Herman Hese: “Ili pjesnik ili ništa” 

Od revolvera do Nobela, od “Šuštanja slomljene grane” do Evergrina, Herman Hese: “Ili pjesnik ili ništa”

Kada je šestogodišnji Herman Hese – iako uzoran prvačić u školi – kod kuće postao toliko buntovan da je „izmicalo kontroli“ (kako u pismu od 14. novembra 1883. godine Heseov otac navodi svojoj supruzi, a Heseovoj majci), porodica je odlučila da ga od januara do juna 1884. godine smjesti u školu za dječake: školu u koju su isključivo smještana djeca, čiji su roditelji boravili u inostranstvu na misionarskom putovanju (što sa malenim Heseom tada nije bio slučaj). Krezubom Heseu posjete kući bile su dozvoljene samo nedeljom.

U biografiji „Ninon i Herman Hese – život kao dijalog“ objavljenoj 1982. godine autorka Žizela Klajne navodi da je Ninon – treća supruga Hermana Hesea – otkrivši, nakon smrti Nobelovca, porodična pisma i dokumente iz tog perioda života njenog muža, bila šokirana koliko i potresena njihovim sadržajem, te da je na tu epizodu piščevog djetinjstva gledala kao na ključnu u njegovom ličnom psihološkom razvoju. Tako mali, nepuni sedmogodišnjak, Hese mora da je na svoj polugodišnji boravak u internatugledao kao na zabranu, kao na kaznu,jer je bio jedini, kojeg je porodica „prognala“ tu. Mali, nepokorni Herman (i njegovi postupci) bio je takoreći smetnja ocu u njegovom bavljenju pisanjem i podučavanjem; dječakov zahtjevni karakter za porodicu je prosto bio preveliki zalogaj. Hermanov otac Johan Hese u pismi supruzi Mariji navodi:

„Mi smo previše napeti, previše slabi da bismo se nosili s njim, čitava porodična rutina nam je narušena i fali nam disciplina.“

Herman Hese

„Nevolje“ sa Hermanom nisu prestale ni u mladićkom odnosno adolescentskom dobu. Petnaestogodišnjeg buntovnika 1892. godine upisuju u teološku školu u Maulbronu, a već u martu iste godine dolazi do izražaja Heseov „težak“ karakter. Bježi iz škole i u tom trenutku samom sebi – i cijelom svijetu – postavlja cilj i ultimatum:

ENTWEDER EIN DICHTER ODER GAR NICHTS!“ (ILI PJESNIK ILI NIŠTA!).

Pronašli su ga sljedećeg dana na otvorenom, na livadi, gdje je prenoćio. Konflikt sa roditeljima samo je zaoštren, započela je odiseja prelazaka iz škole u školu, a javljaju se i prvi znaci depresije kao i samoubilačke misli očajnog pubertetlije, budućeg Nobelovca. Iste 1892. godine, 20. marta Hese piše:

„Ich möchte hingehen wie das Abendrot – Želim da potonem kao večernje crvenilo.”

Maja 1892. godine Hese posjećuje svog polubrata Tea, kada se zaljubljuje u ćerku Teove gazdarice, koja ga kategorički odbija. Utučen konstantnim nedostatkom razumijevanja kod kuće i dotučen ljubavnim jadima, dana 20. juna 1892. godine, petnaestogodišnji Hese – novcem pozajmljenim od svog duhovnjaka Kristofa Blumharta – kupuje revolver i pokušava samoubistvo. O ovom incidentu Blumhart kratkim pismom izvještava Heseovu majku navodeći:

Liebe Frau Missionar! Heute lief uns Ihr Sohn weg mit Hinterlassung von Selbstmorddrohungen. Er hatte sich vorher heimlich Geld geborgt und einen Revolver gekauft. Er ist wieder da. Ich nehme es als Bubenstreich, aber in so krankenhaften Weis, dass ich dringend mit Ihnen beraten muss.“

„Draga gospodjo misionar! 

Danas je Vaš sin pobjegao odavde, ostavljajući prijeteću poruku o samoubistvu. Prije nego što je pobjegao, tajno je uzeo novac i kupio revolver. On je sada ponovo ovde. Na ovu stvar gledam kao na tinejdžerski mangupluk, ali na jedan tako nezdrav način, da treba hitno da se posavjetujem sa Vama!

Majka dolazi po Hesea 22. juna 1892. godine i smješta ga u Ustanovu za maloumne i epileptične Šteten u Remstalu, gdje ostaje do 5. oktobra.

Ove adolescentske krize nesumnjivo ostavljaju žig, koji je Hese do kraja života nosio – kako privatno, tako i u profesionalnom književnom životu. Potraga za samim sobom žila je kucavica svih Heseovih romana, a u privatnom i porodičnom smislu Hese je mir našao tek sa trećom suprugom, istoričarkom umjetnosti, Ninon Hese, sa kojom je ostao do kraja života.

Hese i Ninon

Oduvijek pomalo čudan, oduvijek previše Stepski vuk i duhovni samotnjak, Hese i u poznom dobu, sa 69 godina kada je dobio Nobelovu nagradu za književnost i otišao u literarnu besmrtnost, ostaje jednako dječački ćudljiv i introvertan. Najbolje se to vidi u pismu upućenom svom velikom prijatelju Tomasu Manu (čuvena prepiska Hese – Man danas je antologija svjetske književnosti):

„Dragi gospodine Tomase Manu,

(…) Ova godina donijela mi je mnoštvo drugih dobrih i željenih darova: ljetos sam bio u prilici da ugostim obje svoje sestre, da ih hranim, oblačim i tetošim, dok nisu ponovo morale nazad u mračnu Germaniju. Onda mi dadoše Geteovu nagradu. Onda i najljućeg i najlošijeg neprijatelja, kojeg imadoh, on se zvaše Rozenberg, okačiše mi u Nirnbergu. I sad novembar donese i Nobelovu nagradu. Prvi dogadjaj, ovaj sa sestrama, bijaše lijep i bijaše jedini, koji je za mene stvaran. Ovi drugi trenutno još nisu doprli do mene, gubitke sam uvijek brže opažao i shvatao ih kao uspjehe, a to što sam tokom tih nedelju dana bio izložen detektivskom praćenju švedskih i drugih novinara, kojima nije data moja adresa, bio je zaista šok. Ali, iskreno govoreći, pozitivne strane srećnog slučaja donijele su i čistu dječju radost, meni i mojim prijateljima, a prije svih mojoj ženi, i zdravicu šampanjcem. Prijatelj u Bazelu je oduševljen, a mnogi moji stari čitaoci, koji bijahu očito slabi na mene što sad nije grijeh, se raduju. Ako mi vremenom bude opet dobro išlo, pokatkad će me sve to vrlo zabavljati.
(…)
Srdačni pozdravi i dobre želje Vama i Vašima od Vašega

H. Hesea“

U švajcarski gradić Montanjolu Hese se preselio maja 1919. godine i tu, u Tesinu iznad jezera Lugano pronalazi pitoresknu palatu Casa Camuzzi, gdje iznajmljuje tri sobe i sa suprugom Ninon ostaje do kraja života. Nije bilo neobično pronaći ga kako kopka u bašti, orezuje vinograd, igra se sa mačkom, slika akvarele ili pak odgovara na mnogobrojna pisma obožavatelja. Oni radoznaliji i smjeliji dolazili su na čašicu razgovora sa Nobelovcem lično, naravno naiskap, uprkos činjenici da se Hese takoreći gnušao popularnosti stečene Stepskim vukom, a naročito mu je smetalo što se mladjarija oduševljava zapisima nekog pedesetogodišnjaka: „Često mi pomalo idu na živce studenti koji čitaju i oduševljavaju se Stepskim vukom.“, zapisao je.

O posljednjim danima Nobelovca znamo isključivo zahvaljujući Ninon. Ona je njihovom kućnom prijatelju rekla:

„Umro je iznenada, i to je bilo najbolje. Bio je veoma bolestan. Šest godina je bolovao od leukemije, a da to nije znao. Pa ipak, ponekad bi, očaran prirodom, u sumrak ili na mjesečini, osjećao da se oprašta od života. Slutio je da se približava kraju. Nekoliko dana je pisao pjesmu, koju je završio u noći kada je umro i ostavio je na mom krevetu. Kad sam ujutru ušla u njegovu sobu bio je mrtav. Umro je u snu. Pjesma je o starom drvetu. Pitao se da li će sledeće godine biti ovde, da ga vidi…“

ŠUŠTANJE SLOMLjENE GRANE

Slomljena, rascijepljena grana
visi iz godine u godinu,
suvo šušteći svoju pjesmu na vjetru.
Bez lišća, bez kore,
jalova je i blijeda.
Umorna od dugog života,
umorna od dugog umiranja,
njena pjesma je
tvrda i jaka
a njeni zvuci oholi
prekrivaju strah.
Još jedno ljeto.
Još jedna duga zima.

Tog 9. avgusta 1962. godine mladi revolveraš, stari Stepski vuk Hese je zaspao. Šuštanje slomljene grane odnjihalo ga je u vječno zelenilo.

Živio je burno – spavao je mirno, pjesnik ili ništa – pjesnik i sve, Herman Hese. 1)

Autorka: Barbara Novaković

ФУСНОТЕ:   [ + ]

1.

Bibliografija:

  • Helt C., Richard: A Poet Or Nothing at All: The Tübingen and Basel Years of Hermann Hesse.Berghahn Books, Oxford. 1996.
  • Zeller, Bernhard: Hermann Hesse.Rowohlt Taschenbuch Verlag, Reinbek bei Hamburg. 2005.
  • Kleine, Gisela: Ninon und Hermann Hesse: Leben als Dialog.Jan Thorbecke Verlag, Ostfildern. 1982.
  • Volker Michels; Anni Carlsson: Briefwechsel Hermann Hesse / Thomas Mann. Fischer Verlag, Frankfurt am Main. 2003.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *