VODA

Monsun je popio sve mirise praskozorja i zove me.
Moli me da ostavim kule i noći koje plaču kada neko ode.
Moli me da dodjem i napravim mali čamac od dobrog drveta
I upoznam suštinu vode koja nema razloga da bude išta drugo.
Blagoslov je biti voda. Nečija si potreba, kap i snaga koja uslovljava.
Nikada ne bi mogao nastati od kamena i od papira koji trpi sve.
Tvoj put ne bi nikad došao kraju, ali to više nije put patnje.
Voda nema slabosti koje je uvlače u četiri zida i boje u tamno,
Ne diše, nema gospodara, ne okreće se. Samo budi tišinu
Prolazeći pokraj uspavanih, nijemih i onih pokornih.
NJena arija je molitva radnika na sušnim poljima istoka.

Otišao bih. Ne bih se vraćao da opet budem zanatlija.
Krpim tudje misli i ponekad potkujem svoje kad zaspim.
Vezujem u čvor dva konopca koja žude da se rastave
A nisam više jak kao riječ kada se prvi put izgovori.
Blagoslov je biti voda. Mogao bih biti po prvi put hladan
I ne osjećati kako me steže doba i kako sam sve stariji.
Mogao bih, ako budem dostojan, ostati biće koje jesam
I koje ne mora razumjeti tudje vatre koje se šire razuzdano.
Mogao bih, ali nemam pravo da mijenjam život za vječnost.
Svakog jutra odlazim sa mjesta na kojem sam prethodno usnio
Srećan što i dalje čujem zov, a ne odazivam se.

I u vinu i u vodi , ja sam i dalje kap i mogu nestati.

Autor: Nemanja Dragaš

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *