Knjige vs. tehnologija

Kada sjedim u tramvaju uvijek čitam neku knjigu, i skoro pa uvijek doživim isti osjećaj, kao da lica ljudi koji sjede oko mene počinju ličiti jedno na drugo. Tako sjedim u tramvaju i čitam neko staro izdanje Grčkih tragedija, štampano u prvoj polovini XX stoljeća. Nakratko podignem glavu i primjećujem da skoro pa svi u rukama drže svjetlucave mobitele i tablete. Instinktivno prigrlim svoju knjigu i neprimjetno je prinesem nosu. Vraćam se mirisu koji mi daje sigurnost. Međutim, taj miris sada sa sobom nosi i tragove pitanja. Da li će elektronski čitači i niz različitih uređaja u potpunosti zamijeniti fizičke knjige? Da li će zbog toga knjige nestati? Da li ćemo izgubiti njihov miris? Zar i ja nemam mobitel, laptop, i na njima niz različitih aplikacija za pretraživanje elektronskih knjiga, te članstvo u online bibliotekama? Naravno da ne možemo u potpunosti odbaciti upotrebu tih uređaja, niti možemo kao glavni argument protiv njih navesti činjenicu da oni, ili e-knjige koje se nalaze na njima, nemaju miris kao štampane knjige. Da bismo adekvatno odgovorili na ovaj lanac pitanja, potrebno je iz različitih perspektiva osvijetliti upotrebu takvih uređaja, sagledati njihove pozitivne i negativne učinke, pronaći i prednosti i mane.

U prvom redu, e-čitači, tableti, mobiteli i laptopi, omogućavaju brzi pristup velikom broju publikacija, te olakšavaju navigiranje unutar njih – dovoljno je ukucati željenu riječ i odmah saznati koliko puta i na kojim stranicama se ona spominje. Jedna od prednosti ove vrste uređaja jeste u tome da pomoću njih možemo doći i do knjiga koje nisu prevedene ili objavljene u zemlji u kojoj živimo. Također, oni mogu olakšati neke aspekte studiranja, npr. kada se u biblioteci nalazi jedna kopija određene knjige, a većoj grupi studenata je potrebno da tu knjigu pročita u određenom roku, ida bi u konačnici nastava mogla teći po planu i programu, onda su elektronske i skenirane verzije te knjige spasonosne. Zahvaljujući ovim uređajima, aplikacijama i PDF verzijama knjiga, godišnjaka i časopisa, možemo, kroz samo nekoliko klikova, doći do starih, rijetkih izdanja. Tako u PDF verziji možemo čitati sve brojeve naučnog časopisa Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, krećući od prvog broja iz 1889. godine. S druge strane, potraga za tim časopisom u muzejskoj biblioteci, ručno pregledavanje inventarnih kartica sa godinom izdavanja i imenima autora, sjedenje u čitaonici visokih stropova, tragovi prašine na vrhovima prstiju, osjećaj trijumfa i ponos koji nastaju kada sami pronađemo to za čime tragamo, uređaji i tehnologija ne mogu zamijeniti. Međutim, ono za čime tragamo jeste sadržaj, a elektronski čitači nam omogućavaju brži dolazak do njega, pri čemu isključuju mogućnost čulnog doživljaja svijeta, dodirivanje stranica koje čitamo.

To, u prvom redu, tjelesno iskustvo je potrebno sačuvati, što ne znači da trebamo okrenuti glavu od tehnologije i praktičnosti elektronskih čitača. To jednostavno znači da je potrebno napraviti  i održavati svojevrsni balans. U suprotnom bismo se mogli zapitati da li će u nekoj skorijoj budućnosti, možda već za nekoliko godina, postojati djeca, generacije, koje nikada neće osjetiti miris knjiga, ni novih, ni starih, nego će uvijek uz sebe imati mobitele i laptope. Na prvi pogled je miris knjiga samo to, miris. Međutim, on je mnogo više od toga, on stvara sliku jednog svijeta, sliku čulima spoznatljivog svijeta čiji smo aktivni sudionici. Sama pomisao na to da bi se upotreba štampanih knjiga mogla svesti na minimum, da bi mogla postati kuriozitet i rijetkost, zastrašujuća je kao i pomisao na to da bi jednog dana mogla osvanuti generacija kojoj će štampane knjigebiti dio zaboravljenog svijeta i napuštenog načina života. Naglašavanje važnosti čulnog doživljaja svijeta, na prvi pogled, može zvučati paradoksalno jer je čovjek čulno biće koje je uronjeno u svijet koji ga okružuje, međutim, kada uzmemo u obzir postojanje mogućnostida u jednom trenutku knjigepostanu dio daleke prošlosti, onda se moramo zapitati kako bi izgledao život u tom svijetu, šta bi sve isključivao. Da li bi se čovjek tu osjećao kao „kod kuće“, na sigurnom i poznatom tlu? Da li bi život u gradu koji je sada, više nego ikad, sinonim savremenog i užurbanog života, mogao postati sinonim za život u čulima nedostupnom svijetu?

U XX stoljeću, a vjerovatno i u prvim godinama XXI stoljeća bilo je teško zamisliti svijet koji se razvija u tom pravcu. Naučno fantastični roman Solaris, kojeg je Stanislav Lem napisao 1961. godine, tematizira budućnost u kojoj je čovjek toliko napredovao da je otkrio i postojanje vanzemaljske inteligencije. Međutim, na svemirskoj stanici gdje se odvija radnja romana, pored robota, neobičnih uređaja i oružja, nalazi se biblioteka u koju glavni junak redovno odlazi i tamo prelistava teške tomove knjiga koje mora dizati objema rukama. S druge strane, naučnofantastični roman koji tematizira daleku budućnost, pisan u XXI vijeku, vjerovatno ne bi u okvire svemirske stanice smjestio ugodnu biblioteku u kojoj bi junak morao trošiti svoju snagu, nego bi se sve knjige možda nalazile u nekom čipu u junakovoj glavi. Postoji nešto utješno u pomisli na to da u svemirskoj stanici koja kruži oko ogromnog vanzemaljskog bića, postoji biblioteka koja osigurava opstanak doživljaja putovanja i potrage za željenim informacijama. Teške knjige debelih korica tu funkcionišu kao dio „domaćeg“ terena, zemaljskog koje se bori protiv vanzemaljskog, stranog i nepoznatog.

Autorka: Zerina Kulović 

View Comment (1)
  • Knjige koje “mirišu” ili knjige koje “ne mirišu”… Kvazidilema. Čitati, znači preseliti se mentalno u svet zbivanja i emocija u knjizi i ne obraćati pažnju na to da li čitamo sa papira ili sa ekrana.
    Međunarodni tim hemičara je u svojoj studiji pokazao da je čuveni “miris” knjiga – posledica hemijskih spojeva koji uključuju sirćetnu kiselinu, benzaldehid, butanol, furfural, octanal i druge hemikalije.
    Knjige su sastavljene isključivo od organskih materijala: papira, mastila, lepka i vlakana, koji reaguju na svetlo, toplinu, vlagu, pa čak i međusobno tokom godina, a uz to ispuštaju niz isparivih organskih spojeva. Mešavina spojeva od kojih je knjiga napravljena i njihova tačna razmera daju specifičan miris knjigama, a, vremenom, knjiga dobija specifičan miris i pod uticajem svoje okoline, okruženja i materijala sa kojima je u dodiru.
    A sve ima svoje dobre i svoje loše strane.
    U knjizi “Sve baš sve”, čiji je autor Nicola Yoon, na primer, opisuje se kolika je opasnost za devojku koja pati od teške imunodeficijencije u knjigama iz biblioteke, kao nosiocima ogromnog broja bakterija… Pa taj “miris” prestaje da bude tako “lep”.
    Stivena Hokinga nedostatak “mirisa” knjiga nije sprečio da postigne sve što je postigao, naprotiv…
    I tako dalje, i tako dalje…
    U realnom svetu…
    A najsmešniji argument ove vrste je, zaista, “miris” knjige.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Scroll To Top