Omnibus

Potreba za kiseonikom.

Nikako nisam mogla da zaspim te noći. Sve je bilo dogovoreno i trebalo je da krenemo u četiri i četvrt ujutru, Klausov poznanik sa posla obećao nam je da će doći po nas. Kako ništa ne bi bilo sumnjivo sačekaće nas dva bloka od naše ulice. Spakovali smo samo potrebne stvari i svu ušteđevinu godinama sakupljanu. Sećam se, samo je još nekoliko prozora bilo osvetljeno kada smo izašli na ulicu. Mraz je bio okovao sve. Stiskala sam čvrsto Holgara uza sebe pribijajući mu porumenele obrašćiće uz svoj kaput. Stvarno, na raskrsnici, dva bloka dalje uparkiran je bio mali transportni kamionet. Čim nas je primetio taj je mršavi čovek upalio motor i iskočio iz vozila na klizavi beton ulice. Brže šaputao je bez ikakvog objašnjenja. Rukom nas uputi do zadnjeg dela. Otkačio je veliku pepeljastu ceradu kamiončićai bez govora nas uputi unutra. Manja kutija je za ženu sa detetom, a ti Klaus, ti uđi u onu veću. I budite u tišini dok ne prođemo kontrolu. Sve smo razumeli. Unutra je bilo još mnogo sanduka sa kojekakvom robom, uredno složenih tako da se naše prisustvo ne bi moglo ni primetiti – bili smo u velikim drvenim kutijama na kojima je bilo odštampano banane krompir ili mleko. Holgar i ja smo bili šćućureni jedno uz drugo u uzanom sanduku. Naš čovek sa zapadazalupio je vrata za sobom i krenuli smo. Unutra me je oblivao znoj, hvatao me strah koji nisam mogla da obuzdam, a u isto vreme osećala sam onaj prijatni nemir usled nade da će sve ispasti kako smo zamislili. Vozili smo se neko vreme, od straha nisam imala predstavu o vremenu, i kamionet je počeo da usporava. Osetila sam kako smo se zaustavili. Glasovi carinika i čuvara, lavež pasa, huk januarskog vetra mešali su se svuda oko vozila. Klausov poznanik je, pretpostavila sam tada, obavljao rutinski sastanak sa graničnom kontrolom. Holgar je tada počeo da kašlje, nije uspeo da preleži bronhitis, to je bila jedina prilika u sedam godina da pokušamo da pobegnemo, nismo smeli da je propustimo, šta smo mogli, bilo je ili sad ili nikad. Panično sam mu stavila ruku na usta da ga straža ne bi čula, da nas ne bi razotkrili i uhapsili ili nedajbože streljali tu, odmah, na licu mesta. On je nastavio da kašlje, ali slabije, prigušenije, još nekoliko destina sekundi, mislila sam. Strah je kolao mojim telom i paralisana sam, potpuno paralisana, kao figura od voska, ležala u toj kutiji sa rukom preko usta svog petnaestomesečnog sina. Sve je bilo završeno, motor se ponovo upalio i nastavili smo dalje. I dalje sam bila paralisana ushićena uplašena istovremeno. Kamionet se, posle nekog vremena zaustavio i ja sam tek tada shvatila da nikako nisam pustila ruku sa Holgarovih usta. Počela sam da vrištim kada sam shvatila šta se dogodilo. Klaus i ja smo morali da počnemo čitav život ispočetka.

Foto: Cristina Troufa

Potreba za hranom/vodom.

Olga je, kada je napunila šesnaest godina, pobegla od kuće i nije se javljala skoro devet godina. Tek povremeno javila bi se mojoj supruzi Nini da je dobro, da živi negde u Belgiji i da želi da bude zubarka. Olga me je mrzela čitavog života. Nije mogla u oči da me gleda, nije mogla da razgovara sa mnom, nije mogla da podnese da živi pod istim krovom sa mnom. Izbegavanje bilo kakvog susreta sa mnom video sam kao njen mehanizam da se odbrani od istine, od toga šta se dešavalo, nama, našoj porodici, našem narodu, ljudima svuda u svetu.

Zamrzela me je nešto posle proslave njenog devetog rođendana kada je, preturajući po starim foto-albumima, pronašla izbledelu fotografiju na kojoj se petoro ljudi smešilo ispred restorana u jednoj od, tada, najprometnijih ulica u Lenjingradu. Bili su to moji otac i majka, mlađi brat Nikolaj i sestra Maša. Tata, a ko je Maša, gde ona živi sada? To je tvoja tetka koja živi na drugom kraju sveta Nina se ubacila.A kada ću je upoznati? Više od deset godina sam potiskivao sve što sam znao o svojoj sestri, ali bez ikakvog stvarnog uspeha. Maša je uvek bila tu – u mojim nesanicama, noćnim agonijama, mom zamuckivanju, glavoboljama, mom mokrenju u krevet sa četrdeset i kusur godina – Mašu nikada nisam niti ću je zaboraviti. Nina, ovaj put, nije stigla ni da reaguje, a ja sam, brzopleto i nepromišljeno izgovorio Pojeli smo je i tako ogurnuo svoju ćerku u nepovrat. Kako pojeli? Zasmejao sam devetogodišnju Olgu. Tata, ti se šališ?

Tri rođendana sam dočekao za vreme tih osamstosedamdeset i dva dana koliko je trajala opsada. Sve što sam doživeo, video i čuo bilo je previše za jednog dečaka, međutim, to ću shvatiti mnogo kasnije. Olga je urlala plačući dok je slušala moju ispovest koja je, tako dirnuta njenim pitanjem iz ambisa moje unutrašnjosti, dobila oblik nezaustavljive bujice reči koje su samo ispadale iz mojih usta. Pričao sam joj o ratu, o nacistima, o tome kako su nam isekli sve što smo imali i hranu i vodu i grejanje i struju i da smo skoro tri godine živeli kao nekakve životinje bez ikakve higijene i bilo čega što se sada, u njenom svetu malene devojčice, podrazumeva.

Meni je to majka rekla na samrti. Ja to nisam ni znao do svoje sedamnaeste godine. Maša se jednog jutra smrzla. Majka je njen leš prebacila u podrum zgrade dok smo Nikolaj i ja spavali. Ona je, da bismo preživeli, nama davala da jedemo Mašine delove tela, svaki dan. Do dana smrti naše majke Nikolaj i ja smo verovali da je imala nekakvu vezu sa zaleđem i da jedemo piliće, juče zaklane ili nešto slično.

Foto: Cristina Troufa

Potreba za izbegavanjem bola.

Pošto nikog svog, do mene, nije imao sve je odlučio da ostavi svom mlađem bratu; svoju trošnu garsonjeru u Kruševcu sa izjedenim pokućstvom, požutele knjige – čitavu biografsku baštinu jednog usamljenog, ćutljivog i hronično neprilagođenog starca. Otključavanjem tog stana dobio sam priliku da zapravo upoznam svog brata, spletom okolnosti, posmrtno.

Među memlom njegove kućne biblioteke pronašao sam, jednog jutra dok sam sortirao knjige koje sam kanio preneti u svoju kuću, jednu raskupusanu svesku tvrdih koricu gde je sitnim nečitkim rukopisom mog starijeg brata bilo objašnjeno – mislio je njemu samom – zbog čega je bio kakav je bio; tmuran, namrgođen, neraspoložen, beživotan i gotovo bezosečajan kao kakva sobna biljka. Uostalom, tu sam pronašao i detaljan zapis o njegovoj ružnoj rani na desnom uvetu koju je celog veka pravdao povredom iz detinjstva. Donosim originalni denvnički zapis svog brata kojim se razvejava sva fama oko njegovog desnog uveta:

…mjesec je bio avgust i došli su po nas oko podneva, po onoj najvećoj žegi i omorini… među sabranim ljudima poznao sam dosta ljudi iz Gospićke općtine… bilo ih je tu sviju godina, i baba sa dječicom, i staraca, nešto malo mladog svijeta, uglavnom sve radinici i seljaci iz naše općine… kundacima su nas ućerali u dva tri kamioneta i naćerali na zborno mijesto u Vujnovića Gaju… tuklo je sunce i svud su mušice obljetale… svuda su bili iskopali velike jame u kojima skoro nisi mogao vidjeti dno… onda su započeli sa iživljavanjem, psovali nam mater srpsku, sjekli uši čupali nokte oči prebijali silovali kćeri pred majkama nagrđivali lica britvama i manijački se pir završio mučno… nas što smo preživjeli te batine i divljačenja ustaška saćerali su bili ispred jedne jame i naredili nam da se postrojimo jedan za drugim… onda je došao jedan izbrijani sa šilom za led i svima nama u redu bez riječi počeo da buši ’rskavicu da desnom uvetu… dvojica su držali toga kome uho buše… ja sam imao sedam godina i skoro sam se unesvjestio od boli… onda je uzeo jedan od njih dugačku žicu i provukao nam svima kroz uši… vidio sam samo kako su ubili prvog u koloni, on je pao u jamu i svi smo polećeli za njim… posijle su pucali u nas… na sreću nije me pronašao ustaški metak…tu u jami  sam ležao do noćiugruvan lešinama i nisam znao kud ću ni šta ću… vidio sam da mi nema druge no da to uho nekako trgnem i vratim se kući… od tada šepam na lijevu nogu, žiga me u krstima na nevrijeme i fali mi pola desnog uha…

Roditelji su svima pričali kako je pokojni brat Nikola, kao mali, pao sa šljive i tako poderao uvo.

Foto: Cristina Troufa

Potreba za snom.

Osamu Kato nije bio student generacije krajem te ’87 godine na medicinskom fakultetu pri univerzitetu u Kjotu, bio je sasvim prosečan student, ali će ostati upamćen kao mladić koji je postavio neka važna pitanja na polju neurologije.

Nas dvojica smo se naglo zbližili krajem trećeg semestra, i počeli smo inteznivno da se družimo tokom leta, čak pamtim i da smo dobar deo ispita za jesenje ispitne rokove spremali učeći zajedno. Sem anatomije koju je on silno želeo da položi kako bi mogao čiste svesti da nastavi sa studijama medicine.

S obzirom da se kretaomeđu tim krugovima ljudi sa medicine, i pre nego što će i sam postati doktor, dvadesetdvogodišnji Osamu je znao kome da se obrati, gde da namigne, koga da sasluša, s kim da ode na cigaretu, uopšteno znao je šta treba da radi, u određenoj situaciji, da bi izvukao maksimalnu korist za sebe. Na taj način je uspeo da obezbedi veliki broj ilegalnih kofeinskih pilula, raznoraznih podizača i energetskih tečnosti koje će, kasnije, upotrebiti u svojoj tvrdoglavoj nameri da se reši tog ispita iz anatomije.

Moje sumnje su počele da kolaju oko njegove ideje da anatomiju sprema sam, zatvoren u svojoj garsonjeri u predgrađu. Prestao je da mi se javlja nekoliko dana i odlučio sam da ga ostavim na miru, da uči kad je toliko zapeo da položi. Vreme je prolazilo, bližio se rok, ali nas dvojica se nismo ni čuli ni videli. Opet, nisam hteo da ga gnjavim. Na dan ispita sreo sam ga na hodniku fakulteta krvavih očiju, neočešljanog, mrzovoljnog, ubledelog; nije hteo da razgovara, samo je čekao da ga prozovu da uđe kod profesora u kancelariju. Posle sat i nešto vremena furiozno je izleteo napolje skrećući pogled sa mene. Znao je da mi duguje objašnjena za period od  skoro tri nedelje bez ikakavog kontakta, ali on je samo odmahnuo rukom prolazeći pored mene.

Sledećih devet dana Osamu je proveo u snu. Sa dvojicom policajaca otišao sam do njegove garsonjere i pošto niko nije odgovarao niti otvarao, posle četvrt sata, odlučili smo da mu provalimo u stan. Ležao je poluotvorenih usta. Mislili smo da je mrtav. Bio je pokriven nekim starim jorganom. Svuda po radnom stolu bile su razbacane hartije iz udžbenika anatomije, prazne konzerve energetskih pića, gomile tableta za održavanje koncentracije, rasuti beli prah, naručena hrana, razni otpaci, pepeljare prepune opušaka i pepela. I njegova studentska knjižica gde sam pronašao da je položio ispit iz anatomije.

Potreba za određenom telesnom tempreaturom

(Nikol) … ne, zašto bi mi bilo neprijatno da govorim o tome, zato ste nas i pozvali, zar ne? (Džef) Da. (Nikol) Kada smo shvatili da smo u zamci i da postoji šansa da umremo tu, kao što su  naše kolege, nažalost… (Džef) Nažalost… (Nikol) Prvo je nastupio strah… nekakva uznemirenost koja nas je, najpre, paralisala… (Džef) Da, nismo znali šta ćemo da radimo, da li je neko pozvao pomoć, nismo ništa znali. (Nikol) Barem je svetla bilo svuda po prostorijama hladnače. (Džef) Moram da priznam da je Nikol bila ta koja je ostala pribrana i skoncetrisana. Ja sam se potpuno uspaničio. Znate kako, na minus deset, među svom tom smrznutom govedinom, u situaciji kada shvatate da su se sva vrata u objektu zaključala vi ne vidite izlaz. Hteo sam da vrištim(Nikol) Morate razumeti da se vi postepeno smrzavate, pritom, čim doznate da mehanizam za otključavanje vrata ne radi vama se sama krv sledi i mozak kreće da vam otkazuje, disanje se ubrzava, nastupa panika. Shvatite samo da ćete možda umreti ako nešto ne preduzmete. (Džef) Pa je moja devojka, tada devojka, odlučila šta i kako da preduzme. (Nikol) (smeh) Pomislila sam – možda nam je ovo poslednjih pola sata života, nemam šta da izgubim, želim sam da probam iako je suludo (Džef) Ne, nismo se obazirali na video nadzor, potpuno smo i zaboravili na kamere u tim uslovima. (Nikol) Prišla sam mu, zagrlila ga, tresli smo se oboje, podigla sam mu džemper i zavukla ruku u pantalone. Bio mu je stvarno malen. (smeh) Ali temperatura između njegovih nogu bila je na nivou i znala sam da ga mogu oživeti. (smeh) (Džef) Odmah sam shvatio šta želi, međutim obuzeo me strah da neću moći jer je tako prokleto hladno u toj komori sa govedinom. (Nikol) Da, mislim, trebalo mi je desetak minuta, ili već ne znam koliko da mu ga uspostavim (smeh), ali nismo imali druge opcije, zaista. To je bilo sve što smo mogli da uradimo, a slike naših zamrznutih leševa su mi prolazile kroz glavu pa sam ubrzala tempo (smeh). (Džef) Nagnuo sam je preko providnih džakova zamrznute govedine i skinuo joj pantalone taman toliko da joj ispadne guzica (smeh), nekako sam, trapavo, tresući se od hladnoće, uspeo da prodrem u nju. (Nikol) To je trajalo dugo, najduži seks koji smo imali ikada (smeh) jer je sve bilo u ledu, sve je bilo tako sterilno i suvo, kao da smo na dnu pakla. (Džef) Shvatio sam da ćemo moći tako dok ne dođu vatrogasci, vojska, hitna pomoć, FBI, ko god (smeh) da nas spasu. (Nikol) Koliko god da je bizarno to što smo uradili, prvi put, sad kad je prošlo više od godinu dana od te nesreće, mogu da priznam sebi da mi je drago što me je neko uhvatio tokom seksa (smeh)…

Nina Robinson, Portland Tribune, 12th of July, 2009.

Foto: Cristina Troufa

Potreba za izlučivanjem

Te noći, kada sam se vratila sa proslave dvadeset i pet godina od mature bila sam zaintrigirana činjenicom da se, pre svega, Ondina Mendez opet nije pojavila, a zatim i blago uznemirena time što niko od čitave naše generacije nije mogao da mi kaže ništa o njoj. Posle mature kao da je u zemlju propala. Nikako nisam mogla da zaspim.

Čim sam se probudila odlučila sam da probam da je pronađem. Imala sam, negde u starim beležnicama, broj njenog kućnog telefona. Sa druge strane žice javila mi se njena majka i rekla da nerado govori o Ondini i da je najbolje da se obratim psihijatru kod kog je njena ćerka išla u vremenu pošto je završila srednju školu. Dala mi je njegov kontakt.

Nikolas Alario, Ondinin psihijatar, primio me je u svoju sterilnu kancelariju nekoliko dana posle toga. Sve sam mu objasnila i izašao mi je u susret. Čekajući dok on pronađe njen dosije, uvaljena u belu kožnu fotelju, promatrala sam njegove diplome i sertifikate povešane po bolesno belim zidovima kancelarije. Posle nekoliko minuta izvlačeći jednu fasciklu iz ormarića otvorio ju je i stajao nad njom mršteći se.

Hmm. Zanimljiv slučaj psihoze izgovarao je kao da sumnja u sopstveni sud o mentalnom stanju Mendezove. Spustio je njenu dokumentaciju i terapijske beleške na sto. Neću vam ništa govoriti, eto vam tu, pa pročitajte.

„Ondina Mendez (19), smerna devojka iz stroge katoličke porodice doživela je nervni slom tokom uskršnje mise 3. aprila 1994. u katerali Metropolitana u istočnom delu naše prestonice. Naime, Ondina je, uzdržana i povučena, kakva jeste, trpela fizičku bol tokom čitavog trajanja rituala. Njeno psihičko stanje je, tokom uskršnje ceremonije, kako je kasnije svedočila, bilo preopterećeno mislima o tome kako će, svojim činom, obeščastiti Crkvu i Hrista. Zbog toga je Ondina podnosila potrebe svog tela u periodu od 7:15 do nešto iza 13 časova kada su mehanizmi njenog tela popustili. Ondina se potpuno uneredila u krcatoj katedrali i doživela nervni slom, a potom i rastrojsvo. Njenu fiksaciju samoprezirom i anskiozno-panična stanja lečio sam ja u saradnji sa nekoliko kolega u periodu od maja do decembra iste godine, međutim, bez uspeha.“

Bila sam šokirana kada sam, nehotice, nekoliko meseci kasnije, u jednom kafiću, doznala da je Ondina Mendez postala časna sestra pri jednom manastiru nedaleko od Buenos Ajresa.

Autor: Stefan Basarić

Scroll To Top