Godina 2018. bila je prepuna iznenađenja. Filmski svet je uzbudljiviji nego ikad. Imali smo mnogo eksperimenatisanja ali i vraćanja formi. Ovo su filmovi koji mi se još uvek motaju po glavi, danima, mesecima nakon što sam ih pogledao.

  1. Climax, režija Gaspar Noe

Najnovija filmska avantura koju je svetu predstavio francuski reditelj Gaspar Noe na ovogodišnjem Kanskom festivalu. Climax je nešto što smo mogli da očekujemo, ali nikako da predvidimo. Od samog početka filma vidimo velikog majstora koji poput lutkara kontroliše svaki detalj ove priče pa nam s ponosom predstavlja svoje brilijantne i perverzne lutke (glumce) koje polako i s medicinskom preciznošću seče, kida, deformiše i kvari pred našim očima, poput njegovih ličnih vudu lutaka. Film prati plesnu grupu uoči njihove probe u napuštenoj školi nakon koje prave žurku koja sve više gubi kontrolu. Za razliku od svog prethodnog filma „Enter the Void“, u kom je kamera subjektivno prikazivala svaki osećaj, svaku misao i viziju svog lika u ovom filmu Gaspar je objektivniji nego što je ikada bio. Kamerom prikazuje svoje likove iz raznih uglova ali uvek sa distance. Klinički ih posmatra i njihove postupke ne uzdiže niti osuđuje. Muzika koja prati film mu u trenucima daje sav šarm i spontanost ovoga sveta dok u drugima odiše podlošću i u kombinaciji sa onim što vidimo pred nama proizvodi okretanje stomaka i mučninu. Glumci u filmu (mnogi od njih prvi put glume u nekom filmu), od kojih je najpoznatije lice Sofija Butela, imaju veoma težak zadatak pred sobom a to je da uvere gledaoce da zaista skreću s uma dok su na drogama i da sve što rade u tom moru besmisla ima potpunog smisla. Ovo je najčistije filmsko iskustvo koje preporučujem svima onima koji misle da mogu to da podnesu.

  1. Phantom Thread, režija Paul Thomas Anderson

Film koji se na imdb-u klasifikuje kao prošlogodišnji ali koji je imao svetsku premijeru ove godine, tako da zaslužuje mesto na ovoj listi. U pitanju je poslednji film u saradnji dva velika filmska titana, reditelja Paul Thomas Andersona i glumca Daniel Day Lewisa „Phantom Thread“. Ova uloga, besprekorno odglumljena je stvarno dobar način da se završi višedecenijska legendarna karijera Daniel Day Lewisa. Iako se svi nadamo da to nije istina. Paul Thomas Anderson je osmislio ovu priču kada je bio bolestan i osuđen na brigu svoje žene. Tako je nastala priča o poznatom modnom dizajneru Reynolds Woodcock-u koji ima opsesivno kompulsivni poremećaj, živi sa svojom sestrom (koja mu je poput majke) i ceo svoj život posvećuje svom radu. Žene u njegovom životu se smenjuju poput godišnjih doba. Jedna uđe, ostane taman toliko dok mu ne dosadi i onda na njeno mesto stupa nova. U vezi voli da kontroliše svaki deo života svojih partnerki i prema njima se ophodi kao da rade za njega. Do te mere da njegova partnerka uvek ima svoju sobu. Međutim, dok radi i dok je u svom elementu on odiše šarmom i harizmom, prema svojim radnicama se odnosi s ljubaznošću a još veća učtivost je upućena svojim mušterijama, debitantkinjama, princezama, vojvotkinjama i poznatim ženama. Paul Thomas Anderson je radio i kao direktor fotografije na filmu i okupao ga je u hladne boje koje ističu sterilni i pomalno veštački svet u kom glavni lik obitava. Nakon skoro neverbalne ekspozicije u prvom delu filma, Anderson ubacuje lik koji ceo taj Woodcock-ov svet remeti. Alma je konobarica koju on upoznaje jednog dana nakon čega počinje jedna od najinteresantnijih ljubavnih priča na filmu. Alma je devojka koja nije ni nalik na njegove bivše. Ona je otresita, energična i radoznala. U početku njihove veze vidimo je kako ispunjava sve njegove želje i prati po šablonu sve što on traži od nje, ali kada vidi stvari koje počinju da ugrožavaju njihov odnos ona se prebacuje iz pasivne u veoma aktivnu ulogu koja nikome, pa čak ni Woodcock-u neće dozvoliti da ih rastave. Ovo je interesantna ljubavna priča puna nepredvidivih scena i postupaka. Film nam pokazuje na jedan veoma implicitan i diskretan način veličinu ljubavi između dve oštećene osobe čije traume odgovaraju jedna drugoj.

  1. Roma, režija Alfonso Cuaron

Film koji je krv i meso meksičkog reditelja Alfonsa Kuarona. Roma je zaista anomalija u svetu filma. Drugim rečima, stopostotna vizija svog autora koji je napisao scenario, režirao film, radio kao direktor fotografije, radio montažu i bio producent filma. Roma je njegov otisak prsta, njegova lična karta i ukratko rečeno njegov život. Film je rekreacija događaja koji su oblikovali njega i ljude oko njega u Meksiku tokom 70ih godina. Roma je besprekorno konstruisan film koji postaje bolji svakim novim gledanjem. Film ne govori svojoj publici kako da misli i šta da oseća već nas zaranja u svet pun lepote, surovosti, tiho proživljenih života i gromoglasnih emocija. Film o odrastanju, o ženama, roditeljima i deci. Roma je pun detalja koji su tu stavljeni za sve one koji žele da istražuju, ali razumevanje filma ne zavisi isključivo od tih detalja. Film je autentičan prikaz jednog mesta o kome smo svi možda slušali priče i koje smo možda do sada viđali samo kroz oči turiste. Alfonso je napravio film o kome će se pričati godinama unazad jer ovakav rediteljski potez treba da bude inspiracija svima.

  1. Cold War, režija Pawel Pawlikowski

Još jedan crno-beli film u režiji poljskog reditelja Pavela Pavlikovskog nakon njegovog Oskarom nagrađenog filma „Ida“. Najveći uspesi „Hladnog rata“ su njegova režija, priča i muzika. Priča koja počinje 1949. godine u blatnjavim, urušenim selima Poljske i kojoj je suđeno da se tu i završi. Muškarac i žena se upoznaju, rastaju i tako opet sastaju i rastaju još nekoliko puta. Koliko god ovaj film na prvi pogled bio o čarima i patnji u ljubavi između dve osobe, toliko je i o čarima i patnji koju osobaoseća prema svojoj domovini i svom poreklu. Pesma koju glavni lik pronalazi na početku filma u staroj kući dok je peva devojčica postaje lajtmotiv koji će imati bezbroj reinkarnacija. Kako se glavni likovi menjaju tako se menja i pesma koja služi kao sveprisutni, nevidljivi simbol svega što ih je spojilo i što će ih zauvek spajati. Svaki kadar ovog filma može da bude stavljen na poster. Stilski je doveden do savršenstva i skoro je nemoguće zamisliti kako bi izgledao u boji. Celokupni utisak bi bio uništen i sva melanholija i romantičnost bi u potpunosti nestale. Ovaj film je poput one izbledele ikone u filmu čije oči još uvek pune života probadaju direktno u srce sve one koji je pogledaju.

  1. Touch Me Not, režija Adina Pintilie

Ostajući odana svojim dokumentarističkim korenima rediteljka filma vešto ušiva stvarni život u fikciju koju je napisala. Naime, film je jedna vrsta pseudo-dokumentarca koji svoj fiktivni deo meša sa stvarnošću. Rediteljka se takodje pojavljuje u filmu i vodi aktivne dijaloge sa svojim glumcima/marionetama što s jedne strane daje trodimenzionalnost toj veoma apsurdnoj priči i otkriva tajne snimanja filma. Neko je jednom rekao da je svaki veliki film zapravo o samom procesu snimanja filma. Adina ne prikazuje to kao neku vrstu ekskluzivnosti ili kao nešto u čemu samo ljudi iz sveta filma mogu uživati. Nasuprot tome, ona to koristi kao veoma koristan dramaturški element u priči dok meta-filmske reference ostavlja u pozadini za sve one koji imaju interes i oko za te stvari. Scenario je jedna od najvećih prednosti ovog filma. Vidi se da je svaki dijalog veoma dobro iskrojen. Adina nas upoznaje sa raznoraznim likovima i nije bitno da li su u filmu čitava 2 sata ili samo 10 minuta, svaki od njih je potpuno realizovan lik. Teme kojima film barata su veoma škakljive i otkrivaju stvari i o likovima i o nama s kojima nismo hteli da se suočimo. Film nas suočava s čudnim individuama koji sebe i svoju perverznu unutrašnjost iznose na videlo i ljudima koji na prvi pogled izgledaju sasvim normalno ali kako zalazimo sve dublje i dublje u njihovu psihu suočenimo smo s stvarnošću koja je teška za progutati. Mada rekao bih da poruka ovog filma zadire dublje od samo onoga „ne sudi knjigu po njenim koricama“. Ovaj film nas vodi kroz veoma konfuzan, samokritičan, analitički, sraman, perverzan, neprijatan i komičan put koji nije tu da nas dovede do nekog konkretnog cilja. Cilj filma treba da pronađemo mi.

  1. The Wild Pear Tree, režija Nuri Bilge Ceylan

Turski film u trajanju od 3 sata. Ako ste još uvek zainteresovani možda ću vas upoznati s jednim od najambicioznijih filmova godine. Film koji je napisao i režirao Nuri Bilge Ceylan je veoma spor film koji uzima dosta vremena kako bi istražio svoje likove. Ceylanovi filmovi su uzbudljivi zbo njihove atmosfere i njihovih ekspanzivnih dijaloga. Njegovi filmovi su neki od najrečitijih i najelokventnijih filmskih dela u 21. veku. Svaki dijalog između likova je poput posebnog filma sa precizno izrezbarenim književnim, filozofskim i umetničkim elementima. Njegovi likovi pričaju u svemu i svačemu, bitnom i nebitnom. I jedno i drugo nas informiše o likovima. Bitno u smislu da konkretno kroz dijaloge pokušavaju da izađu na kraj sa svojim problemima a nebitnom u smislu da čak i naizgled nebitne digresije, skretnice i okolišanja otkrivaju nešto sasvim konretno o tom liku. Montaža filma je veoma dinamična i iskultivisana. Kadrovi traju dugo ali nikada previše dugo, nikada se ne stiče utisak da film kasni sa porukom koju želi da prenese. Glumci ovog filma su njegovo drago kamenje. Ništa od toga ne bi bilo tako interesantno da likovi koje posmatramo ne deluju iskreno i autentično. Ceylan voli da snima njihove razmene pogleda tokom razgovora. Kao da njegove reči govore jedno a njihovi pogledi drugo. Film prati lika koji nakon završetka fakulteta pokušava da izda knjigu koju je napisao o svom rodnom mestu. Njegov lik pun je egoizma, nesigurnosti i hirova koji se razvijaju pred nama na najinteresantnije načine. Iako je završetak filma na granici klišea i originalosti, postavlja se pitanje da li je to možda eho sudbine jednog takvog lika.

  1. Isle of Dogs, režija Wes Anderson

Drugi stop-motion animirani film u režiji velikog američkog reditelja Wes Andersona. Ako zbog nečega treba gledati ovaj film to je zbog neverovatne mašte i izvršenja Andersonove vizije. Svi ljubitelji stop-motion animacije će uživati u ovoj uvrnutoj i savršenoj bajci. Priča je smeštena u distopijski Japan u budućnosti u kom su svi psi proterani na ostrvo, koje je zapravo smetlište, kako bi se sprečilo širenje psećeg virusa. A film prati dečaka u potrazi za svojim psom koji ide na ostrvo kako bi ga spasio. Ovaj film je urađen kao neka epska stop-motion priča puna okreta i avantura za sve. Doduše deca bi možda imala problema u razumevanju delova filma. Ovo iskustvo je namenjeno prvobitno za odrasle. Isle of Dogs se bavi raznim temama današnjice kao što su politika, korupcija, problemi u komunikaciji i temelj svakog Andersonovog filma, porodične drame. Film je zabavan, uzbudljiv, inteligentan i ambiciozan u svakom smislu te reči. Anderson je još jednom pokazao svoj talenat u polju animacije za šta se spremao čitav svoj profesionalni život.

  1. Burning, režija Chang-dong Lee

Prvi film koji sam imao priliku da pogledam na ovogodišnjem Kanskom festivalu u Grand Limijer sali. Ovaj južnokorejski film je adaptacija kratke priče poznatog japanskog pisca Haruki Murakamija. Burning je napeta, misteriozna priča puna neizvesnosti i iznenađenja. Glavni lik je Lee Jong-su koji posle dugo godina sreće devojku Shin Hae-mi koju je znao u detinjstvu. On se zaljubi u nju i njih dvoje otpočnu neki odnos ali u međuvremenu u priču se uključuje Ben, misteriozni lik kog je upoznala na jednom od svojih putovanja. Njih dvojica su totalne suprotnosti. Ben je uspešan i samouveren za razliku od Lee Jong-sua koji je stidljiv, nesiguran i živi u problemima koje mu je otac ostavio. Ben poput Džej Getsbija kroz ceo film drži određenu auru misterioznosti. Nikada zapravo ne saznajemo čime se bavi, koje su njegove namere i zašto je tako distanciran od svega što ovu priču čini jednom od najnapetijih misterija ove godine.Ovaj ljubavni trougao postaje jedno veoma intenzivno iskustvo. Likovi se čine stvarnim i napisani su uverljivo dok s druge strane imamo veo magične energije koja se provlači kroz ceo film. Direktor fotografije Hong Kyung-pyo je celu ovu priču upakovao najlepšim papirom. Kadrovi su prepuni mutiranih toplih boja koje opijaju svakom sekundom sve više i više. Kako se glavni lik gubi u toj neverovatnoj situaciji tako smo i mi sve dublje i dublje uvučeni u taj plamen.

  1. Three Identical Strangers, režija Tim Wardle

Jedini dokumentarac na ovoj listi. Three Identiacl Strangers je kako sam film kaže, priča kojoj ne biste verovali kad bi je čuli. Ovo stvarno morate da vidite. 1980. godine u Americi tri momka otkrivaju da su davno izgubljena identična braća. Na prvi pogled svi su srećni jer su pronašli jedni druge i sve izgleda idealno. Mediji od njih prave zvezde i o njima se priča širom sveta. Kako interesovanje o njima raste tako rastu i pitanja. Ono što niko ne zna je zašto su tri brata bila razdvojena i stavljena u tri različite porodice. Jedan brat je odrastao u siromašnoj porodici, drugi u imućnoj a treći u prosečnoj američkoj porodici. Sva trojica imaju starije sestre koje su takođe usvojene na istom mestu. Ostatak priče je uvrnuta psihološka drama koja deluje kao naučna fantastika. Ovaj film je njihovo traganje za istinom i njihovim poreklom. Film postavlja veoma važna pitanja i na samom kraju nas ostavlja s više pitanja nego odgovora. Nit koja se najbolje provlači kroz film jeste večita debata oko odgoja i genetike. Vidimo tri biološki identične jedinke koje su namerno smeštene u tri različite sredine. Njhov odgoj i odrastanje je bilo pod striktnim nadzorom ljudi koji su sve to isplanirali kako bi razrešili jednom za svagda pitanje odgoja i genetike. Ovo je film za sve ljubitelje psihologije, teorija zavere i istinitih priča. Dramaturški film počinje neverovatno uzbudljivim tempom ali kako se priča dalje razvija taj tempo polako opada u završnom delu budući da se neke informacije koje vise nad glavom likova nikada ne otkrivaju. Međutim to je više krivica pravnog sistema Sjedinjenih Američkih Država nego samog reditelja i scenariste. U svakom slučaju, Three Identical Strangers je priča koju svako treba da pogleda i koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

  1. Under the Silver Lake, režija David Robert Mitchell

Under the Silver Lake je film koji je prava filmska zabava. Počevši od scenarija čija priča pravi bezbroj interesantnih i duhovitih obrta. Scenario je tako vešto napisan da bi bilo stvarno iznenađujuće kada bi neko uspeo da predvidi njegov sledeći korak. Ovo je žanrsovski film, ne u smislu da pripada jednom određenom žanru već da je slagalica koju je reditelj napravio od različitih žanrovskih filmova. Kriminalistička drama, naučna fantastika, psihodelija, stonerska komedija, misterija, horor, slapstik komedija, studija jednog karaktera, ljubavni film itd. Film je prepun užitaka i stvarno nezaboravnih momenata koji svakim novim gledanjem mogu da iznanade. Ovo jeste autorski film u kome najviše mogu da uživaju filmofili ali u isto vreme film je pristupačan svakome jer svako može da ga ceni iz različitih razloga. Film ima po nešto za svakoga. Glavni lik kog glumi Andrew Garfield je neradnik koji živi u Los Anđelesu i koji svoje dane provodi pušeći džokavce, čitajući stripove i posmatrajući devojke sa svoje terase. Jednoga dana sreće devojku po imenu Sarah i automatski se zaljubljuje u nju. Nakon njihovog prvog susreta ona misteriozno nestaje i priča zatim prati nespretnog, pogbuljenog ali harizmatičnog idiota koji pokušava na sve načine da dođe do devojke koja mu je ukrala srce. Ovaj film je zabava od početka do kraja koja ima mnogo dramatičnih scena koje se prikradu niodkuda ali koje na kraju krajeva imaju savršenog smisla. Film koji je najbolje gledati s dobrim prijateljima uz jednako dobru hranu i piće.

Autor: Gojko Dimić 

Scroll To Top