Yannis Ritsos – pisac bola i hrabrosti ljudske duše

Yannis Ritsos (grčki: Γιαννης Ριτσος; 1. maj 1909 – 11. novembar 1990) bio je grčki pjesnik, ljevičarski aktivista i aktivni član grčkog pokreta otpora tokom Drugog svjetskog rata. Yannis je rođen u dobrostojećoj zemljoposjedničkoj porodici u Monemvaziji. Kao dijete pretrpio je velike gubitke. Ritsosa je jako pogodila smrt njegove majke i najstarijeg brata koji su umrli od tuberkuloze, borba njegovog oca sa mentalnom bolešću i ekonomska propast njegove porodice označili su Ritsosa i uticali na njegovu poeziju. Sam Ritsos je boravio u sanatorijumu liječeći se od za tuberkuloze u periodu od 1927. do 1931. godine.

Godine 1934. Ritsos se pridružio Komunističkoj partiji Grčke. Kostis Palamas, poznati i cijenjeni pjesnik, impresioniran sa njegovim talentom, pohvalio ga je javno. Iste godine objavljena je njegova prva zbirka poezije, Traktor, i on je počeo da objavljuje kolumnu „Pisma na frontu” u Rizospastisu. U maju 1936. radnički protesti kulminirali su u Solunu. Dana 9. maja, tokom velikog štrajka i demonstracije radnika duvanske industrije koji je ugušen u krvi od strane vlade Metaksasa, sa ukupno dvanaest mrtvih, uključujući 25-godišnjeg vozača Tassosa Tousisa. Rizospastis je sledećeg dana objavio fotografiju, na kojoj majka Tassosa Tousisa stoji nad njegovim mrtvim tijelom, samo na sredini prelaza Venizelos i ulica Egnatia. Fotografija je potresla pjesnika i istovremeno ga je inspirirala: Ritsos je u svojoj sobi i napisao prva tri dijela epitafa. 12. maja 1936. Rizospastis ga je objavio pod naslovom „Smrt”. Karakteristični stihovi pjesme su:

Moja žena, duh moje utrobe, srce mog srca,
ptica siromaha duše moje, lice gnjeva mojega,
kako su ti zatvorili oči i ne misliš da ja plačem
i da li se ismijevaš, zar mi ne kažeš gorko?

Yannis Ritsos

Godine 1935. objavio je Piramide; ova dva rada nastojala su da postignu krhku ravnotežu između vjere u budućnost, zasnovane na komunističkom idealu, i ličnog očaja. Ritsos dovršava prvih 14 pjesama koje objavljuje „Narodna knjižara” u 10.000 primjeraka (broj zapisa). Od toga su skoro sve, osim 250, prodate, koje su spaljene nakon uspostavljanja diktature od strane Johna Metakasa 4. avgusta 1936. Ova pjesma postala je jedna od najpoznatijih pesama Giannisa Ritsosa u grčkoj javnosti. Ritsos je nastavio sa svojim radom u drugom pravcu. Počeo je da istražuje ideju nadrealizma kroz domen snova, iznenađujuće asocijacije, eksplozije slika i simbola, lirsku ilustraciju patnje pjesnika, ali i nježne i gorke trenutke prošlosti. U tom periodu Ritsos je objavio Pjesmu moje sestre (1937) i Simfoniju proljeća (1938). Tokom okupacije Grčke od sila osovine (1941–1945) Ritsos je postao član EAM-a (Nacionalni oslobodilački front) i autor nekoliko pjesama za grčki pokret otpora. Među njima je i knjiga pjesama posvećenih lideru otpora Arisu Velouchiotisu, napisana odmah nakon njegove smrti 16. juna 1945. Ritsos je podržao i ljevicu u kasnijem građanskom ratu (1946–1949); 1948. godine uhapšen je i proveo četiri godine u logorima. Šezdesetih godina dvadesetog veka stihovi Epitafi, su dodati na muziku Mikisa Teodorakisa, postali su himna grčke ljevice. Godine 1967. uhapšen je od strane Papadopulosove diktature i poslan u logor u Giarosu, kasnije u Samos i konačno u Lemnos.

Prve godine postkonfliktnog perioda vojne hunte i diktature postaće godine priznanja za pjesnika. Počinju nagrade, on postaje pjesnik poznat široj javnosti, čak i onima koji ne poznaju poeziju ili se ne bave njome. Mediji objavljuju njegove članke i fotografije. Nakon progonstva, i izolacije, ljubav prema svijetu izražava se bez presedana. Počinje i putuje u inostranstvo da bi dobio nagrade. Godine 1975. dobio je od Bugarske Međunarodnu nagrada Georgi Dimitrov. Posle Italija, 1976. godine, Etna-Taormina. Godine 1977. osvojit će najvišu nagradu socijalističkih zemalja: Lenjinovu nagradu za mir i prijateljstvo. Ritsos će je prihvatiti sa velikim emocijama i zadovoljstvom. Kada je dobio nagradu Lenjin za mir 1975. godine, izjavio je: „Ova nagrada mi je važnija od Nobelove” (za Nobelovu nagradu je više puta predlagan ali je nije nikada dobio, često je govorio da je to zbog njegovih političkih ubjeđenja). Njegova poezija često je bila zabranjena u Grčkoj zbog njegovih ljevičarskih uvjerenja. Uprkos turbulentnom životu, napisao je više od sto knjiga, uključujući drame i eseje. Zbirka od 17 dramskih monologa (1972; Četvrta dimenzija). Yannis Ritsos je umro u Atini 11. novembra 1990. godine. Sahranjen je u svom rodnom gradu, Monemvaziji.

Исечак из дневника 1973.

Danas se Ritsos smatra jednim od velikih grčkih pjesnika dvadesetog vijeka, zajedno sa Konstantinosom Kavafisom, Kostasom Kariotakisom, Angelosom Sikelianosom, Giorgosom Seferisom i Odisejom Elitisom. Francuski pjesnik Louis Aragon je jednom rekao da je Ritsos „najveći pesnik našeg doba.” Značajni radovi Ritsosa uključuju Traktor (1934), Piramide (1935), Epitaphios (1936), Vigil (1941–1953), Romiosini (1954) i 18 kratkih pjesama gorke domovine -18 lianotragouda tis pikris patridas (1973).

Poezija Ritsosa predstavlja herojski život velikog pjesnika, njegov glas je glas opomene i podsjećanja za sve Grke, protkano jakim osjećanjem nacionalne hrabrosti. Ritsosove pjesme, u njihovoj direktnosti i osećaju za bol, kreću se i svjedoče o hrabrosti bar jedne ljudske duše u uslovima u kojima se malo njih suočilo a pri tome ostajući dosledan svojim idealima. Ritsosova poezija kreće se od otvoreno političkog do duboko ličnog, a često koristi i likove iz drevnih grčkih mitova. Jedna od njegovih dužih radova i tema više prevoda, Četvrta dimenzija, sastoji se od sedamnaest monologa koji najčešće uključuju drevnog kralja Agamemnona i tragičnu kuću Atreusa. Pripovedaju takve klasične ličnosti kao Persefon, Orest, Ajaks, Fedra i Helen iz Troje, Četvrta dimenzija je prelepo napisana knjiga koja opisuje šta se dešava kada ljubav i mržnja i bratsko suparništvo budu podivljaju.

Rekonstrukcija sna

Noću, veliki komadi maltera sa tavanice pali su po postelji.
Nisi imao gdje da legneš. I ogledalo se razbilo.
Gipsani kip u hodniku bio je sav od čađi. Ne da nisi mogao
da vodiš ljubav s njim, nisi mogao čak ni da ga dodirneš – crni su tragovi
ostali po butinama, po koljenima, po usnama, po dlanovima. Prije više meseci
isključili su vodu, telefon i osvjetljenje. Na mermernoj ploči stola
u kuhinji, uz opuške cigareta trunule su dvije krupne glavice salate.

Kipovi na grobljima

Goli kipovi pod drvećem na grobljima
okruženi neobuzdanim kricima noćnih ptica
kada odu i poslednji iz pogrebne povorke. Kipovi
vjerno podražavaju smrt, ljubav, spokojstvo,
s malom gvozdenom svjetiljkom u ruci, sa ljiljanom od mermera,
s kamenim mačevima, s kamenim krilima, s kamenim zastavama,
iz daljine dovde, i drugdje; osvijetljeni prozori, postelje,
u vrtu noćno kolo. Odlazite, odlazite – viknu Petar;
moji ključevi su na čuvarevom pojasu; njegov pas me
prati – to je moje odricanje. Kipovi
ne preslikavaju nas; i oni su sami; pate; protivrječe nepostojanju,
uzbuđuju se, crvene; glavna im žila nabrekne od krvi.
Zato su i ptice toliko bučne – da prikriju poraz smrti koja nosi
spokoj.

Autor: Božidar Proročić 

View Comments (6)

Leave a Reply to Dragan Cancel reply

Your email address will not be published.

Scroll To Top