Ne ostavljaj trag – priča o kompleksnosti ljubavi, roditeljstva i savremenog odnosa prema prirodi
Film Ne ostavljaj trag (Leave No Trace, 2018) kanadske redateljice Debre Granik, tematizira važna životna pitanja savremenog trenutka: trauma, socijalizacija, roditeljstvo, pobuna, briga, kompleksnost ljubavi, odnos prema prirodi. Mnogi kritičari povodom ovog filma upravo ističu redateljicino uspješno grebanje ispod površine savremenog američkog društva. Film je inspirisan istinitom pričom, odnosno snimljen je kao adaptacija knjige Moje napuštanje (My Abandonment) Petera Rocka. U knjizi, jednako kao i u filmu, centralna tema jeste priča o nezaposlenom veteranu koji je godinama živio sa dvanaestogodišnjom kćerkom u nacionalnom parku u Oregonu.
Otac Vil (Ben Foster) i njegova maloljetna kćerka Tom (Thomasin Harcourt McKenzie) godinama žive u prirodnom rezervatu Portlanda, izolovani iz društvenog, socijalnog i kulturnog života. Već u prvim kadrovima filma prikazano je kako izgleda mjesto u kojem borave: zelena nepregledna stabla, kišnica koja svjetluca sa zelenih listova, tamna mahovina i srebrenkasti odsjaj paukove mreže. U nastavku filma, otkrivaju se i praktične pojedinosti njihovog života u šumi. Na primjer, da bi se ugrijali ili skuhali jelo vatru moraju zapaliti kremenom. Voda koju piju je kišnica. Šumske gljive su prava poslastica. Spavaju u šatoru. Posjeduju samo osnovne stvari, to jeste toplu odjeću i osnovni pribor za jelo.
Međutim, zanimljiv dio njihove svakodnevnice jeste vježba skrivanja. Pri tome, ne radi se o bilo kakvoj vrsti skrivanja nego je riječ o profesionalnom skrivanju u kojem je najvažnije – ne ostavljati trag. Uvježbavanje bijega je, kako se otkriva već na početku fima, nezaobilazna radnja. U jednoj od takvih vježbi, Vil kritizira kćerku Tom prebacujući joj da se nije dobro sakrila: Odale su te čarape. Uočava se da je Vil majstor preživljavanja u divljini. Njegove vještine postaju jasnije kada se sazna da je on zapravo ratni veteran koji nije u stanju živjeti u društvu i okružen ljudima. Njegovo ponašanje je rezultat traumatskog iskustva.
Upravo je to jedna od ključnih tema ovog filma: marginalizirani ratni veteran sa posttraumatskim poremećajem koji je nesposoban za život u društvu, američkoj svakodnevnici, i koji pokušava pobjeći od civilizacije.
Kao jedan od najočiglednijih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja kod Vila jesu košmari. Njegov san je kratak i isprekidan. Često ima košmare u kojima čuje zvuk helikoptera. Naime, zvuk helikoptera može se objasniti kao Vilov strah od toga da će policija svakog trena otkriti njihovo mjesto i doći po njih. Ali, sa druge strane, prodorni zvuk helikoptera koji ga progoni u snovima jeste i ponovno proživljavanje ratne traume. Ujedno, u filmu se eksplicitno ističe i Vilovo odbijanje da pije određenu terapiju. Sve propisane tablete prodaje drugim ratnim vetranima, kojim imaju jednake probleme kao i on. Zanimljivo je da redateljica Debra Granik u filmu na više primjera predstavlja život ratnih veterana. Međutim, svi su isti po jednome: bijegu iz društva. Neki od njih žive u kamp kućicama ili improviziranim šatorima. Ali, u svakom slučaju, izolovani iz centra. Debra Granik, s jedne strane, prikazuje život izolovanih ratnih veterana koji su ovisni o tabletama, te zbog nemoći da se prilagode društvu bježe iz grada. Sa druge strane, jasno je da su ratni veterani velikim dijelom i izbačeni iz društva. Oni su proizvod kojeg je ratna mašinerija samljela i odbacila. Postali su suvišni i nepoželjni. Predstavljajući američke ratne veterane Debra Granik, zapravo, priča univerzalnu priču o ratnim veteranima i njihovim problemima koji su na cijelom svijetu isti.
Druga značajna tema unutar filma jeste odnos civilizacije i prirode. Istinu govoreći, tema odnosa prema prirodi u ovom filmu je jako važna. Pokazuje seda su ljudi koji se danas brinu o prirodi, koji joj se vraćaju, samo oni koji su posve izbačeni iz društva. Redateljica to u filmu prikazuje preko Vila i ostalih ratnih veterana kojima je priroda jedino mjesto na koje mogu pobjeći. Međutim, u filmu se pokazalo kako se čak ni u prirodi ne mogu u potpunosti opustiti, stopiti sa njom niti živjeti u njoj. Razlog tome jeste što je park, odnosno šuma javno mjesto. Živjeti na javnom mjestu je kažnjivo. Film upravo pokazuje kapitalističku ideju u kojoj je priroda mjesto na kojem se jednom nedjeljno relaksira, ali se u njoj ne smije živjeti jer je ona, po kapitalističkoj ideologiji, državno vlasništvo.
Vilova odluka da napusti društvo i život provede u šumi izolovan od drugih rezultat je njegovog traumatskog iskustva. Prvenstveno, jasno je da se ne može biti dio društva i civilizacije, a da se ne prihvate određena pravila i kodeksi ponašanja. Vil odbija živjeti po tim pravilima i kodeksima jer ga život unutar društva iznova vraća i podsjeća na traumatsko iskustvo. To se možda najbolje vidi na primjeru kada skriva televiziju koju je zatekao na farmi. Jasno je da bi čovjek kojeg uznemiruje zvuk helikoptera teško podnio većinu televizijskih sadržaja. Isto tako je jasno da bi svako tematiziranje rata i ratnih dešavanja na televiziji, kod njega probuđuje sjećanje na traumatsko iskustvo. Nadalje, odbijanje mobitela, kao i mnogih drugih svakodnevnih stvari, pokazuje da Vil nije spreman na život u društvu. Za njega se slobodno može reći da je čovjek koji namjerava živjeti tako da ne ostavlja nikakav trag: bježeći, skrivajući se. Tema bijega izuzetno je značajna jer se nužno veže za posttraumatski stresni poremećaj. Ali bježanje bez ostavljanja tragova mnogo je kompliciranije, kompleksnije i ozbiljnije. To pokazuje do koje mjere Vil ne vjeruje u civilizaciju kojoj pripada, te do koje mjere želi radikalno odstupiti od nje. Misliti svojom glavom način je na koji se Vil misli suprotstaviti civilizaciji.
Njegova odluka da sa sobom u izolaciju povede i maloljetnu kćerku jedno je od najozbiljnijih pitanja ovog filma. Od trenutka kada policija pronalazi Vila i Tom u parku, te ih predaje socijalnoj službi, shvata se do koje mjere su otac i kćerka izolovani iz društvenih aktivnosti.
Bez sumnje, odluke roditelja uvijek utječu na djecu. Ostavljaju doživotni trag. Ponekad i kreiraju djetetov životni put. Tako je i Vilova odluka da život sa svojom kćerkom Tom proživi u prirodi ostavio veliki trag na njen život. Živjeti u prirodi, tačnije šumi, za Tom je značilo iskustiti ekstremne uslove života. Priroda i jeste ekstremna i nemilosrdna. Treba se samo sjetiti dirljive scene u kojoj, bježećisa farme, promrzlih nogu i beskrajno umorna Tom preklinje oca da zastanu, ugriju se i odspavaju. Posebno je emocionalno dirljiv trenutak kada nemoći Vil klekne pred svoju kćerku, izuje joj čizme i rukama trlja njene crvene, promrzle noge. Pred spavanje, drhteći od hladnoće i umora Tom pita oca: Hoćemo li se smrznuti u snu? Upravo se na tim primjerima vide ekstremni uslovi kojima je Tom kao tinejdžerka izložena. Naravno, ovo je samo jedna u nizu situacija u kojima se ujedno pokazuje i to koliko su otac i kćerka bliski. Zanimljiva je povodom toga epizoda u kojoj, dok prave spisak namjernica za kupovinu, otac kroz smijeh dopisuje: čokolada!
Odnos između oca i kćerke jedno je od ključnih mjesta u filmu. Već sam redateljicin izbor da tematizira osamljeni život kćerke i oca je pomalo specifičan. Ne čudi stoga da je jedno od prvih pitanja koje socijalna radnica postavlja Tom zapravo pitanje da li je neko pokušao dirati bez njene volje, te zašto spavaju u jednom šatoru blizu jedno drugome. Tom na ova pitanja odgovara da spavaju jedno pored drugoga iz razloga jer je tako toplije.
Život izvan civilizacije onemogućio je Tom da ide u školu, upozna prijatelje i, na koncu, živi sasvim običnu svakodnevnicu. Zbog toga se u filmu izdvaja epizoda u kojoj Tom upoznaje dječaka koji pokušava dresirati zeca. Cijela ta priča oko zečeva i mladih ljudi koji ih pokušavaju spremiti za takmičenje, prikaz je jedne vrlo obične društvene aktivnosti. Tom je, naime, oduševljena time. Na kraju krajeva, i stanovnici u kamp kućicama žive najjednostavnijim mogućim životom. Uz muziku, pjesmu i skromna večernja okupljanja. Ali ispostavlja se da upravo te jednostavne životne radosti ispunjavaju Tom. Njena odluka da ostane živjeti u kamp naselju to dokazuje. Živjeti u šumi znači biti beskućnik. To je, zapravo, rečenica koju jedna od djevojka iz socijalne službe izgovara Tom. Uprkos tome što Tom to negira u prvom trenutku, ona već sa prvim boravkom na farmi uočava da joj se takav život dopada više od onog prošlog. Pokušava da nagovori oca da ostanu na farmi i žive prihvatljiv društveni život. Jednom prilikom mu čak sugerira da bi trebali prihvatiti mobitele kako bi lakše komunicirali. To samo pokazuje da se Tom veoma brzo i bez problema navikla na svakodnevni život. Sa druge strane, Vil je od samog početka odbijao da se adaptira na sredinu u kojoj se našao. Već je na tom mjestu prikazan jaz između razmišljanja oca i kćerke.
Na kraju, dok se posljednji put pozdravljaju Tom jasno artikuliše razloge svog ostanka u kamp naselju riječima: Tvoji problemi nisu i moji. U tome je zaista objašnjenje. Jer Vilov život, njegova iskustva, njegove traume, strahovi i, na kraju krajeva, njegovi izbori nisu i izbori njegove kćerke. Njen život je nevin, neuprljan iskustvom rata, ona ne gleda na civilizaciju, društvo i ljude kao na potencijalnu opasnost, nego im prilazi slobodno i otvoreno. Na koncu, njeni mladalački izbori definiraju njenu budućnost.
Veoma je zanimljivo da na rastanku Vil ni u jednom trenutku ne pokušava nagovoriti kćerku da nastavi dalje sa njim. Naprotiv, vrlo dirljivo ali iskreno priznaje da on ne može drugačije. Njegov život je definiran bijegom od trume. Njegovo razočarenje u ljude i društvo je toliko snažno da nije u stanju zadržati se na jednom mjestu čak ni zbog kćerke. Osim toga, čini se da Vil osvijestio da njegova kćerka ne može više bježati sa njim, da njegovi problemi nisu i njeni. Time se pokazuje kompleksnost, širina i vekodušnost ljubavi koju Vil osjeća prema Tom. Jer ljubav je i pustiti voljenu osobu da živi ono što je izabrala.
Debra Granik je zagrebala ispod holivudskog sjaja, i pokazala da američko društvo ima ozbiljne i kompleksne probleme koji ostavljaju trag neizbrisive nesreće na sudbine mnogih ljudi. Ujedno, redateljica je uspjela preko jedne mikro-zajednice koju čine otac i kćerka da prikaže univerzalnu priču o kompleksonsti ljubavi, roditeljstva, odnosa prema prirodi, te ophođenje društva i vlasti prema marginaliziranim skupinama.
Autorka: Nikolina Todorović
