Odgovor na „Pisma iz Srbije – Brev Fran Serbien” Slobodana Brankovića

Pisanje pisama je nekada bio pravi izazov u kome smo pokazivali svoj krasnopis i poznavanje jezika. Savremena sredstva komuniciranja izbaciše iz upotrebe taj divan način opštenja i zamijeniše ga bržim, ali suvoparnijim porukama. Ostasmo uskraćeni na ljepoti iščekivanja pisma od prijatelja koje nas je uvijek obradovalo. Ipak, ovih dana dobih iznenada na poklon pismo, čak više njih, i pročitah ih sa velikim zadovoljstvom. Ova pisma su nešto drugačija od onih opšte poznatih jer su pisana u formi pjesme, a napisao ih je Slobodan Branković i naslovio „Pisma iz Srbije”. Ne uskrativši pošaljiocu odgovor, ja ga otpozdravljam uz moju sitnu knjigu.

Branković je priredio zbirku poezije koja ima svoju osobenost po kratkoj formi kojom jasno i glasno šalje čitaocu poruku dubine sa koje on svakim svojim novim iščitavanjem skida po jedan sloj i otkriva istinu koja boli ali je i puna ljepote.

U ovoj stihozborci prepoznatljiv je uticaj Kosmeta na njegovu dušu i tako svaka pjesma, čak i ona koja direktno ne opisuje mjesta ili događaje vezane za taj kraj, indirektno ukazuje da su pjesnikove misli uvijek tamo među ostavljenim uspomenama. U određenom broju pjesama koje je posvetio drugima takođe se ta kosovska sjenka provlači i nagovještava njegovu tugu i beznađe. Pjesnik nam prenosi očaj vremena koje nije ni rat, ni mir ili koje jeste i rat, i mir. Rat za one koji vole krv, i mir za sve one koji vole ljude bez obzira na različitosti. Ne mogavši da oćuti vrijeme u kome zavlada nesvijet, on progovara o danima koji su tamo tamniji od noći, o ljubavi po kojoj odavno pade prašina, o slobodi koja se sanja. Surova istina rasijeca dušu čitaoca ostavljajući je da krvari i peče, nemoćan da zacijeli tu ranu. Čita i ćuti opkoljen bodljikavom žicom nerazuma diveći se ponosu i hrabrosti. I plače…

Da sve nije tamno i da se povremeno pojavi svjetlost i obasja čitaoca potvrđuju i pjesme pisane na veoma duhovit način prenoseći nam neke događaje iz života koji su veoma interesantni. Taj humor razgrnu tamu i pokaza svjetlost i nadu.

PRIZRENSKI BERBERIN

Trava
Neošišana
Iznad berberina.
Poslednjeg carskog.
Cedulja
Na vratima radnje.
Izbledela.
Visi od 1389.
A lepo piše:
Vraćam se odmah.

Ne znam da li će moj odgovor iz Crne Gore biti približno dobar kao što su pisma koja stigoše iz Srbije. Ostaje da o tome prosude drugi, a ja ću nestrpljivo očekivati nastavak ovih posebnih pisama koji se pišu srcem punim ljubavi. I toplo preporučujem svima da pročitaju ovu izuzetnu dvojezičnu knjigu jer će pronaći mnoge odgovore i time odagnati u nepovrat zablude.

Autorka: Branka Vojinović Jegdić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *