Nostalgija

Nešto je neobično
u naborima razgrnute
Postelje.

U zaostalom mirisu
betona, crnih ptica
i odavno uvenulih krošnji.

Prisloniti hladni obod
cevi na najdeblju
zagorelu vratnu žilu.

Rasuti misli u
vetar zaborava.
Pokidati jednu egzistenciju.

Najgore je onima koji
sagledaju sumrak
jer ih sasvim proguta.

Nešto je neobično
ucrtano u crvene cigle
mog rodnog grada,

nešto zbog čega
samo oblaci
ostaju da žive tu.

Autor: Stefan Basarić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *