Istorija i Taras Buljba

Za istoriju često kažu da je učiteljica života. Ta konstatacija je tačna jer se kroz vrijeme istorija često ponavlja, pa je bolje poznavati dogadjaje iz prošlosti da bismo lakše shvatili sadašnjost, a možda, na neki način, i predvidjeli budućnost. Istorija je društvena i humanistička nauka, koja se bavi proučavanjem ljudske prošlosti. NJen zadatak  jeste da na osnovu pouzdanih dokaza, do kojih se dolazi proučavanjem istorijskih izvora, tačno opiše i objasni razvoj ljudskog društva u prošlosti. Istorijski podaci su tačno utvrdjeni, precizno izraženi u brojkama i datumima. Istorija se prepliće sa drugim naukama, jer su istorijske teme i dogadjaji mnogima interesantni i inspirativni. Jedna od nauka koja je povezana sa istorijom jeste i književnost. Postoje brojna književna djela napisana sa istorijskom podlogom. Ali ne možemo takva djela uzeti „zdravo za gotovo“ tj. dogadjaje koji su u njima opisani posmatrati kao stvarne istorijske dogadjaje. Ponekad pisci svoju inspiraciju pronalaze u istoriji, pa pojedine istorijske dogadjaje uzimaju kao osnovu svojih djela. U istorijskim romanima je zanimljivo to što svaki pisac odredjeno doba koje opisuje, doživljava drukčije. Istorijski roman je širok pojam što se tiče tematike i stila. Svojom tematikom nadovezuje se na značajne istorijske ličnosti ili dogadjaje. Medjutim, istorijski roman nije klasično istoriografsko djelo jer pisac slobodno interpretira istorijsku gradju i daje joj nove pojedinosti. Istorijski roman istovremeno može biti i društveni, psihološki, porodični ili politički roman.

Ruski pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj je u okviru knjige Večeri u Mirgorodu, to je knjiga o Ukrajini, objavio dvije priče o prošlosti Taras Buljba i Vij, i dvije iz sadašnjosti Kako su se zavadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforivič i Starovremeske spahije. Kroz Mirogorod, Taras Buljba je trebalo da pokaže sve ono što su nekadašnji rusko-ukrajinski preci bili, kakvi su bili i kakvi bi mogli da budu njihovi potomci. Herojska prošlost suprotstavljena je ružnoj današnjici dvaju Ivana i starovremenskih spahija.

Veliki ruski pisac, začetnik ruskog realizma, ali i veliki uzor mnogim svjetskim i srpskim piscima Nikolaj Vasiljevič Gogolj svojim maestralnim djelom  Taras Buljba, pružio nam je roman, koji se čita u jednom dahu. Taras Buljba je kratak istorijski roman, čiju radnju nije moguće povezati sa konkretnim istorijskim dogadjajima. Prvi put je štampan 1835. godine, a drugo, preradjeno, izdanje objavljeno je 1842. godine. Tema romana vezana je za istoriju Zaporoških kozaka. Kozaci su nastali kao zajednice slobodnih vojnika-konjanika. Pojavili su se u XV vijeku u stepama južne Rusije kao odbrana od upada azijskih nomada. Činili su ih ruski seljani, a najviše kozaka živjelo je u oblastima oko rijeka Ural, Don i Dnjepar. Po regionima u kojima su živjeli dobijali su imena. Glavno boravište Zaporoških kozaka zove se Seč ili Seča, što označava zasjeku, rov ili neko drugo slično utvrdjenje. Ova Seča nastala je u vrijeme poljskog kralja Sigismunda I. Da bi ih bolje zaštitio od turskih i tatarskih najezdi, kralj Sigismund I preselio ih je više Dnjeparskih pragova, poklonivši im za naseljavanje veliku teritoriju. U početku, do podjele na kozačke pukove, Seča je bila mjesto na kome su se svi koji su hteli da pokažu svoju hrabrost u ratovanju, sastajali, birali svog vodju i dogovarali se o pohodima. NJihovi predvodnici su se zvali atamani. Seča je mjesto okruženo prostim zemljanim rovom jer taj narod ne očekuje zaštitu utvrdjenih gradova, nego svoje hrabrosti.

Kozaci su se proslavili upravo romanom Taras Buljba. Glavni junak je Taras Buljba, stari kozak, koji sa svojim sinovima Andrijom i Ostapom, polazi u borbu protiv poljskog plemstva, a u odbranu Pravoslavlja. Ovo je, možda, u formalnom smislu i najjednostavnija Gogoljeva knjiga, a Gogolj je veliki pisac u svakom svom ostvarenju. U romanu se mogu izdvojiti dva osnovna elementa: piščev izuzetan pripovjedački dar i slika besmisla mržnje na primjeru dva velika slovenska naroda. Kada braća zarate izmedju sebe, to je najbolniji rat, možemo citirati Janka Veselinovića, koji na jednom mjestu u svom Hajduk Stanku kaže: Ko ti je iskopao oko? čuje se odgovor Brat Bošnjak. A zato je tako duboko. Takav rat se vodio i na našim prostorima, brat protiv brata, baš kao i imedju Malorusa ili Ukrajinaca i Poljaka. Pa i danas smo svjedoci vremena u kome se istorija na neki način ponavlja, Ukrajina je i u skorašnjem vremenu mjesto na kome se proljevala krv. Zato je Taras Buljba velika priča, priča koja se može pronaći i u srpskoj istoriji, može se prepoznati i u savremenom dobu, poslije više od 170 godina kada je napisana, ova Gogoljeva priča i dalje živi.

Junaci Gogoljevog romana Taras Buljba pripadaju prohujalim vremenima. Osim toga, oni pripadaju jednom drugom slovenskom narodu, narodu Ukrajine, koja se tada zvanično zvala Malorusija. Tadašnja Malorusija je za ruske obrazovane krugove bila nepoznati egzotični seljački kraj. Nikolaj Vasiljevič Gogolj unio je svojim djelom ukrajinske motive u rusku literaturu. Život naroda u Ukrajini ili Malorusiji kroz istoriju, bio je sličan životu našeg srpskog naroda, naročito, po gotovo neprestanoj borbi za slobodu sa raznim neprijateljima.

U doba koje opisuje Gogolj, a to je XV, XVI i XVII u Ukrajini su živjeli kozaci, koji su predstavljali njene neustrašive borce za slobodu. NJih su uglavnom sačinjavali seljani, koji su odbjegli od svojih gospodara, spahija ne mogavši više da trpe njihovu samovolju i nasilje. U Tarasu Buljbi Gogolj je naslikao ne samo čitav niz hrabrih zaporoških junaka, nego se trudio da u najidealnijem vidu prikaže Zaporošku Seču, slobodnu kozačku republiku, slobodnu zemlju slobodnih ljudi. U surovim uslovima javili su se snažni karakteri, hrabri i slobodoumni, sposobni i spremni na smrt za slobodu i otadžbinu. Vijek u kojem žive je surov, divlji i grub, i ljudi su surovi i divlji, ali plemeniti i časni, jer su to ljudi koje ne sputava nikakva hijerarhija vlasti, staleža ili bogatstva. U toj utopijskoj muškoj republici nema svetaca, bijesno se u njoj pije, igra, luduje, ali se poštuje samodisciplina i drugarstvo. Zbog otadžbine, kozaci su gajili drugarstvo srodstvo po duši, a ne po krvi,  Taras smatra da nema svetijih veza od drugarstva. Stari kozački mudrac ovako se obraća „panovima braći“: Prvi dug i prva čast kozaka je da čuva drugarstvo. Otkad živim na svijetu, nisam čuo panovi braćo, da je kozak negdje napustio ili prodao svoga druga. Slobodnoj kozačkoj republici suprotstavljeno je poljsko plemićko društvo. Gogolj odaje priznanje hrabrosti i junaštvu pojedinih poljskih vitezova, ali zato svakom prilikom ističe zle strane poljskog viteštva, njihovu strast i odanost novcu, bogatstvu, njihov odnos prema raskoši i zvanjima, njihovu nejednakost i zavisnost jednih prema drugima. Opis raskošnih poljskih vitezova Gogolj prikazuje ovako: Svi povrveše na bedem, i pred kozacima se pojavi živa slika, sve jedan od drugoga lepši, stojali su na bedemu. Na jednima su se sijale kao sunce kape od medi okićene belim kao labud perjem. Na drugima behu lake šubarice, ružičaste i plave, s nakrivljenim vrhovima; kaftani sa usturenim rukavima, vezeni zlatom i prosto išarani gajtanom. U onih behu sablje i oružje u skupocenu nakitu, koje su panovi skupo plaćali. I mnogo beše svakog drugog nakita. (Gogolj 1966: 89).

Na tom planu dešava se romantična istorija Tarasa Buljbe i njegovih sinova. Roman počinje povratkom kući Tarasovih sinova, starijeg Ostapa i mladjeg Andrije poslije završenog školovanja. Mladi sinovi se odmah poslije završenog školovanja uključuju u surovi i grubi kozački život. NJihov otac, odlučan i nepopustljiv, želi da oni budu poput njega i ostalih kozaka medju koje ih on uvodi. Ništa ne pomažu suze jadne majke, koja bi najviše željela, da njena djeca što duže ostanu uz nju. Buljba je bio strašno tvrdoglav, to je bio jedan od onih karaktera koji su mogli iznići samo u mučnom XV vijeku u poludivljem kutu Evrope, kad su svu južnu prvobitnu Rusiju, koju behu ostavili njeni kneževi, opustošile i do zemlje spalile neodoljive najezde mongolskih grabljivaca… Bio je sav stvoren za ratnički nemir i odlikovao se grubom čvrstinom svoje naravi. (Gogolj 1966: 22). Taras ne priznaje nikakvu nježnost i maženje Vaše je maženje, kaže on sinovima, ravno polje i dobar konj, a sablja vam je mati! Zaporožje i Zaporoška Seča, slobodna kozačka zemlja, svijet u kome su vladali samo kozački običaji i zakoni, po Tarasovom mišljenju su jedini izvor potrebnih životnih znanja. Tu se pruža prava prilika da se očvrsne i pripremi za buduća teška iskušenja. Tamo je nauka, prava nauka! Tamo je za vas škola! tim riječima hrabri Taras svoje sinove, koji su tek izašli iz školskih klupa, pred polazak u Zaporožje, pravu životnu školu. Uživao je pri pomisli da će se njegova dva sina pojaviti na Seči, tada će on ponosno reći Pogledajte kakve sam vam momke doveo!

Zaporožje otkriva Tarasovim sinovima jedan potpuno novi svijet, koji kao da ih u prvi mah zbunjuje svojim neobičnim izgledom i raznolikošću. Ali oni se brzo uključuju i sasvim utapaju u bučni kozački svijet. Kozaci žive u očekivanju novog ratnog pohoda. Tarasovi sinovi prekidaju sa dotadašnjim načinom života, skupa uzvikuju Zbogom i detinjstvo i igre, i sve, i sve! Ali ne traju uvijek vedri i mirni dani u kozačkoj Seči. Začas se navuku tamni, zloslutni oblaci preko njenog plavog neba i tada kozaci počinju brzo da se spremaju u pohod na neprijatelja, koji ne miruje. Naročito su bile značajne borbe protiv poljskih plemića, koje su prerastale u pravi narodni ustanak Ukrajinaca za oslobodjenje od tudjinske vlasti i jarma. Začas se ukazala prilika mladim Tarasovim sinovima da pokažu sve ono čemu ih je naučio život u Zaporožju, da ispolje koliko zaista vrijede.  Kozaci su opkolili grad Dubno, narod, iza zidina, je ostao bez hrane. I Ostap i Andrija pokazali su se kao hrabri ratnici.

Medjutim, jedne noći, dok su svi kozaci pijani spavali, dešava se nešto, što će preokrenuti Andrijin život u potpunosti. Sluškinja neprijatelja, Tatarka,  dolazi tiho do njega i saopštava mu da jedna lijepa Poljakinja, koja ga je prepoznala posmatrajući sa zidina opkoljenog grada, umire od gladi. Tu djevojku, Andrija je vidio još u školskim danima i već tada osjetio ljubav. Djevojka mu je poručila da donese malo hljeba, ne njoj, već njenoj majci, jer je ne može gledati kako skapava od gladi. Andrija se odmah sjetio mlade Poljakinje i krenuo sa sluškinjom, noseći u rukama hljebove. Taras se prenuo iz sna i vidio ženu sa Andrijom, tada mu je rekao: S tobom je žena! Ao, dok li ustanem, isprebijaću ti sva rebra! Nećeš ti dobro proći sa ženama! Zaista onoga trenutka kada Andrija zakorači iza zidina grada,  kada mu se pred licem ukaže djevojka iz snova, koju je mnogo puta zamišljao i o njoj maštao, tada za Andriju nastupa novi život. On se odriče svega, što je do tada volio i za šta je živio, odriče se oca, brata, otadžbine i postaje rob ljubavi. Ali ga zato sustiže kazna i to od ruke rodjenog oca, koji ne nalazi milosti ni prema svom sinu, ako je on izdajnik svoje otadžbine. Sa jedne strane ljubav prema otadžbini, a sa druge ljubav prema rodjenom sinu, u takvoj se situaciji našao Taras, pobijedila je Tarasova ljubav prema otadžbini. Tarasu, svakako, nije bilo lako da smrću kazni Andriju za teški prestup, ubija ga govoreći Ja sam te rodio ja ću te i ubiti! (Gogolj 1966: 119). Mada je u Andriji sve umrlo onoga trenutka kada je prepoznao očevo lice, osvijestio se, bio je poražen.

Gledajući nepomično sinovljevo tijelo, Taras gorko razmiljša o njegovoj žalosnoj sudbini I šta mu je nedostajalo da bude dobar kozak, pita se on u tim teškim trenucima, nastavljajući u sebi  I visok stasom i crnjomanast, i lice kao u plemića i ruka mu bejaše čvrsta u boju! Da, sve je to moglo da bude drukčije, mislio je Taras žaleći gorko što mu voljeni sin Propade sramno, kao podlo pseto! Stariji sin Ostap pokazao se kao dobar ratnik i ataman, koji po svom iskustvu i vještini ne zaostaje u borbama za starijim vojskovodjama. Mada se hrabro borio, pao je u ropstvo i biva odveden u Varšavu na pogubljenje. U ime kozačkog drugarstva Tarasov drug Tovkač, mada i sam star i slab, podnio je strahovite napore i nije dozvolio da Taras ranjen, padne u ruke neprijatelju Makar mrtva, ali ću te odinjeti! Neću ja dopustiti da se Lesi rugaju tvojim kozačkim plemenom, da kidaju na parčad tvoje tijelo, da ga bacaju u vodu… Ma makar i mrtva, ali ću te donijeti do Ukrajine. (Gogolj 1966:23), tako se zaklinje vjeran drug, bježeći danima sa Tarasom od neprijateljske potjere.

Kada se nakon mjesec dana oporavio, Taras, uz pomoć Jevrejina Jankelja, odlazi u Varšavu da vidi sina. Sakriven u masi, Taras posmatra sinovljeve muke. Ostapovo herojsko držanje na mukama uzdiže njegov lik do legendarnih razmjera. Kad u posljednjem trenutku života viče: Baćko, gde si čuješ li me? razliježe se Tarasovo čuveno: Čujem! Nakon toga nastaje priča o osveti. Tarasova osveta je užasna i okrutna. Na sve strane gore poljski dvorovi, crkve i gradovi. Na kraju i Taras pada u ropstvo. Zaustavio je konja u trku jer mu je ispala lula, vjerna saputnica na kopnu i moru, u pohodima i kod kuće. U isti mah bacilo se na njega tridesetak ljudi i snaga je pobijedila snagu. I osudiše ga po hetmanovom naredjenju, da bude naočigled svima živ spaljen. U blizini je stajalo golo drvo kome je grom oborio krošnju. Vezaše ga železnim lancima za deblo, ekserima mu prikovaše ruke i digoše ga da bi odasvud mogli da vide kozaka, i odmah počeše da pale pod drvetom vatru. Ali nije na lomaču gledao Taras, nije mislio o vatri kojom su se spremali da ga spale, već je, jadan, gledao na onu stranu gde su se pucanjem branili kozaci. (Gogolj 1966: 146). Taras prikovan za lomaču i dok mu plamen obavija noge, do posljednjeg svoga daha i svjesne misli, živi za svoje drugove i osjeća se presrećnim što i u posljednjim trenucima svoga života može da im bude od pomoći, time što im dovikuje kako da se spase od neprijateljske potjere.

Mnogo je lijepih mjesta u Gogoljevom Tarasu Buljbi. Lako ih možemo uočiti, a i zapamtiti. Brojne su stranice na kojima Gogolj pred našim očima reda napete prizore junačkih megdana i krvavih okršaja. Mnogo je lijepih osobina i snažnih osjećanja, kojima je Gogolj obdario svoje junake. NJegov Taras, junački kozački vodja, o kome su pjevali narodni pjevači, posebno nas oduševljava prilikom čitanja djela, postaje nam blizak i drag, pa nam je žao što je doživio tako nesrećnu sudbinu, ali ipak smo uvjereni, kao i pisac, da ona nije mogla biti drukčija.

Kada pogledamo u ruskoj istoriji period o kome Gogolj piše u romanu Taras Buljba vidjećemo da je to veliki period ruske istorije. U XVI vijeku vladavina Ivana četvrtog sedmogodišnjeg kneza, koji je vodio veliku borbu sa svojim bolešljivim bratom Jurijom. Od 1538. do 1546. zemljom su u ime Ivana vladali brojni kneževi i bojari. U januaru 1547. godine Ivan je krunisan za cara.  Pohodi iz 1572, 1573. i 1576. godine koje je predvodio Ivan, bili su veoma uspješni. Ipak rat je predugo trajao; ruske vojne rezerve bile su iscrpljene, a zemlja je bila na ivici snage. Ivanov suparnik, Stefan Batori, kralj Poljske od 1576. godine napao je rusku teritoriju, ali nije uspio da zauzme ni Pskov ni Pskovsko-pečerski manastir, niti je razbio rusku vojsku. Kralj Stefan Batori, osnovao je od Maloruskih kozaka 1576. godine šest pukova, svaki po hiljadu ljudi, odredio je svakom puku posebnog komandanta, a nad svima jednog glavnog komandanta sa poljskom titulom hetman. Izmjena zemljoposjedničkih prava episkopija i manastira sprovedena je sedamdesetih godina XVI vijeka. Ekonomski potresi, izazvani promjenama, koje je Ivan uveo bili su veoma ozbiljni. Tome se mora dodati i katastrofalno pustošenje sela i posjeda izazvano neprestanim odovodjenjem muškog stanovništva zbog potreba rata. U drugoj polovini sedamdesetih godina XVI vijeka Moskovska kneževina zapala je u veliku ekonomsku krizu;  veliki broj nezadovoljnih Rusa prebjegao je u kozačka naselja na Donu i u Ukrajinu, a Ivan se suočio sa potpunim neuspjehom svoje politike. Time se može objasniti njegova spremnost da pristane na nepovoljne uslove mira sa Poljskom i Litvanijom.

Razdoblje izmedju 1606. i 1612. bilo je veoma složeno. 19. marta 1611. godine izbio je ustanak protiv Poljaka, koji su predvodili dobrovoljci  P. S. Ljapunov, knez D. Trubecki i kozački ataman Zarucki. Zemljom su za vrijeme tog gradjanskog rata vladale vodje dobrovoljaca, ali su izmedju njih izbile nesuglasice; Ljapunov je ubijen, a sljedeće jeseni korpus se raspao. Od, otprilike, 100.000 ljudi , ostalo je oko 10.000 kozaka, koji su i dalje držali Poljake pod opsadom.

Rusija je nastavila sa teritorijalnim razvitkom u XVII vijeku, koji je bio doba kozaka, ratnika organizovanih u vojne zajednice. Seljaci Ukrajine su se pridružili Zaporoškim kozacima u ustanku Bogdana Hemljnickog protiv poljsko-litvanske vlasti, zbog društvenog i verskog ugnetavanja, koje su pretrpjeli pod poljskom vlašću. Ukrajinski vodja Bogdan Hmeljnicki je 1654. ponudio da stavi Ukrajinu pod zaštitu ruskog cara Alekseja I. Aleksejevo prihvatanje ove ponude je dovelo do još jednog rusko-poljskog rata. Na kraju je Ukrajina bila podijeljena duž rijeke Dnjepar, tako da je teritorija Ukrajine zapadno od rijeke ostala pod poljskom vlašću, a istočni dio sa Kijevom pod ruskom.

Taras Buljba nije istorijski roman u pravom smislu riječi. Gogolj nije uzeo ni ljude ni dogadjaje iz prave istorijske gradje. Oslanjao se na narodnu poeziju i maštu. Prema autoru,  radnja se dogadja u XV i XVI vijeku, ali on poput narodnog pjevača uvodi u dogadjaje i ličnosti koje su živjele u XVII vijeku (hetman Potocki, Ostranica). Piscu kao da je manje važna istorijska dosljednost, pružio nam je epsku sliku idealizovane prošlosti. Taras Buljba je najpopularnije i najčitanije Gogoljevo djelo. Zbog epskog tona neki su ga nazivali kozačkom Ilijadom. Puno poezije, ljubavi i zanosa, opisa prirode i života u kozačkoj seči, puno borbi, požara i pogibije, puno humora i prave narodne veselosti, ovo djelo odiše svježinom i mladošću danas, kao i u vrijeme kad je prvi put izdato. I lik i pogibija Tarasa Buljbe dostojni su antičke legende.

Literatura

Nikolaj V. Gogolj, Taras Buljba, Beograd, Nolit 1966. 
Dimitrije Obolenski, Robert Oti: Istorija Rusije, Beograd, Clio, 2003.

Autorka: Jelena Žerajić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *