Impresionistička kakofonija užasa


Ovim svojim rukama varvarke Isceđenim
Izbodenim oguljenim Rastrgnuću
čovečanstvo na komade

(Hajner Miler, Obala đubrište Medeja kao materijal predeo sa Argonautima)

Teatrolog Tomas Irmer, kada govori o dramskom stvaralaštvu Hajnera Milera, kaže: „Za Hajnera Milera pozorište je svet. Što je svet lošiji, to je njegova misao prezicnija.“ Kako bi predstavio jednu takvu sliku svijeta Miler za temu svog dramskog teksta uzima i mit o Medeji. Obala đubrište Medeja kao materijal predeo sa Argonautima jeste tekst koji podrazumijeva ono mjesto u teoriji drame i pozorišta koje se naziva postdrmaskim teatrom a struktura ovog Milerovog komada je primarno markirana odsustvom zapleta i klasično mišljene dramaturgije. Ono što Obala đubrište Medeja kao materijal predeo sa Argonautima preuzima/pozajmljuje od slavnog mita o ženi čedomorki jeste samo njegov osnovni motiv. Prva scena u Milerovoj priči o Medeji predstavlja pejzaž savremenog svijeta viđenog poput rupe prepune kontaminiranim materijama i ispljuvcima povraćke. Početna sekvenca dramskog teksta tako gradi atmosferu impresionističke kakofonije:

Posteljinu na prozorima četkaju
Ispovraćana nedeljna odela Odvodne cevi
Koje u naletima ispumpavaju decu protiv
Najezde crva
Rakija je jeftina
Deca pišaju u prazne flaše
San o čudovišnom
Koitusu u Čikagu
Krvave žene u mrtvačnicama.

Haotično, kako se čini da ovi utisci mogu izgledati, oni ipak u prvi plan stavljaju glavnu temu obrade mita: savremeni svijet koji se pretvorio u pustoš i mjesto beskonačne tegobe. Pejzaž Milerove moderne pustinje postoji kao stalno podsjećanje na haotične političke stvarnosti i kao komentar na katalog problema sa kojima se moderni čovjek suočava, od jasnih aluzija na kraj i posljedice Drugog svjetskog rata (Visili su na banderama/Jezik isplažen/Na trbusima tabla Ja sam kukavica) do slike potpune degradacije životne sredine u službi potrošačkog kapitalizma. Scena jezera zagađenog robom – kutije za kolačiće, cigarete Kasino, kondomi, menstrualni ulošci i krv- sugerišu uticaj masovnog konzumerizma i prilažu čitaocu svijet u kojem čovjek više ni od čega ne zazire dokle god mu to nudi osjećaj ili čak samo privid zadovoljstva.

Značajnim se čini spomenuti kako se vizija modernosti u Milerovoj drami predstavlja posredstvom simbolike ljudskog tjelesnog otpada i da je moderno društvo prikazano kao pojava vrijedna odbacivanja zbog svoje sveprisutne kontaminiranosti. Direktne reference na menstrualnu krv i fekalije i indirektna aluzija na spermu predstavljaju niz tabua ili, ulsovno rečeno, simbolički potentnih tjelesnih tečnosti. Miler prvim dijelom naglašava činjenicu koja govori kako je sve zagađenje ljudsko, a to je doslovno isto kao što je simbolično. Pozivanjem na krvave „žene iz Kolhide“, na primjer, Miler iskorištava naizgled univerzalni tabu menstrualne krvi i time podsjeća na najmanje dvije teme Euripidovog komada Medeja: Medeja kao „zagađenje“ Korinta, karakterizacija ostvarena u njenom sistematskom devastiranju kraljevske kuće u Korintu – ubistvo kralja i zaručene princeze – i Jasonov opis njene naravi prezentovan nakon čina čedomorstva. Pozivanje na „žene u Korintu“ takođe podsjeća na Medejinu uvodnu riječ o ženama kod Euripida, na stereotipe i tabue koji su Medeju konstituisali kao subjekt otuđenosti u svim njenim kulturološkim i seksualnim razlikama.

Njeno društveno otuđenje je preduslov za herojstvo; tip karakterizacije ove žene koji je postao paradigmatičan u narativima modernog perioda podsjeća na to koliko je mit o Medeji popularan i suberzivno jako potentan za savremenog čovjeka. Ako njen uvodni govor „ženama iz Korinta“ u Euripidovom komadu signalizira Medejino društveno uslovljeno otuđenje, pozivanje na okrvavljene menstrualne tkanine žena Korinta u Milerovoj predstavi signalizira užase (post)modernosti prikazane kroz mizoginu ali kulturološki ukorijenjenu vezu između ženske seksualnosti, teških tjelesnih tekućina i rodnih paradigmi. Ženska sekusualnost i razne vrste monstruoznosti su mahom prikazane kroz potpuno odvajanje žene od ostataka svijeta na osnovu njenih bioloških uslovljenosti poput pojave mjesečnice ili čina sazrijevanja.

„Many young women feel distraught at being suddenly positioned as different, as potentially sexual, with physical contact with their father, or with boys, being curtailed the positioning of the body as potentially polluted, or as sexually threatening, which underpins the practice of a post-menarchal gendered segregation, can be internalised as shame or disgust.“1)

Ako pretpostavimo da Medeja predstavlja simboličko zagađenje „korintskog establišmenta“ u Euripidovom komadu, u Milerovom ona to i doslovno utjelovljuje: Medeja postaje i žrtva i proizvođač zagađenja, kao i objekt i počinitelj nasilja. Popularno određenje njenog lika kao „čudovišne majke“ i reputacija stečena kroz ubistvo djece poziva na jedno čitanje koje nadilazi, na primjer, pojednostavljenu demonizaciju Medeje kao kulturnog i seksualnog Drugog. U sceni čedomorstva u Milerovoj Medeji, ona izvlači svoje dijete i baca ga na Jasona. U tekstu se kaže da ona:

(…).. uzima s lica, razdera dete
i baci delove u pravcu čoveka.
Krhotine, udovi, creva padaju sa muha na
Čoveka.

Karikatura majčinskog bijesa i inverzija majčinskog ideala – osuda čedomorstva Medeje takođe, u konačnici, zahtijeva osudu modernog društva. Obala đubrište Medeja kao materijal predeo sa Argonautima transponira tematiku čedomorstva Euripidovog teksta; umjesto da je koristi kako bi opisao lik žene koja je ubila zbog izdaje, Medejina radikalnost i status odmetnika doprinose predstavljanju ideje koja afirmiše tjelesno nasilje i „mehanizaciju“ društvene reprodukcije u doba kapitalizma. Priča koju nam Hajner Miler nudi u fragmentima upozorava na neizbježnu i katastrofalnu sudbinu koja nas čeka; život u (post)modernosti postaje život u paklu, Bošov košmar preslikan na pejzaž hiperindustrijalizovanog dvadesetog vijeka.

Kreontove nasilne prijetnje Medejinoj djeci u Euripidovom komadu nalaze analogiju u praksama tjelesnog i simboličkog nasilja koje karakterišu Milerovu modernost; ako je Medeja perverzna to je za nju osvetoljubiva čarolija, u Milerovoj predstavi ona je samo simptom jednako perverznog društva. Njegov tekst odražava ključnu kontradikciju liberalne demokratije i naprednog kapitalizma u kojima se „ljudska prava“ zagovaraju u nekim kontekstima samo da bi postala potkopana u drugima.

Predstavljanje djece kao vrste industrijskog otpada u Milerovom tekstu, takođe, naglašava destrukciju humanizma u doba kapitalizma. Ovdje ljudski subjekt postaje sekundarni subjekt i beskorisni nus proizvod kapitalističke industrije a kapital je uvijek važniji od apstrakcije neke čovječnosti. Dakle, „opljačkana obala“ je ona koja jeste, ne samo fizički opustošena, već i ona koja je lišena ljudskih vrijednosti.

U stvari, predstavnik neljudske mašine Milerove slike modernog podsjeća na ono što je Milan Kundere nazvao „infantokratijom“: lice tehnološke ere…. ideal djetinjstva nametnutog cijelom čovječanstvu.“2) To novorođenče naše tehnokratske modernosti je privilegovani znak ljudskog subjekta, znak koji treba da bude univerzalan ali on je, ipak, samo znak, apstrakcija poput ideje čovječanstva koja može da prikrije određena licemjerja i otvori put ka progresu. Na taj način, u kontekstu Milerove priče o Medeji, mi živimo kao subjekti u tehnokratskom i birokratskom svijetu koji, po svojoj prirodi, dehumanizira sve one koje vidi kao predstavnike bilo kakve humanosti.

Liberalna demokratska ideja čovječanstva u cjelini Milerovih fragmenata postaje prevarom a prikrivanje nehumanih praksi postaje politizovano i poznato kao ideologija. Ako Euripidova Medeja naglašava načine na koje država gradi svoje temelje kroz Medejin otvoreni govor, čija je osnovna tačka slična modernističkoj paraboli Životinjske farme – „neke životinje su jednakije od drugih“ – Milerova Medeja aludira na kontradikcije modernog svijeta u smislu prihvatanja zajedničkih ideja humanosti i razlika. Da se Milerov tekst odnosi upravo na sliku ljudskog otpada kroz krivo usmjerene ideje potvrđuje vrhunac, eksplozija bombe koja zatvara igru. Medeja ga opisuje ovako:

Ova naprava je ono
Što su moje babe nazivale Bogom
Vazdušni pritisak zbrisa leševe sa platoa
I pucnji prasnuše u moje teturavo bekstvo
Osetih MOJU krv kako teče iz MOJIH žila
I MOJE telo kako se pretvara u
Predeo MOJE smrti.

Slijedeći tragičnu tradiciju u kojoj bogovi kažnjavaju one koji su krivi za oholost, u Milerovoj interpretaciji savremeni svijet sam sebe kažnjava zbog zloupotrebe tehnološkog razvoja; počinilac i subjekt ovog uništenja je on sam. Ako se Medeja materijal.. prvenstveno bavi samodestruktivnim potencijalom modernosti, koje pronalazi u (zlo)upotrebi tehnologije, eksplozija bombe je prikladan i logičan završetak sve razvijenijeg, industrijalizovanog a dehumanizirajućeg svijeta. Konačni prikaz kraja je viđen kroz poređenje sa Bogom i sa možda njegovom modernom analogijom: pričom o stvaranju „Velikog praska“. Ali, što je još važnije, podsjeća na najsvjetliju sliku moderne tehnologije: eksploziju atomske bombe. Umjesto Euripidove priče o spasenju Medeje i simboličkog opravdanja u kolima Heliosa, tu je smrt, komadanje i frakturirana subjektivnost. Bomba pretvara Medeju u samotni krajolik; ona postaje pejzaž modernog svijeta.

Sve je na meni tvoje oruđe
Sve sam u sebi ubila i rodila za tebe
Ja tvoja kučka tvoja kurva Ja stepenica
Na tvom putu slavi škropljena tvojim izmetom
Krvlju tvojih neprijatelja

Milerova Medeja jeste tekst koji nas moli da ispitamo „ljudsko“ kao politički konstrukt, podsjećajući nas na opasnosti etičkog bankrota u trenutku kada „ljudski element“ postane dehumaniziran. Medejina želja da se ukloni iz stvarnog, rodno isključivog i političkog svijeta je nemoguća; ne treba zaboraviti da je ovo komad namijenjen za izvođenje u tada mrtvom, ali oplakanom i duhovno prisutnom Istočnom Berlinu. Medejina želja da se odvoji od društvenog i političkog za nju znači život u stvarnosti socijalnog zombija. Ona je samo instrument, lišen razuma, istinski opasan i nekontrolisan; prvo je bila zvijer, varvarka koju je Jason a zatim društvo pretvorilo u otpad kojem je patrijarhalna književna tradicija dopisivala svoje najveće strahove i inkorporirala ih u arhetip čedomorke.

Autorka: Ivana Golijanin

FUSNOTE:   [ + ]

1. Jane M.Ussher , Managing the monstrous Feminine, Regulating the reproductive body, 21.
2. Kundera, Milan, Umjetnost romana, 132. Str., Svjetlost, Sarajevo. 1990

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *