Prepoznat i poznat kao, nesumnjivo, najveći „ženomrzac” novog doba, mislilac čija je „mržnja” ovjekovječena u čuvenom pismu Lu Salome, Fridrih Niče je ambivalentno, ispod svih naslaga površnog čitanja, i sasvim paradoksalno – ženu uzdigao na pijedestal obožavanja.
Da bih iznesenu tvrdnju dokazala, pokušaću da dam osvrt na Ničeova „rješenja ženskog pitanja” oslanjajući se na njegove, u svjetlu nauke, najreprezentativnije tekstove. Kako sam vatrena pristalica hermeneutičke i metode dekonstrukcije, kao i postmodernističke orijentacije u filosofskom mišljenju, tako ću se, kao na izvor inspiracije za ovaj tekst, pozivati na razmatranja francuskog filosofa Žaka Deride.
Da krenemo od začetaka Ničeovih razmišljanja o ženi koja su iznesena u jednom od Ničeovih ranih radova „Veseloj nauci”. Sa mnogih tačaka gledišta, Niče je antisistemski filosof čije mišljenje je začudno i zaumno, te ga je otežano pratiti upravo stoga što nigdje nije sistematizovano i pregledno (u smislu jednog Kanta, recimo), ali se tom činjenicom nećemo dati zavarati i omesti, i to ponajprije zbog krucijalne Ničeove misli koja može objediniti sva njegova djela:
„Ne postoje činjenice – postoje samo tumačenja!”
Dodaću još samo da se je on usudio izgovoriti je glasno baš u jeku pozitivizma sa svim njegovim baratanjem „neprikosnovenim činjenicama.“
Simboli vela (ispod kojih Saloma traži glavu Jovana Krstitelja ili, recimo, tajanstveni veo boginje Izide kao ključni primjeri), istine koja prikriva/otkriva, kastracije (žena se u Frojdovom ključu otkriva kao „zakržljali muškarac” sa klitorisom koji „podsjeća“ na ostatke kastriranog falusa) i falocentrizma u lakanovskom diskursu – otkrivaju ženu kao majstoricu prikrivanja!
Ovaj paradoks susrećemo kod ranog Ničea, koji će ženi dodati još jedan istinonosni epitet proglasivši je i majstoricom igre (nije li upravo iz stvaralačke igre svjetlosti i haosa u svim kulturama i nastao svijet?). „Ničeova žena” ne vjeruje više ni u kastraciju, ni u naličje njeno, antikastraciju. Ona je za to isuviše prepredena jer zna da bi joj takav preokret oduzeo svaku mogućnost simulakruma, svodeći se na isto (preuzimanje muškog oružja). A ovim bi se ona ponovo postavila u staru mašinu, u falogocentrizam potpomognut svojim saučesnikom ili, kako ga Derida naziva, đakom galamdžijom: disciplinovanim gospodarevim učenikom.
Dakle, žena ima potrebu za učinkom kastracije, bez kojeg ne bi umjela da zavodi niti proizvodi želju – ali ona očigledno u nju ne vjeruje (što je neće spriječiti da se tim saznanjem igra!) Žena se samozadovoljno igra: igra se jednim novim pojmom ili jednom novom strukturom vjerovanja koja stremi ka smijehu, muškarcem – ona to zna – jednim znanjem sa kojim nijedna dogmatska ili lakovjerna filosofija nije uspjela da se izbori. Kastracija se ne događa (u istom ključu možemo čitati mitove o nastanku žene kao i biblijsko predanje o Evinom koljenu koje nastaje iz muškog rebra). Da se dogodila, smatra Derida, kastracija bi bila to mjesto lišenosti, jedna sintaksa neodlučivog koja bi utvrdila, anulirajući i ujednačujući ih – sve diskurse u pro et contra što bi bio bezvredan potez koji se nikada ne izvodi bez interesa.
Od trenutka kada žena strgne veo stida (čitaj i „smokvin list”) ili podere veo istine (čitaj i „plod sa drveta saznanja” ili poveze i marame koji se u mnogim kulturama, između ostalih i crnogorskoj, za vrijeme polnog čina stavljaju ženi preko glave) u koji su muškarci željeli da je tajanstveno (?!) umotaju, držeći je u „najvećem mogućem saznanju in eroticis, njen skepticizam više nema granica. Čitamo: Von der weiblichen Keuschheit (O ženskoj čednosti, Vesela nauka, 71): u „protivurječnosti između ljubavi i stida“, u „susjedstvu Boga i Životinje”, između „zagonetke rješenja” i „rješenja zagonetke” usidriće se „krajnja filosofija i krajnji skepticizam žene”. U tu prazninu, Ničeova „žena” će baciti svoje sidro.
Žena se tada tako malo interesuje za istinu, ona u nju tako malo vjeruje, da je se čak ne tiče ni istinja o njenoj vlastitoj poziciji. Muškarac je taj koji vjeruje da se njegov diskurs o ženi, njegova „istina” o njoj izvrdava, kao i uvijek, u riječi o neodlučivoj konturi kastracije. Muškarac je taj koji je obmanjuje i koji vjeruje u istinu žene: ženu-istinu. I zaista! Žene feministkinje (ovdje je istinska snaga ničeanskog vizionarstva) protiv kojih Niče umnožava svoj sarkazam, zapravo su muškarci (sic!). Krajnji feminizam, radikalni feminizam, feminizam sproveden do ekstremnih konsekvenci – predstavlja djelovanje putem kojeg žena želi i pokušava da po svaku cijenu liči na muškarca, na dogmatskog filosofa: zahtijevajući nauku, objektivnost, ozbiljnost i uniformu (što će reći, sa svom muževnom iluzijom, učinak kastracije koji se za nju vezuje).
Feminizam želi i (u krajnjoj liniji) sprovodi i kastraciju žene. Gubitak ženstvenosti. Gubitak stila. A ja hoću da budem žena! Hoću da igram zavodničku ulogu tajanstveno obavijena velom iluzije! Hoću da se našminkam i obujem visoke potpetice! I nestanem u oblaku parfema… Neću da muškarca potučem njegovim oružjem. Niti da mu ga otimam. Još manje da mu na njemu zavidim.
Autorka: Katarina Sarić
