Marionete oivičene svetlom

SAMOUBICA
Nikolaj Erdman
Režija: Milan Nešković
Narodno pozorište Sombor

Nastala po motivima istoimene drame Nikolaja Erdmana iz 1928. godine, predstava „Samoubica“ u režiji Milana Neškovića varira od teatra apsurda do teatra egzistencijalizma. Ova drama je, nažalost, svevremena. Iako je prošlo devedeset godina od njenog nastanka, elementi drame savršeno se uklapaju u život savremenog čoveka, gde god se on nalazio, kojoj god naciji pripadao. Pre nego što kažemo nešto o radnji ove predstave (dramaturg Maja Todorović), osvrnućemo se na upotrebu scene. Da bi publici približio sve probleme današnjeg bivstvovanja, reditelj publiku postavlja na scenu. Dakle, pozorišna mesta sad su negde iza, svakodnevni čovek iz predstave može biti bilo ko iz publike, a publika je deo njegovog života. Posle uvodnog songa uz efektnu pratnju bubnjeva (kompozitor Irena Popović Dragović, bubnjevi Marko Janković),  Semjon Semjonovič Podsekaljnikov (Branislav Jerković) i njegova supruga Marija Lukjanovna (Minja Peković) pokreću radnju iz bizarne situacije u kome glavni lik traži paštete, a koja će eskalirati u Semjonovu sumnju, prvo u samog sebe, a zatim i u nastavak svog života. Sa veoma malo scenskih elemenata i sa veoma efektnim neonskim svetlom koje ograničava prostor kretanja, scenografija (Vesna Popović) zapravo oslikava sve ono što smo u životu postigli – put po kojem se krećemo, prostor u kome živimo. Ako se izađe iz svetlosnog okvira, nećemo naići na tamu, već na bolnu istinu koja je u ovoj predstavi data kroz monolog Semjona Semjonoviča. Prostor tik do publike daje šansu za komunikaciju, za sve ono što je sprečeno i ograničeno našim životima, u ovom slučaju definisanim neuspesima, nezaposlenošću i teškom borbom jedne žene da održi svog očajnog muža u životu. Kako radnja teče, saznaćemo da Semjon Semjonovič činjenicu da svi misle kako će izvršiti samoubistvo, okreće u svoju korist ili bar on u početku tako misli. Od niza crnohumorističnih situacija, do situacija teške degradacije emocija (fantastično prikazanih telesnom i facijalnom ekspresijom ansambla), Nešković uspeva publiku sve vreme držati u pripravnosti i željnom iščekivanju raspleta situacije.

Publika je saživljena samom činjenicom da je svako od nas imao neki peh iz kojeg se teško mogao izvući, nakon čega je usledio tračak nade, često nepromišljen, a još češće neostvariv, koji dovodi do potpune degradacije ličnosti. U domu Semjona Semjonoviča Podsekaljnikova zaposlena je samo njegova žena, a bračni par dom deli sa majkom njegove žene. Tašta Semjona Semjonoviča (Ivana V. Jovanović) jeste lik koji najviše „razbija“ monotoniju jednog nesrećnog života. Prvo kostimografijom (Biljana Grgur) pa potom nizom bizarnih izjava, uzdaha i prisustva koja nikome ne idu u korist, već su samo smetnja, ovaj lik stiče simpatije kod publike jer apsolutno mogu prepoznati bar jednu osobu istih osobina koja se provlači kroz njihov život.

Uvođenje tipičnih životnih likova se nastavlja kroz razvoj cele predstave. Tako se zaplet predstave dešava u trenutku pojave svih onih koji znaju da žive život mnogo bolje od samog savremenog čoveka: intelektualac (Marko Marković), sveštenik (Pero Stojančević), spisateljica / feminiskinja (Dragana Šuša), mesar (Mihajlo Nestorović), kao i komšija (Srđan Aleksić) čiji stavovi variraju od početka do kraja predstave, od „život je lep“ parole, do sposobnosti da se na nečijoj smrti zaradi. Posredstvom ovih likova, Semjon Semjnovič postaje marioneta savremenog društva, onog koje život svakodnevnog čoveka, kao i njegovu dušu vidi kao adekvatan materijal za sticanje slave. Naposletku, život  Semjona Semjonoviča, nezaposlenog, oženjenog čoveka, jeste tragedija jer on želi svoj život da živi vođen porivima da ga okonča. Ono što reditelj takođe veoma smisleno uvodi jeste pažnja posvećena na sve one koji pokušavaju da sačuvaju svoj i tuđi život. Jedina bosonoga na početku predstave i jedina koja sama peva o svojoj sudbini na kraju, Marija Lukjanova jeste borac. Ona jeste ona jedna osoba sposobna da promeni sve, stavljajući svoj život u drugi plan.

Predstava „Samoubica“ Milana Neškovića jeste buđenje savesti samo ako se usudimo ne izaći iz pozorišta i iz svojih života, dozvoljavajući onima koji misle da su moć samovoljno paljenje i gašenje svetla iznad naših glava.

Autorka: Gorica Radmilović

© 2016 - 2022 Часопис Култ. Сва права задржана.

Scroll To Top