Matej Okroglič: “Kamera je olovka filma”

Matej Okroglič je slovenačko-srpski filmski reditelj, rođen 1991. godine u Novoj Gorici (Slovenija). Diplomirao je na katedri kamere na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Iza sebe ima nekoliko kratkometražnih filmova od kojih će jedan (Tišina) čitaoci Kulta imati priliku da vide. Sa Matejem smo, osim o pomenutom filmu, razgovarali i o njegovom odnosu prema filmu uopšte, muzici, kao i o shvatanju umetnosti.

Rođen si u Sloveniji, tamo trenutno živiš, ali si u istoj meri vezan za Srbiju. Opiši nam tu svoju podvojenu poziciju.

Da, jako sam vezan za Srbiju, jer sam, preko majke, polu-Srbin. Već od ranog detinjstva smo porodično preko leta dolazili u Srbiju i sećam se da mi je to uvek bilo draže nego da to leto provedemo na moru. Deda mi je bio pravoslavni sveštenik, pa smo kod kuće obeležavali i pravoslavne praznike. Samim tim sam jako vezan za srpsku kulturu, jezik sam na primer najbolje naučio slušajući u detinjstvu srpske rok bendove. A kasnije je na to mesto došla književnost, za koju mogu da kažem da je poznajem bolje od slovenačke. Derviš i smrt mi je i dalje omiljeni roman. Kasnije sam upisao kameru na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a sada imam želju da se ponovo vratim u Srbiju da tu živim, ali me u tome još uvek sprečavaju spoljašnje okolnosti.

Kao što si rekao, upisao si kameru, ali si ubrzo shvatio da te više interesuje režija. Kako je do toga došlo i reci nam nešto bliže o odnosu te dve uloge u kreiranju filma.

To se desilo potpuno slučajno. Na samom početku fakulteta nisam još uvek dobro poznavao ljude, a trebalo je da studenti režije biraju sa kim žele od nas sa kamere da snime prvu vežbu. Dan pre toga bila je neka žurka na kojoj su bili studenti oba smera, gde su se svi već dogovorili i podelili. Ja nisam bio na žurki i tako se desilo da nemam reditelja, nego snimam sam. Ubrzo sam shvatio da mi to u potpunosti odgovara, jer me je mnogo više interesovao film kao celina, nego samo jedan deo. Međutim, da sada ponovo upisujem fakultet, ponovo bih izabrao kameru, jer se na taj način mnogo bolje spremiš za režiju, kamera je olovka filma. Film ima fotografsku realnost, ali za razliku od fotografije ima vremensku dimenziju, odnosno pokret, iščekivanje budućnosti. Režiser se bavi svim aspektima, pa i tim vremenskim, njim možda i najviše, režija je, kao što je rekao Tarkovski, “vajanje u vremenu”. Direktor fotografije brine se o slici. Izgled fotografije na filmu je jako bitan, jer utiče na podsvest gledaoca više nego na svest, kreira atmosferu. Odnos reditelja i direktora fotografije zato mora biti skladan, kao harmoničan brak, u suprotnom film trpi.

Kadar iz filma “Tišina”

Tvoj film Tišina me podseća na filmove koji su se snimali mnogo ranije. Tu mislim na dela evropskog modernizma, 60-ih i 70-ih godina. Šta ti misliš o svojoj poetici u kontekstu današnjeg evropskog filma? Koji su tvoji uzori?

Pomenuo sam već Tarkovskog, pored njega tu su i Breson, Bergman, Čaplin. Ti režiseri su mi pomogli da izgradim svoju filmsku ličnost i još uvek mi u tome pomažu. Što se tiče današnjeg evropskog filma, mislim da je to dosta širok pojam. Profesor Jože Dolmark je rekao da je evropski film uvek prikazivao život kakav jeste, dok je američki film prikazivao život kakav bi oni želeli da bude. U samom modernističkom filmu stvorila se potreba za jakim autorskim izrazom, to je bilo najizraženije u francuskom novom talasu (iako se javilo i pre), kada su reditelji uzeli kamere, izašli na ulice i snimali ono što ih muči. Ta težnja je u Evropi ostala prisutna do danas, pa i sada imamo jake autore sa upečatljivim izrazom. Međutim, ne mogu reći da je evropski film jedna celina, sa jednom poetikom, pa zato ne znam ni kako da svoj film odredim prema tome. Mislim da moja poetika jeste deo evropske u tom smislu koji sam pomenuo, kao potreba za ličnim izrazom.

U Tišini je primetan ogroman značaj muzike u kreiranju ritma i strukture filma. Šta ti znači muzika, kako za film, tako i generalno u životu? Kakav je tvoj odnos sa drugim umetnostima?

Muzika mi je omiljena umetnost jer me prati od ranog detinjstva. Kad sam bio dete kupili su mojoj baki za rođendan kasetofon sa CD-playerom. U to vreme CD je bio nešto revolucionarno. Sećam se da sam tu negde pronašao CD sa Vivaldijevom muzikom, koja mi je zvučala magično. Sledeći bitan trenutak je kada mi majka donosi CD Doors-a, to je bilo u osnovnoj školi, od tada sam potpuno opsednut muzikom. U Tišini je muzika bitna, jer je film urađen kao vežba za ispit “Muzički spot”. U to vreme sam intenzivno slušao džez, pa mi je bilo interesantno da uradim spot za takvu muziku. Želeo sam da to ne bude klasični muzički spot, pa je na kraju ispao igrano-eksperimentalni film. Postupak je bio zanimljiv, jer je prvo urađen film pa onda na njega muzika, što je potpuno suprotno od proceca kako se radi spot i bliže je logici filma.

Kadar iz filma “Tišina”

Pored Tišine, snimio si još jedan kratkometražni film pod naslovom Camera obscura, koji je krenuo u svoj festivalski život. U kom smeru se kreće tvoja poetika, da li možeš da kažeš da postoje određene teme koje te preokupiraju ili bi mogao da radiš tematski različite filmove?

Teško je odrediti razvoj poetike, jer to zavisi, u neku ruku, od razvoja tvoje ličnosti, a to je teško predvideti. Znam da me zanimaju egzistencijalistički problemi, odnos između imanentnog i transcedentnog, racionalnog i iracionalnog, čoveka i Boga. Privlače me apokaliptične teme, jer mislim da živimo u haotičnom vremenu, iako taj haos ne podrazumeva uvek nešto apsolutno negativno, iz njega mogu proisteći vredne ideje. Naravno, paradoks. To me muči, čini mi se da se u najdubljim istinama krije uvek paradoks. Mislim da ne bih mogao da radim angažovane filmove, sa jasnim poentama.

Da li si spreman za dugometražni film? Kako gledaš na odnos kratkog i dugog metra?

Mislim da sam spreman za dugometražni film. Imam već neka scenarija, ali za razliku od kratkometražnog filma, za dugi su ti uvek potrebne pare i sam proces je dosta komplikovaniji. Kratki film ima svoju autonomnu oblast, nažalost često je kratki film samo poligon za pripremu za dugi film. Kod nas, mislim na bivšu Jugoslaviju, kratki film je dostigao vrhunske umetničke domete, imamo autore poput Vlatka Gilića, Živka Nikolića, Želimira Žilnika, Karpa Godinu. Neki od filmova ovih autora su prava remek-dela, u kojima se pomeraju granice između filmskih vrsta: igrane, dokumentarne i eksperimentalne.

Razgovor vodio: Jovan Marković 

Scroll To Top