Sad ću ti napisati pjesmu, ljubavi.
Ja ću je napisati!
A ko sam ja?
Ja sam siroče, kraj živih roditelja.
Dijete koje plače, jer je dobilo sve što je htjelo.
I ne. Nema više želja.
Osim možda jedne.
Da opet poželi nešto, da nešto poželi i zavoli.
Da osjeti kako je to kad nešto nema, da zaboli.
Ja sam sastavljen od sijaset srećnih priča, koje su redom završile tužno.
Ne namjeravam da i dalje glumim nekakvu sreću, zbog tebe.
Grozan sam glumac, kažeš i sama.
Nijem sam, a želiš da čitavom svijetu zaurlam da te volim.
Ja sam daltonista, kojeg ti pitaš “Kako mi stoji ova boja?”.
Kratkovid, a hoćeš da te vodim.
Vlasnik plantaže suncokreta na tamnoj strani mjeseca.
Ja sam mizantrop, koji ti upravo pokušava napisati ljubavnu pjesmu.
Opet nisam uspio – egoizam me ubio!
Ja pa ja!
Lažljivac sam, ustvari.
Da sam stvarno želio, našao bih već načina da ti (po)kažem koliko te volim.
Da sam želio i/ili da sam znao!?
Sa mnom je gotovo.
“Kralj patetike!” – kažeš?
A šta će mi kruna, kad sam ostao sasvim sam?
Nad kim da vladam kad sebe savladati ne mogu!?
Nemoj da me ljubiš, ova pjesma nije šala.
Čista istina.
Nemoj da me ljubiš, znaš da ima bolesti koje se daju prenijeti tako.
Ljubav je najgora od njih!
Autor: Nebojša Čandić
