Hipotermijski uspavan, očvrsnuo skoro poput ledene gromade s iskricom života koja je u njemu tinjala čekajući da se na cilju rasplamsa, ležao je u vodoravnom položaju nezadrživo jureći cilju koji si je sam odredio, mnogo, mnogo prije negoli mu je „Planetarna svemirska agencija“ pružila šansu, jednome – kako je čvrsto vjerovao – među bezbrojnim kandidatima. U potrazi za novim oblicima života, putešestviju u kojem je sada – kao jedini predstavnik ljudske vrste – nadsvjetlosnom, gotovo brzinom misli, jezdio prostorom. Ne bijaše svijestan kako se iz polegnuća u horizontalu, čega se moguće još prisjećao, našao u ovom specifičnom stanju, niti potonjeg uspješnog lansiranja u traženje odgovora na poslijednje i najvažnije čovjekovo pitanje. Što je, i dali je, uopće pritom nešto razmišljao samo je on znao, i moguće instrumenti koji bi bilježili njegovu usporenu moždanu aktivnost. Iz iskustva, moglo se pretpostaviti da ovako prepušten sam sebi, na putu neizvjesnog kraja, prevrće u glavi vlastiti život do dubina doklem ga sjećanje drži, preispitujući minula iskustva, svjetonazor, djelovanja, čežnje i ljubavi, nadajući se da će naći zajednički nazivnik koji ga je učinio takvim kakav jeste, što ga je konačno i dovelo kao jedinog putnika u potragu kojom se zaputio. Zadubljen u – za druge samo pretpostavljene – vlastite misli, bijaše neprijemčljiv zbivanjima u prostranstvu kojim je jurio sigurnošću osiguranom ugrađenim senzorima, instrumentima i energetskim poljima koja su ga štitila od mogućih nepredviđenih zbivanja, tako dugo dok bijahu sposobna. Vanjski promatrač primjećivao bi tek opruženo ljudsko tijelo, spokojnog izraza lica, gotovo nepostojećeg pulsa, kojemu se grudi jedva primjetno nadimlju u dugačkim vremenskim periodima, osobu toliko utonulu u vlastitu stvarnost da je tek neko treće lice može staviti u suodnos sa svijetom u kojem je počivalo. Putnik je jurio prema cilju brzinom kojom se i ovaj približavao njemu, nemajući pojma o vanjskim – mimo njegove psihe – dešavanjima u sveobuhvatnom prostor-vremenu.
Razumjeli bismo stoga zaprepaštenje, kad se – sasvim neočekivano, bez ikakvog prethodnog nagovještaja – našao na nepoznatom mjestu, okružen hominidnim bićima, te mu je trebalo ponešto vremena za povezivanje dviju krajnjih točaka svog puta. Polaznu, kad je zapao u hipotermijski san, i konačnu kad se probudio okružen neočekivanom srdačnošću gomile koja kao da je očekivala njegov dolazak. Ne bijaše mu toliko čudan ljudoliki izgled stanovnika svijeta u kojem se našao, niti prozračna lepršavost isijavajuća iz njih, koliko lica koja kao da je od davnina poznavao. Sjećanja i misli, tek istrgnuta iz hipotermijskog prebivanja, zalud su se borila smisleno povezati očekivanja s kojima se otputio, sa stvarnošću koja ga je okružila. Odavno je naučio izlaziti na kraj s neočekivanostima, s iznenađenjima kojima se u životu sretao. Koristeći obrazovanje i prirođenu inteligenciju – ma kako se na prvi pogled činilo čudnim i neobjašnjivim – sve je u konačnici bez iznimki sjedalo na prirodno, očekivano mjesto, pričinjajući mu samoljubivo zadovoljstvo vlastitim zaključcima. No, sada kao da ga je sva logika u koju se beziznimno pouzdavao, iznevjerila. A onda je ugledao nju! Zabezeknutom, ukrućenom, ovaj puta od iznenađenja, srce mu je načas udvostručilo broj otkucaja kad se našao u zagrljaju, privinut na njene grudi i obasut nježnim poljupcima kojih se toliko puta sjetnih i suznih očiju prisjećao poslijednjih godina. „Majko, ti!?“, uspio je promucati dok ga je grlila i poljupcima obasipala najvažnija osoba njegova života, stvoriteljica koja se majčinskom ljubavlju desetljećima brinula o njemu, ispunjavajući mu želje prije no ih je i izustio, bdjela nad uzglavljem u bolestima koje je preležao, strijepila kad je odlazio na daleka putovanja, savjetovala u stvarima koje nije poznavao, svađala se s njim i mirila jednako ga ljubeći kao da među njima nisu padale i preteške riječi (s njegove strane prvenstveno), a potom jednog dana bez riječi zauvijek – tako je mislio – s tragovima samo u sjećanju i pokojem predmetu koji je ostao iza nje, ostavila. Da, bila je to ona, a posvemašnja nenadanost susreta pomogla mu je kad se koliko toliko oporavio – u suzama, jecajući uzvraćajući majčinu (nije više bilo nikakve sumnje) razdraganu sreću ponovnog nalaženja – u prepoznavanju i ostalih bića koja su ih okružila. Ljubavnice, prijatelji, znanci, osobe s kojima se danomice sretao dijeleći planetu s koje dolazi, a koje su prekonoć neznano kuda zauvijek nestajale iz njegova bitisanja. Našao se u svijetu nepoznatog, novog oblika života, koji su već bezbrojni prije njega pronašli i naselili, a sad je shvatio da se i on našao među njima na poziv svoje roditeljice kad joj je već – koliko i ona njemu – nepodnošljivo nedostajao. Na beskrajno kratak čas mu glavom proleti zakon očuvanja energije, potom opet princip njene degradacije, prije no sve zauvijek potone u iskonskoj sreći koja ga je preplavila, jer bijaše posvema nevažno. Putovanje ga je dovelo do spoznaje apsolutne vrijednosti ljubavi i ljudskih života. Razumio je, kad mu je objasnila, da povratka u svijet iz kojega je stigao nema, da do daljnjega mora prestati tugovati za svima koje je napustio, u očekivanju trenutka ponovnog, neizbježnog susreta poput ovoga – majke i njezinog sina ponovno sjedinjenih u nastavku prijašnjeg, generacijama samo naslućivanog novog oblika života. No, bijaše mu svejedno, nije mario. Najznačajnija osoba njegova života, s ljubavlju, požrtvovnošću i vjernošću kojima se ništa nije moglo usporediti, ponovno – ovaj put zauvijek – bijaše u njegovom zagrljaju. Ne bješe mu žao što je ikoga – ni poraslog sjemenja koje je proklijalo iz maternica u koje ih je posijao, s kojima nije gajio pretjerano bliski odnos, odavno se razišavši – ostavio u svijetu s kojega je krenuo na svoje najznačajnije putovanje. Mlađi nikada nije pokazivao bliskost s njim, mada se trudio steći njegovu naklonost, dok ga se ovaj konačno nije jasno odrekao u korist „Gospodinova“ očinstva, a stariji pak bijaše posvemašnje razočarenjenje njegova života. Jednoga dana ionako će ih ponovno sresti, dali s dobrodošlicom poput njegove majke nije bio siguran, niti je ovaj tren mario. Za sobom je ostavio sve beznačajno, ponovno našavši ono do čega mu je najviše stalo, a što nažalost nije umio na vrijeme prepoznati i pokazati.
Nakon nekoliko dana pronašli su ga opruženog na ležaju, skoro hipotermijski ukrućenoga ali bez i najmanjih znakova života, u prostoriji kojom se širio neugodan miris, iznenađeni licem ukrašenim neobjašnjivim osmjehom. Dok i oni jednom ne pronađu drugi oblik života, putujući prostorima vječnog sna ka cilju s kojega se ni jedan smrtnik nije vratio podnijeti izvještaj generacijama koje je napustio. I sami će shvatiti zašto.
Autor: Ladislav Babić
