druga pitanja budi u pojedincu predstava Amateri koja počinje naizgled amaterski, a završava se trostrukim aplauzom tivatske publike.

Autorka: Ljiljana Pticina

© 2016 - 2022 Часопис Култ. Сва права задржана.

Scroll To Top