Bez ljubavi tvoje

DOPUSTI
(Bez ljubavi tvoje…)

Teško će mi noćas bit živote, a već teško mi je.
O ljubavi ću ti dubokoj, al’ polako, polagano
Ponuditi sve što nijedan smrtnik usudio se nije
I obznanit ću dakako, sve što dosad nije znano.

U tišini molim jer neću sad baš svi da znaju
Da podložan sam patnji i još smrti da me čeka.
No, usuđujem se dat što loši ne mogu da daju
I na slobodu puštam… ovako, izdaleka… neka.

Polako, polako, napuštam ju pod okriljem noći
I uistinu daleko, daleko svoje sada nosim suze,
Uz dubok naklon odlazim, već je vrijeme poći;
Pred svitanje rastajem se od svoje ljupke muze.

Za mnom ne plačite jer daljina mi je bliska.
Ja zbog vas idem, takvi dopadaju me pasaži;
Al’ još me nešto spopada, nešto moje srce iska
Zagrljaj, oh zagrljaj ja trebam da mi pute snaži.

Pa da, kao plamen zatim vječno gore sežem,
Smrt i život jednako, postojanje da mi krase,
Ah, gotovo je, gotovo, u nebo već se dižem
U društvu besmrtnika evo, ljubavlju me kvase.

OSTVARENJE

Protiču već i posve me napuštaju, moje tihe patnje,
Za kratko još me stežu, oštri naleti od života huda.
Sjutra navlačim na se, svježinu pramaljetne cvatnje
I daleko od očiju svijeta pretvaram se u labuda…

Često ste me znali pitat, gdje ću svoje gnijezdo sviti,
Na koja mjesta odlaze i što očekuje krasne labudove.
U snu, oni uzimaju oblik srebrnkastih tankih niti…
Put ka Suncu, neizrecivo blagi odlaze u svoje snove.

Od tamo čovjeku tad poklanjaju dostojanstven hod,
Misterioznost svake kretnje, drevno svojstvo faraona.
Njihova volja s kraja na kraj, pomiče nebeski svod;
Bdi veličanstveno, nad prostranstvima čitavih eona.

Pravednima tek je dopušteno, pogledati u njihove oči,
A pred njima iz poštovanja, svak’ svoj pogled sklanja.
Ja ne čudim se, što mnoge svece ovdje gordost koči;
Na Istoku je drugo, tamo učitelju i sâm car se klanja.

Ti zasigurno ne znaš ptiću, vrijednosti ovoga svijeta;
Za života doživio nikad nisi, razapetost svojih krila.
No možda vidio već jesi, prostranstvom neba sveta,
Sa lakoćom kako izabire si pute, slobodna ptica mila.

Po rođenju, dopale nas mnoge tajne i otajstva mnoga,
Što nekad držao sam u sebi sad nek bude moja dika.
Od sutra ja maleni sam labud, djelićak jata velikoga,
Poznat ćeš me po kretnjama savršenog zaljubljenika.

Autor: Siniša Miljević

Scroll To Top