Likovi Bruta i Kasija kod Dantea i Šekspira

Julije Cezar ubijen je na Martovske ide, 15. marta, 44. godine p.n.e. od strane zaverenika među kojima su bili senatori Gaj Kasije Longin i Marko Junije Brut. Njihove predstave u književnosti variraju od izdajnika najgore vrste do zaštitnika Republike, koji su tim činom želeli da zaustave tiraniju i očuvaju slobodu. Ova suprotna viđenja najlakše je objasniti kada se uporede Danteova Božanstvena komedija i Šekspirova tragedija Julije Cezar.

U Danteovom Paklu, izdajice su smeštene u devetom i poslednjem krugu, koji je podeljen na četiri zone – Kainu, Antenoru, Tolomeu, Judeku. Četvrta zona u kojoj se nalaze izdajice dobrotvora, smeštena je u sredini zemaljske kugle, a predstavlja i stanište samog đavola, koji je do pola grudi okovan u ledu. Dis, odnosno Lucifer, nekada najlepši od svih anđela, sada je užasna nakaza koja gospodari Paklom. U njegovim čeljustima nalaze se Juda, po kome je pojas dobio ime, koji je izdao Hrista, a zatim Brut i Kasije, izdajice Gaja Julija Cezara.

U svakoj čeljusti je držao po jednog grešnika
i mleo ga zubima kao konoplju trlica
da bol istovremeno trpe sva tri nesrećnika…
„Taj koji najveću kaznu mora da plati,“
– reče učitelj, – „a, Juda Iskariot ime mu je,
glavu ima u ustima, a nogama napolju mlati.
Od druge dvojice kojima glava iz usta proviruje,
onaj što visi iz crnog ždrela, Brut se zove
i vidiš kako se grči, ali ni reči ne kazuje,
a drugi je Kasije koji ima tako snažne udove.1)

Lucifer je prikazan kao stvorenje sa tri lica različite boje, a svaka odgovara razlogu zbog kojeg je grešnik počinio izdaju. Crveno predstavlja Judino izdajstvo iz ljutine, crno simboliše Brutovu glupost, a beličasto-žuto je odraz Kasijeve zagriženosti. Ljutina, glupost i zagriženost predstavljaju osnovu i izvor svakog greha i upravo su zbog toga vezani za samo središte Pakla.

Brut i Kasije ogrešili su se o predstavnika svetovne vlasti što njihovu kaznu čini blažom od Judine. Međutim, činjenica da su obeleženi kao izdajice dobrotvora, svedoči o visokom mišljenju koje Dante ima o Juliju Cezaru, jer ga na taj način gotovo izjednačava sa Hristom. Cezara smešta u Limb, gde je u društvu drugih velikih ličnosti rođenih pre Hrista. Pored čuvenih pesnika, tu se nalaze i važne ličnosti iz trojanske istorije – Eneja, Hektor i Elektra, majka Dardana, osnivača Troje. Po Vergiliju, Dardan vodi poreklo iz italske zemlje, a Enejina je sudbina da se, posle pada Troje, vrati u prapostojbinu. Eneja i Julije Cezar predstavljaju svojevrsne osnivače Rima – prvi je trojanski princ čiji potomci osnivaju Rim, a drugi se, u duhu srednjovekovne tradicije, smatra osnivačem Rimskog carstva. Ipak, iako to istorijski nije sasvim tačno, Cezar je zaista imao sve odlike monarha, izuzev krune. Posedovao je veliku moć, a njegovi potomci postaju budući carevi. Cezarov sestrić, Oktavijan Avgust, proglašava se princepsom, to jest ’prvim među jednakima’. Na taj način, prividno se održava rad republikanskih institucija, dok je vlast zapravo bila u rukama jednog čoveka. Vergilije, veliki poštovalac Oktavijana Avgusta, u Enejidi dokazuje da loza Julijevaca vodi poreklo od samog Eneje. U VI pevanju, Eneja tokom posete podzemnom svetu, obilazi Elisijum sa ocem Anhisom, gde je svedok seobe duša na obalama Lete, reke zaborava. Duše u povorci su zapravo njegovi potomci, koji tek treba da budu rođeni, od Romula, osnivača Rima, do kasnijih vladara Cezara i Oktavijana Avgusta.

Dante piše pod uticajem političke klime Italije poznog srednjeg veka, kada je bio aktuelan sukob dve partije – gvelfa, koji su podržavali papu, i gibelina, koji su bili za Sveto rimsko carstvo. To je doba velikih političkih previranja u Firenci, koja je bila gvelfsko uporište. Ključan je trenutak kada se vladajuća partija gvelfa u Firenci podelila na takozvane ’crne’ i ’bele’, koji su imali različita viđenja po pitanju politike pape Bonifacije VIII koja je podrazumevala direktno mešanje u politiku Toskane, ugrožavajući time slobodu i nezavisnost Firence, koja je u to vreme bila samostalna komuna. Crni staju na stranu pape i zastupaju stavove tradicionalnog anti-imperijalnog gvelfizma, dok beli gvelfi, suprotstavljeni papi, postaju pristalice carske politike.2) Dante, kao vatreni borac za slobodu Firence, bio je žestoki protivnik Bonifacija VIII, a njegova netrpeljivost prema papinoj pohlepi jasno se vidi u Božanstvenoj komediji, gde mu je namenio mesto u osmom krugu Pakla, među simonistima.

Važno je imati u vidu da je konflikt između ove dve stranke imao značajan uticaj ne samo na Danteovo delo, već i život. Papa je uz pomoć Šarla Valoa (Karla II Napuljskog), zaslužan za proganjanje belih, kojima je pripadao Dante, iz Firence. Većina njegovih dela nastala je u periodu izgnanstva, i kroz njih je izrazio svoje političke ideje, o čemu najbolje svedoči njegov traktat Monarhija. Sastoji se iz tri knjige – prva se bavi monarhijom kao savršenim oblikom vladavine, druga govori o Rimskom carstvu gde je takav oblik bio ostvaren, treća raspravlja o odnosu carstva i crkve, odnosno cara i pape. Rimsko carstvo predstavlja za Dantea ideal kojem treba težiti, ono je dato od Boga kao najbolji oblik vladavine, i njegov cilj je da svetu donese mir. Činjenicu da Bog blagonaklono gleda na Rimsko carstvo, potvrđuje to što je Hrist rođen u vreme Oktavijana Avgusta. Sveto rimsko carstvo, na čelu sa Hajnrihom VII Luksemburškim, vidi kao njegovog naslednika. Njegova pojava na političkoj sceni daje nadu Danteu da će ubrzo doći kraj sukobima i nastupiti period mira i stabilnosti u Italiji.3)

Dante koristi Cezara kako bi prokomentarisao političku situaciju svog vremena, jer priča o njemu ilustruje razliku između mirne vladavine jednog čoveka, i sukoba i nemira koji nastaju kada se za vlast takmiče različite frakcije. Potvrdu nalazi u tome što nakon Cezarove smrti nastupa haos i rat. Dante u njemu vidi simbol carstva i jedinstva, a on, iako to nikad zvanično nije postao, predstavlja savršen model cara. Poseduje sve karakteristike i kvalitete vladara kakav je potreban Firenci. To ne podrazumeva da je veliki osvajač – npr. Aleksandar Veliki, takođe značajna istorijska ličnost, smeštena je u sedmi krug pakla gde su tirani i nasilnici. Dakle, jedan od razloga zbog kojeg Dante ceni Cezara jeste mirna vladavina. Cezarovim ubistvom prekinuta je kratkotrajna vladavina mira u Rimu, čime započinje građanski rat koji vodi do daljih sukoba.

Šekspir ga u tragediji Julije Cezar, međutim, ne predstavlja kao savršenog vladara, kao što to čini Dante. Ne prikazuje ga kao ličnost koju treba idealizovati ili obožavati. Cezar je čovek, kao i svi drugi, koji suštinski ni po čemu ne zaslužuje moć koja se našla u njegovim rukama. Šekspir ga prikazuje na vrhuncu vladavine – poštovan je i voljen od strane naroda, a u Senatu se boje njegove moći. Koliki je uticaj imao u Rimu ilustruju reči Marka Antonija.

Kad Cezar kaže „čini“,
Učinjeno je.4)

Moć koju poseduje isuviše je velika da bi se našla u rukama samo jednog čoveka, jer tada ona postaje opasna. Ne postoji razlog da bilo koji slobodan čovek bude potčinjen drugom. Ovo viđenje potencira i Kasije u više navrata.

Sramnog li veka! Soj svoj plemeniti
Istraćio si, Rime! Ima l’ doba
Od velikog potopa do nas
Da mu je dika bio samo jedan
Jedini čovek? Kad se moglo reći
Da nedogledni rimski bedemi
Opasuju tek jednoga čoveka?5)

Cezar je uticajan čovek, koji se još uvek ne pokazuje kao tiranin, ali njegova želja za vlašću vidi se čak i kada pred narodom odbija kraljevsku vlast. Tokom proslave praznika Luperkalija, Marko Antonije mu tri puta nudi krunu koju, na opšte oduševljenje okupljenih rimskih građana, ne prihvata. Ovaj događaj Brutu i Kasiju prepričava Kaska i vidimo koliko je Cezaru, uprkos tome što je svaki put odbija, teško da se odvoji od nje. Kaska ističe kako nerado skida prste s krune. Šekspirov Cezar je isuviše ambiciozan i vlastoljubiv za svoje dobro. Zbog toga mora biti zaustavljen na svom putu da postane apsolutni gospodar i samovoljni tiranin.

Šekspir se u pisanju oslanja na istorijske podatke iz Plutarhovih Života, ali unosi izmene koje su u službi produbljivanja i davanja višedimenzionalnosti njegovim likovima. U delu ne ilustruje samo veličinu Cezarove moći, nego prikazuje i sve njegove ljudske slabosti što se vidi na primeru njegovog napada padavice, detalja kojeg nema kod Plutarha. Šekspirov Cezar ima u sebi više ljudskog u poređenju sa Danteovim, koji predstavlja simbol, Rimsko carstvo otelotvoreno u jednom čoveku.

Već od početka dela je jasno da ova verzija Cezara nema mnogo zajedničkog sa Danteovom. Šekspirova tragedija otvara se scenom u kojoj tribuni Flavije i Marul sa ulica gone svet koji se okupio da slavi Cezarovu pobedu, podsećajući narod na to kako su na isti način nekada slavili i Pompejeve trijumfe. Trijumf je u Rimu bila velika svečanost u čast vojskovođe koji je odneo pobedu nad neprijateljem; međutim, Cezar se vratio u Rim, slaveći pobedu nad Pompejevim sinovima u bici kod Munde. Ovo izaziva nezadovoljstvo kod izvesnog broja Rimljana, jer je uobičajeno bilo slaviti pobede nad strancima. Kasnije u delu saznajemo da su Marul i Flavije pritvoreni zato što su skidali trake s Cezarovih kipova.

Cezarova greška, zbog koje i strada, leži u njegovoj pretpostavci da je neuništiv, nedodirljiv. Ignoriše zlokobno znamenje, svesno zanemaruje znake upozorenja – prorokove reči (Martovskih ida pričuvaj se!) i Kalpurnijin san. Pred odlazak u Senat, zaustavlja ga uplašena supruga Kalpurnija koja ga moli da ne izlazi. Uznemirena je snom koji je sanjala, u kojem iz Cezarovog kipa lije krv, što tumači kao loše predskazanje. Na ženino ubeđivanje pristaje da ostane kod kuće, ali menja mišljenje kada mu u posetu dođe Decije, koji ga uverava da san zapravo predstavlja pozitivno znamenje, da krv simboliše snagu i moć, i da je Senat rešio da mu da krunu. Cezar odmah prihvata ovu interpretaciju i odbacuje Kalpurnijin strah kao budalast. Ova odluka, vođena vizijama slave i moći, koštala ga je života. Cezar misli da je nepovrediv, da je iznad bilo kakve opasnosti, a njegova arogancija vidi se u drugom susretu sa prorokom.

CEZAR: Martovske ide došle su.
PROROK: Al’ nisu,
Cezare, prošle još.6)

Cezar je u Senatu na smrt izboden od strane zaverenika, među kojima su bili Brut, njegov veliki prijatelj, i Kasije. Ubijaju ga pod izgovorom da to čine radi očuvanja Republike i samim tim, slobode. Za njih taj čin  predstavlja oslobođenje i spasenje od surove tiranije koja bi usledila po Cezarovom krunisanju. Najveću izdaju ipak predstavlja činjenica što je u zaveri učestvovao, na Cezarovo iznenađenje, i njegov najbliži prijatelj, Marko Junije Brut. Čuvene su i često se citiraju reči koje mu je uputio – Et tu, Brute? (Zar i ti, Brute?). Ovu situaciju najbolje opisuje Marko Antonije u svom emotivnom govoru nad mrtvim Cezarom.

…ovde zari
Voljeni vrlo Brut, pa kada kleti
Istrže čelik svoj, tad glete kako
Potrča za njim Cezareva krv,
Grunuvši izvan dveri kao da je
Želela da se uveri da l’ to
Zakuca tako grubo Brut il’ ne;
Jer Brut je bio, k’o što znate svi,
Anđeo-čuvar Cezarev. O višnji,
Sudite vi koliko ga je nežno
Voleo Cezar. Udar beše taj
Od sviju najsvirepiji. Jer kada
Ugleda Cezar plemeniti da ga
Rani i on, tad njega nezahvalnost,
od sveg oružja verolomnog jača,
savlada posve; tuna prepuče
njegovo srce moćno…7)

Zato postoje razilaženja u mišljenjima da li je Brut ubica i izdajnik najgore vrste, ili heroj. Suočen je sa dva suprotstavljena sistema vrednosti, rastrzan između odanosti prijatelju i lojalnosti državi. Da bi mogao da donese ispravnu odluku, svestan je da mora potisnuti ljubav i naklonost koju oseća prema prijatelju i razmišljati ne o ’Cezaru čoveku’, već o ’Cezaru diktatoru, tiraninu’. Za dobrobit Republike, bolje ga je ukloniti, iako još uvek nije učinio ništa protiv javnog dobra, naprotiv – iako mu je ukazana čast, odbija krunu čak tri puta. Međutim, s obzirom na moć koju ima u rukama, Brut smatra da je izvesno da će do toga ipak doći u jednom trenutku. Da bi predupredio takav scenario, pridružuje se zaverenicima. Bira opšte dobro kako bi sprečio da se njegovi najveći strahovi, kao predanog republikanca, ispune.

BRUT: Klicanje to? Za kralja, bojati se.
Cezara narod bira.
KASIJE: Ti se bojiš!
To znači, držim, da ne želiš.
BRUT: Ne. Ali ga vrlo volim, Kasije.8)

Kasije se, s druge strane, ne vodi moralnim kodeksom, već ličnom koristi. Brutov idealizam sa sobom nosi i dozu naivnosti. Ne preispituje tuđe motive, odluke donosi pod pretpostavkom da su drugi časni kao što je i on sam, i na taj način dopušta da bude žrtva Kasijeve manipulacije. Pored toga što je lukav i prepreden, Kasije je odličan poznavalac ljudi, što je osobina koja Brutu nedostaje, i koja će ga koštati života. Brutove greške u rasuđivanju i nedostatak političke mudrosti upravo su razlog zašto je glupost njegovo obeležje u Danteovom paklu.

Kasije nema osećaj časti, i koristi svoj intelekt kako bi pridobio Bruta, utičući na njegovu moralnu prirodu. Ne zaustavlja se samo na logičkim argumentima ili laskanju, već putem anonimnih pisama ubeđuje Bruta da i narod deli njegovo duboko neprijateljstvo prema Cezarovoj vladavini.

…Noćas
Kroz prozor ja ću da mu ubacim
Tobož od raznih lica različito
Pisana pisma, a u njima svima
Stajaće kako Rim visoko ceni
Njegovo ime; uzgred, uvijeno
O vlastoljublju Cezarevom biće
dat nagoveštaj. – Pa nek Cezar sedi
Bezbedno tad!9)

Pažljivo razvija svoj plan i okuplja zaverenike, bira svakog od njih zbog određenih osobina za koje smatra da bi se mogle pokazati korisnim. Kasku ne bira zbog moralnih kvaliteta, već zato što je spreman da dela, i on zaista jeste prvi koji zariva nož u Cezara. Međutim, iako spreman da juri prema neprijatelju i probode ga, Kaskina slabost leži u tome što strahuje od viših sila i božanske osude. Suočavanje sa ljudskim za njega ne prestavlja problem, ali njegova bojazan i praznoverje uočljivi su u momentima kada je zastrašen gromovima i munjama. Za izvršenje plana, Kasiju nije dovoljan sujeverni Kaska; potreban mu je Brut jer, zbog svog ugleda i privrženosti Cezaru, daje legitimitet zaveri. Njegovo učešće na izvestan način opravdava ubistvo, jer da razlozi za takav čin nisu časni i pravični, Brut bi odbio da u tome učestvuje. Bez njegovog odobravanja, mogli bi da se dovedu u pitanje motivi ostalih zaverenika.

Kasije je dugo vremena kultivisao svoju javnu personu, i svaki njegov korak je proračunat i dobro promišljen. Čak i sam Cezar u jednom momentu daje nagoveštaj da je svestan toga koliko je ovaj opasan, ističući činjenicu da ’isuviše misli’. Kasije je opisan kao mršav, suvonjav čovek, koji ne uživa u zabavi i muzici, retko se smeši, a i kada to čini, njegov osmeh izgleda kao da se ruga samom sebi što uopšte može biti podstaknut na smeh. Ponos ne dozvoljava Cezaru da kaže da oseća strah od takvog čoveka, ali priznaje da bi zazirao od Kasija da osećanje straha postoji u njemu. S obzirom na dalje događaje, deluju ironično Cezarove reči:

Ovakav stanka nema dok nad sobom
Ikoga vidi; eto zašto su
Opasni takvi.10)

Uočljivo je da Kasijev fizički izgled sasvim odgovara njegovom karakteru. Na izvestan način predstavlja suprotnost antičkom idealu oličenom u ideji kalokagatije, koja predstavlja spoj lepog i dobrog. Kasijeva unutrašnost reflektovana je u njegovom spoljašnjem izgledu. On je duboko ogorčena ličnost, koja ne podnosi činjenicu da Cezar poseduje veću moć od njega, a to se vidi kada, u više navrata, upoređuje njega sa bogom, a sebe sa bednikom.

Čovek katkad
Sam svoju sreću kuje: nije, Brute,
Do naših zvezda, već do nas krivica
Ako smo sluge11)

Kasije je zbog ambcije i želje za napretkom u politici žrtvovao svoj privatan život. Brut je, međutim, istovremeno uticajna javna ličnost, gospodar, muž i prijatelj. Razlike u odnosu Bruta i Cezara prema njihovim suprugama svedoče o razlikama između ova dva čoveka. Obe žene žele da, na neki način, pomognu svojim muževima. Porcija, Brutova žena, svesna je da njenog supruga nešto izjeda, pokušava da ga ubedi da joj se poveri i nepokolebljiva je u odluci da mu pomogne. Kalpurnija želi da zaštiti Cezara, i zato mu saopštava da san koji je usnila predstavlja loše znamenje. Moli ga da ne ode u Senat, i zahvaljujući njenoj upornosti, na kraju joj Cezar povlađuje. Međutim, on to čini da bi joj udovoljio, a ne zato što je ozbiljno shvatio njeno upozorenje. Iako svoja unutrašnja previranja ne deli sa Porcijom, Brut se prema njoj odnosi kao prema nekome ko mu je ravan. On, pre svega, poštuje svoju ženu i njihov brak. Brut mora da održava ravnotežu između više strana svoje ličnosti, koje nekad umeju da budu u direktom sukobu. Brut kao senator i republikanac, i Brut kao Cezarov prijatelj, imaju sasvim različita viđenja onog što je ispravno i moralno. Na kraju ipak preovlađuju njegovi demokratski ideali i briga za sudbinu otadžbine, i stavlja dobrobit države iznad prijateljstva.

Po ubistvu, Brut i Kasije, želeći da privole rimski narod na svoju stranu, javno iznose motive svog dela. Brut ne krije umešanost u Cezarovo ubistvo i prihvata se zadatka da taj čin opravda okupljenom narodu. Cilj njegovog obraćanja jeste da utiče na razum svojih slušalaca, a to oslikava i forma u kojoj je napisan govor. Govor je dat u jednostavnoj prozi, nasuprot Antonijevom koji je stihovan, što je u skladu sa njegovim karakterom. Kao strasna ličnost koja se vodi svojim osećanjima, njegov cilj je da dopre do emocija publike. Brutovo obraćanje ima za cilj da utiče na razum svojih slušalaca, njegovi argumenti izloženi su logički, a mnogobrojnim retorskim pitanjima podstiče publiku na razmišljanje, budi u njima sumnju u ispravnost Cezarove vladavine.

Pozivajući se na svoj ugled, pokušava da zadobije poštovanje slušalaca, a to lako ostvaruje kako je rimskom narodu od ranije poznat kao častan čovek, uzoran građanin i patriota. Kroz svoj govor, Brut samo produbljuje divljenje koje osećaju prema njemu – publika na njega gleda kao na plemenitog, principijelnog čoveka koji će za dobro otadžbine podneti i najveće žrtve, i u suštini nije imao izbora nego da učestvuje u zaveri. Njegovo objašnjenje je jednostavno i sasvim zdravorazumsko.

Ako ima u ovom skupu ijednog, ijednog prisnog prijatelja Cezareva, tome velim da Brutova ljubav prema Cezaru nije bila manja od njegove. Ako onda taj prijatelj upita zašto je Brut ustao protiv Cezara, evo mog odgovora: ne zato što sam manje voleo Cezara, već zato što sam više voleo Rim. Biste li više voleli da Cezar živi, a svi vi da umrete kao robovi; ili da je Cezar mrtav, a svi vi da živite kao slobodni ljudi?12)

Obrt se dešava kada na forum stupi Marko Antonije i uzme reč. Osećajući da je to ispravno, Brut dopušta njemu, kao povređenoj strani i Cezarovom prijatelju, da se obrati masi, uprkos Kasijevom protivljenju. To nije prva u nizu njegovih loših odluka – kada zaverenici odluče da ubiju i Antonija, koji je uvek bio odan Cezaru, on je taj koji se zalaže da ga ostave u životu. Ova procena pokazuje se kao nepromišljena, a njen ishod biće koban. Iako je cilj Brutovog učešća u zaveri bio sprečavanje sukoba, ovom greškom pokreće sled događaja koji će konačno dovesti upravo do onoga od čega je najviše strahovao – kraja Republike.

Pre nego što započne svoj govor, Antonije je u nezavidnoj poziciji, jer je publika na strani Bruta. Isprva, publici ne govori ništa što im ne odgovara da čuju. O zaverenicima govori isključivo pozitivno, jer mu je pod tim uslovom dopušteno da se obrati narodu, ali preteranim ponavljanjem pohvala, vrlo brzo postaje jasno da je u pitanju vešta upotreba ironije od strane Marka Antonija. Ubrzo preokreće situaciju u svoju korist, a njegov protivnik je nemoćan da publiku povrati na svoju stranu. Iako je Brut odličan besednik, potpuno je nadjačan Antonijevim zapaljivim govorom koji rezultira pobunom, a zatim i građanskim ratom. U Rimu nastupa haos, upravo onaj za koji Dante smatra da može biti izbegnut samo mirnom vladavinom jednog čoveka. Smatra da je monarhija neophodna za dobro sveta, jer jedini način da ljudski rod bude u slozi jeste da postoji jedinstvo u voljama, što znači da mora postojati jedna volja koja vlada nad ostalima i usmerava ih, a to je upravo volja vladara.13) Surovost i besmisao rata najbolje se vidi kroz ubistvo pesnika Cine, koji je nevina žrtva razjarene mase, samo zato što deli ime sa jednim od zaverenika.

Sukob, koji će kulminirati bitkom kod Filipa, biće koban po Bruta i Kasija, koji shvativši da su nadjačani i u bezizlaznoj situaciji, odlučuju da izvrše samoubistvo. Činjenica da i posle svega, Oktavijan dopušta da se Brutovo telo unese u njegov šator, i naređuje da bude sahranjen sa svim počastima, svedoči da je njegov ugled neokaljan učešćem u zaveri i govori o čistoti njegovih motiva. To najbolje opisuju reči Marka Antonija koje su ujedno i poslednji stihovi drame.

Izdvaja se ovaj Rimljanin
Od svih ostalih plemenitošću.
Zaverenici drugi svi, sem njega,
Vođeni behu u svom delanju
Zavišću prema moćnom Cezaru;
Jedino on iz časnih pobuda
I radi opšteg dobra njima priđe.
Život mu beše primeran i čedan;
A duhovne su crte njegove
Složene bile tako da bi mogla
Priroda da se uspravi i kaže
Celome svetu: „To je bio čovek.“14)

Sasvim je jasno da je Brut iz tragedije Julije Cezar potpuno drugačiji od onog kojeg nam prikazuje Božanstvena komedija. Kasije je negativan kod oba pisca, ali kod Šekspira dobija višedimenzionalnost. Međutim, učinivši Bruta tragičkim junakom on ga humanizuje, i daje njegovom liku dubinu koja mu nedostaje kod Dantea. Način na koji percipiramo Bruta usaglašen je sa time kako gledamo na Julija Cezara. Ukoliko ga vidimo kao slavoljubivog čoveka gladnog moći, čija bi se vladavina vremenom izrodila u tiraniju, Brutovi postupci deluju sasvim opravdano. Ako ga kao Dante, vidimo kao dobrotvora, onda nemamo izbora nego da ubicu takvog čoveka osudimo na najtežu kaznu.

LITERATURA

Viljem Šekspir, Julije Cezar, prev. Borivoje Nedić i Velimir Živojinović, Kultura, Beograd, 1963.
Dante Aligijeri, Pakao, prev. Dragan Mraović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998.
Dante Aligijeri, Monarhija, prev. Svetislav Bajić, Centar za izučavanje tradicije Ukronija, Beograd, 2004.
Sarah Marianne Loose, Hero or Tyrant: Images of Julius Caesar in Selected Works from Vergil to Bruni, Birgham Young University, Provo, 2007. 
Tomislav Brlek, Ill Seen, Well Said (On the Uses of Rhetoric in Julius Caesar and Coriolanus), Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, vol. 43, 1998, str. 161-171. (https://hrcak.srce.hr/120258.)

Autorka: Teodora Slijepčević

ФУСНОТЕ:

ФУСНОТЕ:
1 D. Aligijeri, Pakao, prev. Dragan Mraović, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998, str. 222-223.
2 D. Aligijeri, Monarhija, prev. Svetislav Bajić, Centar za izučavanje tradicije Ukronija, Beograd, 2004, str. VII – XI.
3 S. M. Loose, Hero or Tyrant: Images of Julius Caesar in Selected Works from Vergil to Bruni, Birgham Young University, Provo, 2007, str. 75-87.
4 V. Šekspir, Julije Cezar, prev. Borivoje Nedić i Velimir Živojinović, Kultura, Beograd, 1963, str. 104.
5 Isto, str. 110.
6 Isto, str. 144.
7 Isto, str. 163.
8 Isto, str. 107.
9 Isto, str. 115.
10 Isto, str. 112.
11 Isto, str. 109.
12 Isto, str. 157.
13 D. Aligijeri, Monarhija, prev. Svetislav Bajić, Centar za izučavanje tradicije Ukronija, Beograd, 2004, str.55.
14 V. Šekspir, Julije Cezar, prev. Borivoje Nedić i Velimir Živojinović, Kultura, Beograd, 1963, str. 203.
Scroll To Top