Kosta Urani (Κώστας Ουράνης) rođen je kao Kosta Nearho 12. februara 1890. godine u Carigradu. Kasnije je preuzeo pseudonim Urani, kojim se potpisivao u svojim djelima. Odrastao je u malom mjestu na jugu Peloponeza Leonidionu. Svoje školovanje je započeo u srednjoj školi u Napulionu, koji je ubrzo napustio. Potom je nastavio školovanje na Robert koledžu u Carigradu (koji je osnovao američki misionar Kristofer Robert, filantrop). Nakon diplomiranja na privatnom koledžu nije želio da nastavi porodičnu tradiciju trgovine vinima koju je vodio njegov otac, već se odlučio da svoj život nastavi kao novinar i pjesnik.
Pokušaji da nastavi studiranje u Ženevi i Parizu pretvorili su se u velika putovanja koja su predstavljala njegovu veliku ljubav i strast. Godine 1908. godine nastanio se u Atini i jedno vrijeme je pisao u novinama „Akropolj“ vlasništvo Vlasisa Gavrilidesa. Potom je nastavio da studira politologiju na univerzitetima u Francuskoj, Švajcarskoj i Belgiji, ali takođe je putovao, kako je volio, ali bio je hospitalizovan u Parizu, gde mu je dijagnostifikovana tuberkuloza i hospitalizovan je u bolnici u Davosu u Švajcarskoj. Tu je upoznao svoju buduću ženu Portugalku Manuelu Santjago, venčali su se ali brak nije dugo trajao. Njegov drugi brak, koji je trajao do njegove smrti 1953. godine, bio je sa Elenom Negreponti, poznatom književnicom koja je imala pseudonim Alkis Trilos (Αλκης Θρυλος). Postavljen je 1920. godine na četiri godine generalnim konzulom Grčke u Lisabonu. Potom se vratio u Atinu i radio u novinama i časopisima kao hroničar, autor, dopisnik ili povremeni izaslanik: direktor Slobodnog govora, saradnik časopisa „Numas“, „Letters and New Life“ u Aleksandriji, „Daphne“, „Artemis“, „Slobodni govor“, Nacionalni propovjednik Amerike itd. Takođe je bio dopisnik i direktor glavnih egipatskih novina u Kairu, „Al Ahram“.
Objavio je mnogo putopisa iz mediteranskih predjela i oblasti „Sol u Sombra“ 1934. godine i 1942. godine, zatim putopise iz Portugalije, Italije, Francuske i Grčke 1949. godine. Pisao je i novele i studije o pjesniku Ahileju Parashu, kao i biografiju Šarla Bodlera. Vrlo rano je objavio pjesme u zbirkama „Kao san“ 1907. godine, „Spleen“ 1912. godine i „Nostalkije“ 1920. godine. Njegovu zbirku „Nostalgije“ posebno je okarakterisao drugi poznati pjesnik Grčke Kosta Palama u članku u „Egzotičnoj Muzi“. Kostu Uranija književna kritika smatra „poslednjim romantičarem grčke književnosti“. Posebno je njegov rad imao uticaja Šarl Bodler i njegova djela. Dominiraju simbolika, neoromantizam i kosmopolitizam, dok su njegove pjesme prožete intenzivnom i prodornom melanholijom, nostalgijom, dosadom, ljetom, osjećajem beznađa i gorčine, kao i osjećajem ispunjenosti u svojim djelima. Sjeta i rezignacija, nježnost i muzikalnost, sjaj i raj djetinjstva jesenja raspoloženja uz ironiju i mudru distancu od svakidašnjice karakterišu Koste Uranija. U toku II svetskog rada se još više razbolio i liječio se dvije godine u sanatorijumu Davosa. Umro je u sanatorijumu 12. jula 1953. godine. Posthumno mu se pojavila zbirka „Pjesme“ 1961. godine, drugo izdanje koja uključuje i „Spleen“ i „Nostalgije“. Ali mu tada izlaze do tada neobjavljeni ciklusi „Stranstvovanja“, „Pjevanja“, „Igre“ (u kojima podržava stil nadrealizma) i „Poslednje skice“ iz sanatorijuma pred sam kraj svog života. Izdanja ovih pjesama je pripremila njegova druga supruga Alki Trilo. Pisao je i putopise, kao i putopisnu literaturu (kao novinar i dopisnik putovao je po svojetu i pisao putopise s obzirom na svoja putovanja“, vinjete, eseje (uglavnom o umjetnosti), a takođe se bavio i književnom kritikom i prevođenjem. Urani je u svojim putopisnim projektima subjektivnim, romantičnim i estetskim pogledom na stvari u kombinaciji sa svojom savjesnom namjerom da ne mijenja prirodni pejzaž ili društveno okruženje. Istakao se i kao izuzetan prevodilac tokom svog života, pisao je vrlo uspješno i prozu.
Fondacija Koste Uranija, koju vodi Atinska akademija, stipendira strane studente koji studiraju modernu grčku književnosti, i svake godine dodeljuje nagrade za prozu, poeziju i esej i objavljuje dela grčke književnosti pod serijalom Greekεοελληνικη Βιβλιοθηκη (Moderna biblioteka Grčke).
NEL MEZZO DEL CAMIN
Evo i mene na pola mog života
ali ispred sebe ne vidim mračnu šumu
i ne priviđa mi se Vergilije
ni kao saputnik ni kao vođa na putu
Ni šume ni priviđenja jedino
tužna pustoš u kojoj se ledim
s mojim koracima se ujedno širi
i pojas tišine što me opkoljava
Sada mi cio moj život izgleda
kao tuđa nevjerovatna povijest
ispričana u nekoj starinskoj knjizi
i nejasno sačuvana u sjećanju
Nikakve poruke za mene
ni prolježu više se ne nadam
na tom putu golom kojim idem
sve do onog dana kada umrem umiraću.
KAD ĆEMO RAZAPETI JEDRA
Kad ćemo razapeti jedra na južna ostrva
kad ćemo uploviti u struju Amazona
vrijeme je da prestanemo gledati pred sobom
samo uspavljujuću sliku uvjek istih luka
Nek nam nova žestina izbriše kao talas
tragove na pijesku naš stari život bez potresa
popnite dušu kao zastavu na najvišu katarku
nije istina da smo kasno stigli u svoje doba
Još možemo da započnemo novi život
a ne da venemo kao uzbrana metvica
dovoljno je da dignemo jedra kao pomorci
koji napuštajući domovinu otkriju cio svijet.
Autor: Božidar Proročić
