OČI VIDE, DUŠA OSJEĆA, RUKA ZAPISUJE
Na prvi pogled ništa te ne tjera da kročiš
niti da, ako uđeš, zasjedneš i ostaneš.
U caffe «Havelka» sulunari crne preostalu svjetlost.
Gusto je tkanje i koprena smeta.
Zidovi čađavi, valjda je to dopadljivo.
Odbljeske u mraku naslućujem, kušam «Melange», srčuć.
Jer, jezik se moj plaši vrelosti.
Za stolom uz naš, ćelav cvikeraš kurika džepni sat i podvlači oglase.
Na sofi prekoputa njih dvoje, u samosvojoj alhemiji, na istoj deredži.
Piju nešto ko čemer gorko, jedva se vide.
Sigurno vlasnik ne plaća račune za struju.
U tami šuškaju glasovi. Živa je jedino riječ ljudska.
Kroz mutan izlog sjaj grada nazirem.
Sva je svjetlost grada oko tebe dok u Mozartova bijela leđa gledaš
iz caffe «Palmenhaus».
Staklen je sav, kao posuda sa Suncem, gruntovana.
Memle nema.
Golubovi zobaju zrna iz dlanova dokonih umirovljenika.
Svjetlo mami oči da vlaže kao da ih špena tjera na to.
Pivo je medno i jantarno, zapazio bih, u suglasju sa okolinom.
Sve je utihlo.
Perivoji i valeri uspavljuju sabesjednike.
Oni se čine onijemjelim, a nisu.
Pekinezer, a Jumbo.
Freudova misao i Hitlerovo žezlo.
Mrak i brborenje.
Svjetlo živorodno i bezglasje.
I Beč je, poput drugih čaršija,
od pluseva i minusa sazdan.
JEDNO PRISJEĆANJE
Kad sam te vidio prvi put,
nisam te mogao ni čut, a kamoli vidit.
Ne vidjeh tvoju ljepotu,
al kako to već bude u životu, ti ćeš mi se svidit.
Ja se ne smirih dok te ne odvedoh matičaru u skupštinu grada.
Nisam konto da sam jako mlad, ti još jače mlada.
Zatim se ispostavilo da znaš samo sendviče pravit,
i da se još praviš važna.
Toliko si pričala da te nisam stizao navit.
A tek tvoji udarci! Uh, kako si bila snažna!
Tako da je policija često morala stati među nas,
štiteći, normalno, mene od tebe.
Ja, kao džentlmen, nisam dizao glas,
a i da jesam – ko me jebe!
Onda sam se dosjetio da živimo u mom stanu,
i sjetio se termina rastava braka.
Samo sam nastavio jesti suhu hranu,
i dobrovoljno «otišao iz mraka».
Sad više ne perem čarape tvoje.
Samo svoje.
I nisam peš da otkuhavam tvoj veš.
Ipak, dobro bi bilo kad bi došla tobe.
ALMI I AIDI
One su dva bisera u niski od svega nekoliko.
Što se mene tiče, bio bih sasma zadovoljan da tako i ostane.
Da ne bi bilo zabune,
riječ je o mojim sestrama.
Autor: Omer Ć. Ibrahimagić
