Lirski elementi u “Gorskom vijencu”

Gorski vijenac je najpoznatije i najsloženije djelo Petra Petrovića NJegoša,nastalo na Cetinju 1846. godine.Djelo je objavljeno u Beču 1847. godine i svojom pojavom predstavljalo je veliki doprinospobjedi Vukove borbe za novi književni jezik. Gorski vijenac je sinteza sva tri osnovna roda poezije: lirike, epike i drame. U govoru ličnosti spjeva naziru se lirske cjeline raznih vrsta: ljubavne, patriotske, filosofske, opisne. Usmena i pisana književnost medjusobno su povezane, jer je usmena tradicija „polje“ sa koga plodove ubiru pisci, zapravo opšte kulturno dobro,od koga svi uzimaju ponešto. Pa tako i kod NJegoša nalazimo vezu sa usmenom tradicijom, a takodjei miješanje žanrova lirike, epike i drame.

Lirski elementi u „Gorskom vijencu“ mogu se prepoznati na više mjesta i ako ih uporedimo sa narodnim lirskim pjesmama uočavamo sličnosti. Sve što je lirsko prepoznaje se u osjećanjima, različitim raspoloženjima i refleksijama. „Gorski vijenac“ je sastavljen od brojnih dijaloga i monologa, pa mi iz govora ličnosti  uočavamo lirske elemente. Dio gdje se pominje otmica Ruže Kasanove, u sebi nosi nešto lirsko, to nam biva jasnije kada pročitamo stihove, koje izgovara Tomaš Martinović obraćajući se knezu Roganu,knezu Janku i Vuku Mandušiću:

„Na Simunji stigosmo svatove,
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.
Tu smo grdno obraz ocrnili
I od Boga dio izgubili“

Tomaš Martinović, ovim riječima, iskazuje svoje razočarenje i žalost zbog ubistva kako kaže „nesrećne nevjeste“. Žali i zbog ocrnjenog obraza, iako je Ruža Kasanova pošla sa Mujom Alićem, način na koji je stradala kvari i prlja obraz Martinovićima. Elementi lirskog su, prije svega, osjećanja: razočaranja, tuge i žalosti. Čitajući djelo nalazimo i druge elemente lirskog i to izražene kod onih, na prvi pogled, čisto epskih junaka.

Vuk Mandušić je složen lik,moglo bi se reći da je on biće sa dva lica, dvostruka ličnost. Prvo, on je junak, homerovska priroda, nalik na velike junake iz „Ilijade“. Na kraju djela vidimo ga kako dolazi sa bojišta ostavljajući iza sebe krvav trag. Puškom on brani svoje dostojanstvo i čast, štiti porodicu i time obavlja svetu dužnost. Puška mu pomaže da očuva vjeru. Ona je njegov zaklon i sigurnost, nešto više od prijatelja – nikad ga neće izdati, a vladika mu dajući u ruke džeferdar kaže: „… a u ruke Mandušića Vuka, biće svaka puška ubojita!“ Medjutim, postoji i jedan drugi Mandušić, manje epski, sav od snova, čežnji i tananih osjećanja – Mandušić pjesnik, lirska duša. To je ono, što on u sebi nosi kao najveću tajnu svoje intime, a što je, na prvi pogled, u suprotnosti s njegovom junačkom prirodom. U jednom čudnom razgovoru izmedju Vuka Mandušića i kneza Janka, otkrivaju nam se jake emocije i najdublje skrivana osjećanja. Tajna koju Mandušić skriva je zagledanost u ženu, u mladost i ljepotu osamnaestogodišnje snahe bana Milonjića, kome je devet puta kumovao.Ona je u njemu probudila divljenje i najveći zanos duše:

„…kad je vidju dje se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.“

A bio je potreban samo jedan tren i prizor više nalik na san nego na javu: ugledao ju je u zoru, na mjesečini, pored vatre, raspletene kose, u momentu kada je naricala za poginulim djeverom.

NJena ljepota je u njenoj pojavi:
„Ljepša mu je od vile bijele,
nema puno osamnaest ljetah;
živo mi je srce ponijela…
————————————
oči gore živje od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca…“

Na osnovu navedenih stihova, jasno možemo zaključiti da se radi o ljubavnim osjećajima. A stihovi su kao iz neke ljubavne pjesme.Kada je u pitanju Vuk Mandušić i njegov odnos prema ljepoti, treba ukazati na ljepotu žene kao na čistu, vrhunsku, idealizovanu ljepotu žene u svijesti pripadnika patrijarhalnog svijeta. Riječ je o ženskoj ljepoti tako potrebnoj ljudskom duhu, bez koje bi se svaki sanjar osjećao napuštenim, praznim i obesmišljenim. U daljem razgovoru Mandušić se otvara još dublje i pred kneza Janka, iako nesvjesno, iznosi svoje namjere:

„Da nijesam s banom Milonjićem
devetorostruko kumovao,
bih mu mladu snahu ugrabio,
pa s njom bježa glavom po svijetu.“

Iako veliki junak, Vuk Mandušić gaji jaka osjećanja prema mladoj snahi kuma Milonjića, koja sežu do te mjere, da bi čak oteo djevojku, da nije devet puta kumovao. Jer je kumstvo veoma važna veza medju ljudima, koja se ne smije tako lako pogaziti.

Dalje nastavlja sa opisom djevojčine ljepote:
„ …tada ona vijenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati…“

Opis kose koja je pala do niže pojasa, predstavlja tipične lirske elemente, jer je veoma bitno istaći djevojačku ljepotu. Upravo je kosa važan epitet, kojim se ljepota iskazuje. A koliko je zaista očaravajuća pokazuju nam stihovi iz kojih saznajemo, da joj je ban Milonjić zabranio ostrići vijenac kose. Iako je taj običaj svaka žena morala ispoštovati, kada izgubi nekog muškog člana porodice: brata, muža, djevera, kako bi na taj način iskazala veliku tugu i žalost. Ovakvih primjera imamo mnogo u narodnim lirskim ili kako ih Vuk još naziva „ženskim“ pjesmama, pa je i ovdje jasna veza sa lirskim elementima:

„Tuži mlada djevera Andriju,
mila sina Milonjića bana
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu
pa se snahi ne dao ostrići
žalije mu snahin vijenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.“

Mandušić, opčinjen ljepotom mlade žene u noći, zavidi i mrtvom Andriji.Stihovi u kojima suizražena, možda i najjača osjećanja:

„Blago Andri dje je poginuo
divne li ga oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe!“

Ovdje je i više nego jasno kolika je ta skrivena ljubav, da čak mrtvome čovjeku zavidi, samo zato, što ga je ta lijepa snaha oplakala i ožalila.

Ukazala bih na još neke, lirske elemente, a to su svatovske pjesme, koje pjevaju turski i crnogorski svatovi dok putuju uz polje. Prvi započinje pjevati Mustaj kadija, a takodje se obraća ostalim svatovima, da i oni pjevaju svatovske pjesme. Jer prolaze pokraj skupa crnogorskog, da ne bude nekom od vladara krivo, a prvo su se svat Turčin i svat Crnogorac medjusobno pjesmama vrijedjali. Stihovi koje započinje Mustaj kadija glase ovako:

„Ne plač’ majko dilber Fatimu,
udata je, ne ukopata;
ruža s’struka nije pala svog,
no u bostan prenešena svoj…“

Obraća se majci, opminjući je da ne plače zbog udaje svoje kćerke, jer je djevojka udajom pronašla svoj pravi dom, koji joj pripada. Poznato je da u patrijarhalnoj sredini, smisao života djevojke, bio je da se ona uda. U ljubavnim pjesmama, ne pojavljuje se otac, već majka. A to je zato što je otac zaštitnik ognjišta, i kao takav ne izražava tako lako svoja osjećanja, dok je majka prisutna. Navedene stihove možemo porediti sa stihovima iz narodne svatovske pjesme:

„Muči ne plači, dušo djevojko,
tvoja će majka većma plakati;
većma plakati, tebe žaliti… „

Iako se u ovim stihovima djevojka opominje da ne plače, a u stihovima iz „Gorskog vijenca“ majka, jasna nam je sličnost, jer se i ovdje kaže „…tvoja će majka, većma plakati…“. Majka je ta koja plače i žali zbog odlaska svoje kćerke. Ona javno izražava svoje emocije. Pa, čak, iako joj nije toliko teško, običaj je da prilikom udaje zaplače, kako bi ostali vidjeli da će joj kćerka nedostajati. U suprotnom nešto ne bi bilo u redu. U nastavku slijedi opis djevojke Fatime, u kome ponovo uočavamo lirske, prije svega, opisne elemente, a koji su, takodje, prisutni u narodnim lirskim pjesmama. Jer je najvažnije istaći djevojačku ljepotu, pogotovo u ljubavnim pjesmama, gdje je opis djevojačke, rjedje momačke ljepote itekako prisutan.

„Fatima je strukom divota,
oči su joj dvije zvijezde,
lice joj je jutro rumeno,
usta su joj parom srezana,
———————————
b’jele ruke, krila labuda…“

Baš kao i u lirskim pjesmama gdje se pojavljuju motivi poput „rumenog lica“ koje simboliše zdravlje i snagu djevojke, zatim „ bijele ruke, krila labuda“ , a bijela boja simboliše nevinost i čistoću i u ovim stihovima uočavamo povezanost sa lirskim motivima. Na ovakve motive nailazimo na primjer u pjesmi „Srpska djevojka“ , gdje se za Milicu kaže:

„U Milice duge trepavice,
prekrile joj rumen jagodice,
jagodice i bijelo lice…“

Svatovi nastavljaju sa pjesmama, pa tako svat Srbin pjeva:

„Soko mrzi polja od prašine,
soko neće žabu iz lužine,
soko hoće visoku liticu
soko traži pticu jarebicu,
jarebica tanka i plašljiva
ma tijela kako vatra živa.“

Mladoženja je poistovijećen sa sokolom. U svatovskim pjesmama često se pojavljuje kao sinonim za mladoženju, a predstavlja statusni simbol gospodstva.Muž je taj koji gospodari u kući i nad ženom. Soko je lijepa, snažna i hrabra ptica, pa je idealan da se mladoženja naziva, upravo, sokolom. Na sokola nailazimo i u stihovima iz narodne svatovske pjesme:

„ Ide soko vodi sokolicu,
blago majci, zlatna su joj krila…“

Poslije elemenata svatovskih pjesama, u „Gorskom vijencu“ nailazimo na tužbalicu, kao vrstu narodnih lirskih pjesama. Tužbalice poju narikače ili tužilice. Narikača (tužilica) je žena koja oplakuje umrlog biranim riječima, najčešće u stihu. Sestra Batrićeva ide ispred pokajnice uz polje, ona nariče za svojim bratom Batrićem:

„Kuda si mi uletio,moj sokole,
od divnoga jata tvoga, brate rano?
Da l’ nevjerne ne zna Turke, bog ih kleo!
E će tebe prevariti, divna glavo!
moj svijete izgubljeni, sunce brate,
moje rane bez prebola, rano ljuta,
moje oči izvadjene, očni vide;
kome braću ti ostavi, bratska hvalo,
i staroga baba Pera, kuku Pero,
i tri mlade sestre tvoje kukavice?…“

Svi glavari plaču, i kada su čuli ime Batrićevo, svi su plačući izašli pred pokajnice. Sestra Batrićeva zagrli djeda Bajka, zatim mu ugrabi nož iza pasa i ubi samu sebe. Ogromna tuga i žalost natjerala je ožalošćenu sestru da izvrši samoubistvo, jer nije mogla da podnese život bez svoga brata. Baš kao i u narodnim tužbalicama gdje nalazimo slične motive, na primjer u stihovima:

„Kada dodjem u dom tamni,tamnoj mene!
Šta ću djeci kazivati, djeci lele?
Kad me sretnu djeca u put, srećo moja,
e su djeca mila tebe, dike mila;
često plaču, sporo rastu, čest moj jade…“

Bilo da žale brata ili muža narikače svoju tugu iznose kroz stihove.U lirskim narodnim pjesmama javljaju nam se motivi ljubavi momka i djevojke, djece i roditelja, ali kao najveća ljubav podrazumjeva se ljubav sestre i brata. Ta ljubav je neizmjerna i sestra će sve uraditi za svoga brata, pa čak i život sebi oduzeti, kao što je to slučaj sa sestrom Batrićevom. Ljubav sestre i brata opjevana je kroz mnogobrojne lirske stihove. Brat je zaštitnik svoje sestre. A sestra je ta koja prva izražava svoja osjećanja i ljubav prema bratu. Upravo iz tih razloga život bez brata, sestra ne može da podnese.

„Gorski vijenac“ kao što sam na početku navela u sebi sadrži i patriotsko lirsko, a po mom mišljenju NJegoš je cijelo djelo ispjevao, upravo iz te ljubavi prema svojoj zemlji i svome narodu. Vjera pisca u dostojanstvo i viteški duh svog naroda najjače je izražena kroz riječi vladike Danila, u pismu kojim otpisuje veziru,a to su:

„Tvrd je orah voćka čudnovata,
ne slomi ga, al’ zube polomi!“

Vjera u sebe je glavni pokretač, pa je tako i vjera pisca u svoj narod probudila u njemu patriotizam te je iz tih osjećanja proizašlo najbolje i najpoznatije djelo „Gorski vijenac“ koji obiluje lirskim elementima.

Autorka: Jelena Žerajić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *