Veliki Povratak

ili

U kom grmu leži Istina

ili

Kako je nastalo jedno pozorište

ili

Komedija ometena u razvoju,  Gradsko pozorište Semberija, Bijeljina

Isti dogadjaj u publicistici može ponijeti bezbroj naslova. Ono što jedan dogadjaj jeste po sebi i koliko značenja može nositi jednači se sa tom bezbrojnošću. I sva su ta semantička usmjerenja validna, jer ono što je  dostupno svima, podliježe upravo takvoj i tolikoj fluktuaciji različitosti, da stajemo na crtu karnevalu mišljenja. Svako ima pravo da ‘čita’ i ‘iščitava’ ono što mu sveukupni estetički, etički, duhovni, kulturološki ili kakav god već kombinatorički sklop imanentnih čovjekovih vrijednosti dopusti. No, važno je mjesto na kojem se ova razmena dogadja, kao i značenje koje ono nosi.

Da, mjesto je pozorište. O pozorištu je riječ. Dostupno svima i za sve. Da gradi najtananije i najprefinjenije osjećaje u čovjeku, da ga prazni i puni živim mesom, živom riječju, životom. A značenje je više nego poželjno u dekadentnom i paradoksalnom dobu koje trošimo: pozorište kao postojanje gradjanske svijesti1)! I to je ona tačka iz koje se čita ova predstava. Seljačko-malogradjanska lukavost i velegradska inteligencija dva su oblika budnoga bića koje razumeva, i izmedju njih je jedva moguće sporazumevanje, reče nekad neki Osvald Špengler. Dakle, kada jedno malo misto početkom prošloga vijeka biva raskrsnica i trg kao simbol gradjanskog, kada to isto mjesto isprati Dučića u Pariz, a othrani jednu Milicu Zorić ili Mariju Djordjević (sic! Žene!), onda s pravom govorimo o reslima gradjanske svijesti na koje se imaju zidati temelji grada.

Foto: Bojan Petričević

Praizvedba „Komedije ometene u razvoju“ Milivoja Mladjenovića, a u režiji Dušana Tuzlančića odigrala se 6. februara u prostorijama Centra za kulturu Semberija, a repriza odmah naredne večeri. Kažu istorijska noć – pozorište-podstanar debituje za postanak i opstanak.

Bio jednom jedan zamak. U njemu je pisao Edmund Vilson da se pravci i pokreti  književnosti nisu bombama smjenjivali niti oni na zalasku rastrzani konjima na repove dolazećim. I u naletu strasti istorizma da se polifonija umjetnosti pokaže u linearnosti dijahronije biva osudjena na ako ne potpunu inverziju, a ono iskrivljenu predstavu, recimo ometenu u razvoju. U društvu jednakih mogućnosti dalo se i to da se komediji čak da ovakvo odredjenje. Hoće li stoga na linč biti pozvana? Ili što je napravila karneval apsolutnog presjeka istorije pozorišta da bi osnovalo jedno? Ili ćemo naprosto da zaćutimo kad tišina zamahne vješalima Istine? Programski ovo je uz sve svoje mane kojih je malo (ali ih ima jer savršeno postoji samo na jednom mjestu) jedini komad koji je morao da se dogodi da bi Bijeljina osnovala svoje pozorište. I to imenom i prezimenom gradsko, pozivajući na gradsku svijest/savjest. Tekst potpisuje Milivoje Mladjenović, iako bi se moglo reći da je on ovdje ima pravu ulogu kolaž-majstora, intertekstualnog montažera, resle postmoderne tradicije. Da, ni manje ni više takav komad: ni degutantniji, ni siroviji, ni tužniji, ni nježniji, ni smješniji: baš ovakav! Prodesse et delectare! Iz drobi i Rableovog kazana iz cjelokupnog dramskog umijeća i postignuća, od svega po malo i svima svega. Ne liči li sada ovo na kič? Društvo kiča nije društvo kulture, a poznaju oba ova istinski karneval (jedni ga konuzmiraju, drugi ga kreiraju), arhetipski amalgam koji svrgava gornji klin donjim, koji od prosjaka cara stvara. I da je glavna muzika toga karnevala jezoviti smijeh – groteska sama. U njoj nije riječ o strahu od smrti već od života. A masku, Kajzer zamjeti, nemoguće je skinuti, a ne poderati, ne zguliti lice, identitet. I sve ovo odvija se na barem tri ravni. Prva bi bila sama trupa koja, kao metonimija nezbrinute umjetnosti, ovisi o dobroj volji vlasti, koja sama štapom i kanapom (podvezicom i kanapom koji će zazvučati strašnom istinom) pokušava uz sve očekivane (upadice iz angažovane publike) i neočekivane (prasak eksplozije, tamo negdje van svega) prekide da odigra anahroni komad. To bi bio metateatarski sloj. Druga ravan bi bila sama predstava koja se igra u predstavi, a naslovljena je djetinjasto jednostavno, očigledno, poželjno Neću da ratujem hoću da se ženim i prati Panurgijeve dogodovštine u test-iranju ženskadije za bračni život (svodjenje braka na svodjenje, čisto svetogrdje!), a po motivima Rableovog petoknjižja, koju će od ostatka komada izdvojiti prije svega ne renesansna već upravo barokna kostimografija (Biljana Grgur), i sjajno filtrirane Vinaverove kovanice koje krase jedan zaboravljeni srpski jezik. Namjerno kažemo srpski jezik, jer predstava omogućava da se zamislite nad jezikom: kako glumac (pa bio i glumljeni glumac) govori u svakodnevnom životu, kako uči publiku da sasvim jasno razumijeva riječi koje nikada nije izgovorila, niti će, kako zvuči kada čitate nešto što prevazilazi obojenost lokalnog govora iz publike. Treći, ali sigurno ne i posljednji sloj jeste metanarativni, koji apsolutno izlazi iz teatra, skida maske, a ispod njih ostaje nešto. To nešto su in vino veritas koje su tamna strana čovjeka, kad opijane publiku i pljusnu joj u lice smrt nakon karnevala. Sopstvenu. Laž ili Istina? Može li odvojeno? Komentar jednog od gledalaca, po izlasku bio je:  Da li će ovako i sutra igrati?, može biti sjajna poruka: da je komad toliko vrcav da može igrati sa publikom kao Pavićev roman Unikat, gdje svaki primjerak ima svoj kraj2), a Plava sveska zbira te sve varijante kao konačište; ali i ono drugo: da li je istina izgovorena na kraju stvarna ili umjetnička… Upravo, ovo bi bilo dovoljno da ansambl koji je dovoljno izverziran drugim angažmanima i poznavanjem mjesta u kojem igra da napravi predstavu koja će se prodati, bude siguran da je na premijeri prve predstave svog profesionalnog novootvorenog pozorišta digao kvalitet recepcije za dva štapa iznad onoga što se prodaje. I držeći se broja tri, eto priče o velikom povratku Rablea, semberskog teatra i Dušana Tuzlančića. Recimo kao i Korun, ako je suština režije spoj poezije i tehnike, ovaj režiser je upravo to i izveo.

Foto: Bojan Petričević

Sve više smo svjedoci da se na scenu nakon eksperimenata, scenskih slika čak i u najradikalnijim pozorištima igraju ponovo klasici, tačnije dramatizuju epohalna književna djela. Neka reper budu Hasanaginica i Ana Karenjina (poslije udarničke Neoplante?) u Ujvideki Sinhaz ili Na Drini ćuprija Srpskog narodnog pozorišta (poslije Grete stranica 89). Sa druge strane protiv-teža neka bude Zašto je poludeo gospodin R Jugoslovenskog dramskog i u rangu sa njim Pijani Ateljea 212 kao postavangardne poetike u klasičnom ramu. Komedija ometena u razvoju nastupa apsolutno postmodernistički, i to je vrlo interesantno s obzirom da smo datu gospu već izgustirali na svim nivoima. Programski, ona je u kontekstu osnivanja pozorišta jedini pravi izbor.

Postmodernistički je uzeti i marginalnog lika, i staviti u centar, iako, iako Rableov Panurgije zauzima gotovo čitave tri posljednje knjige (ako čitamo i petu diskutabilnu autorstvom) u svojim traganjima za istinom braka, on je Pantagruelov pariski prijatelj, dakle ‘prvi do glavnog’. Čitali / Gledali smo razna pozorišta u pozorištu, Šekspir je samo etiketa k tomu, gledali smo i razne glumačke trupe kao junake, Predstva Hamleta…, Šest lica traže pisca, Putujuće pozorište Šopalović, Generalna proba samoubistva pokazuju pečal glumačkog života, kao i ovdje gdje je trupa svevremena: glavni (uslovno) glumac u ulozi Panurgija je i šef trupe (realno) – Ivan Petrović, sporedni junak, u ulozi Hukabuka je i scenograf (Nenad Blagojević), recimo, jedna od glumica ‘zadužena’ za dobre odnose sa vlastima i honorare, kao Kapetanica (Vanja Krtolina), sve smo to već negdje vidjeli i iskusili. Ali kada to izgovorite na premijeri u gradu koji je uprkos dobrim korijenima umjetničog kvaliteta, uživa vrlo jeftinu pozorišnu scenu (ako se kabarei, lascivne duodrame ili monodrame, nazovi-stendap-komedije mogu svrstati u pozorište), u ogromnoj želji da joj ‘poskupi’ vrijednost reanimirajući se na temeljima gradskog pozorišta Scena utinulog prije tri decenije, Semberija počinje svoju novu pozorišnu istoriju programskom predstavom. I ona je sva od domaćih proizvoda, onako kako je i Rableovo djelo Vinaver sačinio domaćim, posluživši se darom jezikotvorja i dopisavši u naletu inspiracije, tek nekih šezdesetak stranica. Na kritike o preteškom i anahronom Rableu, recimo da je on rehabilitovan i resemantizovan u pravom trenutku. Iako je umjetnost ma koje grane uvijek u krizi ako nosi svjež glas odredjene amplitude u istoriji istiskuju u čovjeku potrebe koje su bliske u odredjenim vremenskom rasponu. Rable je naš savremenik. U čemu je dekadencija ili mal du sjekl našeg doba: krajnja prevlast materijalno-tjelesnog, gozba cijelog svijeta, virtuelna doduše, time još i razvratnija. I ako je Bahtin negda za estetičku koncepciju uslovno rablezijanštinu nazvao grotesknim realizmom možemo ovu predstavu okarakterisati s pravom kao groteskni postmodernizam.

U doba kada bordelsko-frivolna golotinja bezvrijednog smisla i nikakve sadržine dominira, Panurgije postavlja pitanje da li da se ženi u strahu od ‘nabijanja rogova’ i kroz tu ispitvačku (praksisom, seksualnu) odiseju ide sa opatom Jovanom. Dualna u svemu kada se prikazuje pornografski, ona progovara o svetom, kada predstava u predstavi ima najžešći ritam, metanarativni sloj je u drugom, presijeca ga, kao i simulakrumska pozicija tri ne-glumca koji progovaraju iz publike, kao tri moguće reakcije kritike, ali i kao praksis nepoštovanja pozorišnog bontona koji je išao uz karte. Dakle, mislilo se o svemu. I sam reditelj svjestan da umije sačiniti ono što bi ispunilo želju tržišta, velikim povratkom dodaje gas, naglo koči, i izbacuje iz šina onaj mrtvi, zardjali tramvaj, zvani želja na scenu. Sa velikim S. Želju da ne igra sa tržištem nego da igra za publiku.

Foto: Bojan Petričević

Ritam je ono što je simuliralo senzaciju savremenog doba, što nije dalo da se drijema, što je simuliralo veliki povratak Rablea, veliki trbuh koji jede čovjeka, jedinstvenu grotesknu sliku svijeta koji se puni i prazni. Ali i veliki povratak Dušana Tuzlančića pred kojim je bila golema odgovornost: obaliti ovaj treset teksta na scenu i reći publici: Izvolite! I da pečal bude veća, još jedna istina iz grma, Etjen Pake Rableov savremenik svjedočio je da se ovaj tako igrao i sa ljudima i sa bogovima da ni ljudi ni bogovi ne izgledaju uvrijedjeni zbog te igre. Svaka uloga, svaka replika, svaki pokret (odgovornost nosi Ista Stepanov, koja je uspjela da samo od scenskog pokreta stvori zasebice komad! Evo i četvrte dimenzije!), uspjeli su da od ovog komada učini jedno veliko: ne možeš mu ništa! I najdegutantniji trenuci mogu naći svoje opravdanje i posljednji muk odzvanja kao vješala. Da li se ko naposljetku raduje? U tome je svrha pozorišta.

Scenografija (Erika Vujić), minimalistička, svedena, ali beskrajno dinamična, sastavljena od sanduka (da li slučajno?) i glumaca koji ako ne izgovaraju tekst postaju meki izvijuci tih sanduka, ledjima bedemi predstave koju publika prati, u savršenom i savršeno izvježbanom scenskom pokretu, ples sanduka i glumaca, dok je bura ili se crkva pretvara u gozbenu salu: sve je relativno.  I sasvim neočekivano, promišljajući o dojmu koji ostavlja scenografija za sobom, sjetim se Šejkine preokupacije ulogom predmeta u strukturi slikarske predstave, najednom, sve se zaledi i ostane jarki kolorit smetilišta ljudskih, lučevina i laži, svjetlo: zatamnjeno plavo, crveno, vraški pohotljivo, amorfnog pretakanja tijela, groteskno smjehovnog. Sanduk. Šest puta nekakav pravougaonik. Racio. Tačka. Glas autentičnog predstavnika lokal-dijalekta, da stvar bude crnja, diletant-amater vodi veći dio komada, i naklonost publike: apsolutno funkcionalno. Kao i sanduk.

I nedovoljna ekspresivnosti, recimo kod samog Panurgija, onemogućena je upravo dvodimenzionalnom karakterizacijom, iako Petrović vidno nosi jak dramski potencijal, koji je uspio da ispolji u kratkim metanarativnim dijelovima. Mirna Jovanović, čije ruke sviraju po zraku i glas traje tako da ako biste ostali u praznik sali još koji sekund nakon aplauza koji ječi u uhu, čekali biste Sonječku Dostojevskog da govori život svoj. Ili ga oćuti. Ova uloga Magdalene, i simbolički imenom jeste kao i sve u Rablea (čitajte Mladjenovića, Tuzlančića, kako vam drago) dualno, ali ono što nakon ovog igranja ostaje je iščekivanje jednog gotovo operskog, draperija-teškog ženskog glumačkog postignuća.

Mihajlo Maksimović u ipak kripto glavnoj ulozi, iako u prvim taktovima zbunjuje svojom fizičkom kompatibilnošću sa ulogom, u drugom dijelu komada vodi ovu igru u svoj apsurd, u svoj ambis ili  u reinkarnaciju. Ako je ovo uloga po kojoj ćemo ga pamtiti, mimikom, gestom, glasom, koncentracijom, recimo, ni Rable ga bolje ne bi uigrao. Uloga ova je uloga naratora, zapravo, a Mladjenović je, reklo bi se gradeći ovaj karakter upleo u njega i dosta crta junaka Znajše kojeg će samo najuporniji nakon gledanja predstave potražiti u stotinama Rableovih stranica. Ono gdje se Maksimoviću, možda jedinom u čitavoj glumačkoj postavi ne može naći zamjerka je prelazak iz uloge u ulogu takvom prefinjenošću i sviješću da zna šta radi.

Ime Marije Novaković je ono žensko glumačko ime koje kao ni njenu ulogu nećete možda toliko pomno pratiti, jer je odglumila apsolutni zvekaču, ubijedila vas je u svoju sporednost, ali ćete nakon gledanja imati nevjerovatno sjećanje na toliko ekspresivno izvajan lik. Sibila je junakinja koja je apsolutni pobjednik Komedije ometene u razvoju koju dosadašnja kritika spominje kao šizofrenu, mada ona nije u toj mjeri takva (ona je samo gradjena na postmodernističkim načelima, čija intertektualnost i metatekstualnost oživljavaju takav efekat) koliko je ovaj lik kojeg Marija Novaković brilijantno tumači.

I ne možemo o Rableu a da ne kažemo još koju vodjeni Mihailom Bahtinom. Muzika (Dušan Sekulić), sasvim neosjetno taj vergl kao jedna strašna utroba muzike, počinje da djeluje na publiku tako da se cjelokupan komad svodi na marionetske razmjere. Na razmjere kolektivizma. Narodno tijelo na karnevalskom trgu prvenstveno osjeća svoje jedinstvo u vremenu, osjeća svoje neprekidno trajanje u njemu, svoju relativnu istorijsku besmrtnost, kako je objasnio Bahtin. I to jeste naposljetku tako, ova je predstava boj, ne Čemer-Ljutice (Dušan Ranković, uz scenski pokret koji je brilijantan, ipak najslabiji sa najkomplikovanijom i najambivalentnijom ulogom homoseksualca i vladara, pijanca i umjetnika, sitničara i revolucionara) i Hukabuke protiv Panurgija, već borba da se bude i ostane individua, da se sačuva identitet u kolektivu. Junaci moraju onda da se lome kao lutke (uz taj jezoviti vergl), da budu groteskno tijelo u nastajanju, koje tjelesnu dramu (ića, pića, čulnog zadovoljstva, isparavanja i nuždi), dovodi do krajnjih granica apsurda i gadjenja, da bi, naposljetku zderali te maske i pokušali da (p)ostanu uloge-misli. Identiteti koji vode iz mulja i memle u pokušaj da se bude čovjek. Da rode čovjeka. Gledaoca. Gradjanina. Pozorište.

Metanaracija je težište predstave iako djeluje marginalizovano, preispituje sve od politike do medicine, kriminala do najnježnijih ljudskih snova. Najveća vrijednost je njen simultanizam tradicionalnosti i modernosti: dok efekat iznenadjenja i poljuljani horizont očekivanja razbija jedinstva vremena, mjesta i radnje, ali i same istinske scene, glumci nisu i neće biti samo na daskama, dotle jedna replika zatvara klasicistički, kružnu kompoziciju: Ako me neko traži, na sceni sam.

Poštovani publikume, šta je ovdje ometeno u razvoju? Linč svega što ne dozvoljava da se bude hrabar u svojoj različitosti. Ako vas neko traži, budite u publici, jedno pozorište je upravo tako nastalo.

Autorka: Jelena Kalajdžija

Fotografije: Bojan Petričević

ФУСНОТЕ:   [ + ]

1. ,,Sve ono što se u horizontu moderne egzistencije činilo kao pretnja ili anomalija gradske egzistencije, urbani diskurs proglašava za vrednost.“ – Vladušić, Slobodan, Crnjanski, Megalopolis, «Službeni glasnik», Beograd, 2011, str. 39.
2. Svakako da nije referalno ovo primjenjivati na živu igru, u tom smislu svaki komad i jeste i mora biti drugačiji, intonacija ovog gledaoca išla je na radikalnu izmjenjenost: da li će uopšte biti panurgijevske epizode, da li će zemo iz publike opet biti tu…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *