Bašta fest je grad od četiri dana

Pre nekoliko dana završen je ovogodišnji Internacionalni festival kratkog igranog filma –  Bašta fest, koji se već četiri godine zaredom održava u Bajinoj Bašti. Osnivači festivala, Jovan Jelisavčić i Maja Šuša, koji su ideju o filmskom festivalu pomerenom izvan gradskog meteža u prirodni ambijent sproveli u delo, ali i vredni i kreativni Bašta tim koji stoji uz njih, i ove godine su obradovali sve brojnije gledaoce i ljubitelje sedme umetnosti. Na radost svih koji su u njemu prepoznali ono što je, ne samo Bajinoj Bašti već i celoj Srbiji ali i filmskoj umetnosti, vredno i preko potrebno, Bašta fest raste i širi se, ne samo brojčano, nego i programski. Ono što se smatra konvencionalnim, na ovom festivalu je oneobičeno – platno je pod otvorenim nebom, na žurkama će ploče rado zavrteti glumci, filmske ekipe dane neće provoditi po hotelskim sobama, već će otkrivati čari prirode Bajine Bašte i okoline. Osim toga, publika ima izvanrednu priliku da direktno od filmskih stvaralaca sazna sve što je zanima – ove godine su u tu svrhu organizovane i jutarnje kafe sa glumcima i ekipama filmova koji su prethodnih noći prikazivani na festivalu. O festivalu, novim projektima i Bajinoj Bašti pitali smo Jovana Jelisavčića, čija su pozorišna pregnuća i ranijih godina bajinobaštanske daske koje život znače spasavala od truljenja.

 Ukratko, šta je za tebe Bašta fest?

Bašta fest za mene prestavlja mnogo toga. Pokušaću da ti dam bar nekoliko primera.

Prvo, Bašta fest je manifestacija koja je potrebna Bajinoj Bašti, jer nudi jedan drugačiji sadržaj na koji svi imamo pravo, bez obzira na to da li smo u manjini, iako se iz godine u godinu pokazuje da festival ima pravu i sve veću publiku koju je samo bilo potrebno probuditi.

Drugo je želja da pokreneš stvari iz mesta, i da to uradiš tamo gde je najpotrebnije, tamo gde je taj korak daleko teži nego u nekom većem gradu. Bajina Bašta je godinama unazad imala ljude koji su mnogo toga uradili kako bi u njenu hroniku utkali priče koje su mene kao klinca hranile i nadimale željom da i ja jednog dana uradim nešto za svoj grad. To su stvari koje ne smemo da izneverimo.

Treće, Bašta fest je jasno izdefinisan i čvrst koncept sa veoma vidnim rastom u prethodne četiri godine. Decentralizuje kulturu i pokreće mnogo lančanih reakcija po pitanju raznih problema iz oblasti kulture u gradu, koji se mogu popraviti. Dovodi filmske radnike iz celog sveta i na taj način stavlja ovaj region na mapu sveta i otkriva čega sve ima u našem malom gradu uprkos tome što je sve tako skriveno i pomereno sa svih glavnih saobraćajnica.

Četvrto, Bašta fest je ljubav, poverenje, snaga, želja, rad, prijateljstvo, priroda i još mnogo toga što se dešava i što će se tek desiti.

Izvor: Bašta fest

Na početku – Jovan Jelisavčić i Maja Šuša. Sada – veliki Bašta tim. Koliko je bilo teško okupiti ljude oko ideje?

Zapravo, od momenta kada smo se Maja i ja dogovorili da ćemo organizovati festival, odmah smo računali na neke ljude koji su i dalje tu. Od prvog dana tu su bili Maša Seničić i Vladimir Đurić, kao i moji drugovi iz Bašte (Nikola Vasiljević, Damnjan Radmilović, Branko Mijanović, Damir Nešković) koji su uvek tu za mene. Ali mi je posebno zanimljiv način na koji su ljudi prilazili nama i spontano postajali deo tima. Recimo, na prvom festivalu nakon pripreme Open Air-a shvatio sam da mi nema ključeva od ostave gde su stajale stolice, u tom momentu sa druge strane stajao je Boško (Vujić) koji mi je tiho, zbog projekcija koje su bile u toku, pokazao da su kod njega. Inače on je došao da vidi šta se to dešava u Borićima, video da svi nose stolice pa je i on poneo nekoliko. Od tada, ti ključevi i dalje stoje kod njega, a Boško čini veoma bitan segment u organizacionom timu.

Milica (Milosavljević) je dve godine unazad radila gomilu dizajnerskih stvari jer je bila cimer sa Vladimirom koji se ubijao od posla, pa je s vremena na vreme tražio pomoć od nje. Nakon saznanja da je Milica uradila toliko stvari, jedino što sam želeo je da bude deo tima i na našu sreću prihvatila je. Svakako je od starta i bila deo tima, samo iz senke. Tijane (Drakulić) se sećam kako sedi na Nemanjinim (Veselinović) ramenima u prvim redovima na svirci Darkwood Dub-a, a sledeće godine je već bila najbolji hospitality, a on tehnički direktor za poželeti. Marija (Marković) i Martina (Krivokapić) su prve godine otvorile festival svojim diplomskim filmom, a danas kao organizatorke preuzimaju ozbiljan deo tereta koji je do tada bio samo moja odgovornost. Sa Anom (Kostić) smo u velikoj prednosti na društvenim mrežama, Dunja (Jovanović), koja je od ove godine sa nama u svojstvu PR-a, učinila je da festival bude toliko vidljiv, da mogu da zamislim šta bi bilo da je od početka sa nama. Sa Stefanom (Saveskim) nam muzički deo dobija na sigurnosti i prolazi bez greške, dok Karaula (Aleksandar Karaulić) nameće jedan perfekcionizam koji i nas opominje da poslu pristupamo ozbiljno i profesionalno. Svako ima neku zanimljivu priču o svom angažovanju na festivalu, ali suština je da su u timu ljudi koji daju sve od sebe kako bi stvari funkcionisale besprekorno i bez greške. Oni su veliki profesionalci, i tu su jer su sami osetili da je Bašta mesto koje i oni mogu da nadograde i to čine svom snagom. A pored toga, oni su jedni divni ljudi koji umeju veoma da nedostaju.

Zašto film kratkog metra?

Od starta smo hteli da to bude festival kratkometražnog filma, jer smo se kao studenti njim najviše bavili. Onda smo u jednoj od mnogih konsultacija razgovarali i sa producentom Milanom Stojanovićem, koji nam je dao dobar predlog, a to je da s obzirom na to da smo mi glumci, napravimo fokus na kratki igrani film. Nama je to odmah zvučalo kao odlična ideja, prvo jer je to ono što jeste značajno kao poligon za mlade glumce, a drugo što takvih festivala gotovo da i nema u svetu. Zatim smo to izdefinisali selekcijom koju čine narativni filmovi vođeni glumačkom igrom i nagradama za mušku i žensku ulogu, koje su u kratkom filmu retkost. Takođe, u nekom organizacionom smislu bilo nam je praktičnije da se bavimo kratkim metrom, ali i veoma važno to da kratkometražna ostvarenja osim festivala nemaju nikakvo tržište. Danas vidimo da je ta odluka bila ispravna, i teško da bi sad festival nadograđivali nekom novom formom.

Izvor: Bašta fest

Šta za Bašta fest znači to što se održava u Bajinoj Bašti, a šta za Bajinu Baštu to što u njoj već četiri godine živi ovakav festival?

Bašta fest je definitivno neodvojiv od Bajine Bašte. Od svog početka je pravljen da raste baš tu i po tim pravilima. Veoma smo mislili o svemu što grad nudi i sve ono što je bilo moguće implementirali smo u festival. Festival prati energiju grada, ima njegovu boju i ritam, pokazuje kakvi su ljudi koji tu žive.

Bašta fest je zapravo grad od četiri dana, isto kao što je i Bajina Bašta festival od 365 dana.

Bašta je posebno mesto, sa mnogo zanimljivih ljudi i predivnom prirodom koja nas od malena odredi u životu. Svi mogu da podjednako uživaju u Drini, jezerima Perućac ili Zaovine, u planini Tari – bez obzira na onaj materijalni momenat. Potrebna je samo volja i spremnost da se uživanju prepustiš. Bajina Bašta je čekala na ovakav festival i sada ga neće tako lako pustiti.

Reci nam nešto više o projektu 1996? 

1996. je dugometražni igrani film koji će režirati Luka Bursać, koji je i scenarista, a producirati producentska kuća Karantin film. To je film o velikom jugoslovenskom reli šampionu Obrenu Tešiću, koji je bio jedan od onih ljudi koji su verovali u nemoguće i ostvarivali sve to davajući i više nego što su imali. Da se razumemo, bilo je, i danas ima fantastičnih automobilskih asova, ali Obren je za mene bio posebna ličnost. Njegovi podvizi na trkama su vremenom postali mit koji se prepričava sa toliko strasti, da postaju otvorena knjiga u koju svaki novi narator ubaci sopstvenu perspektivu čuvenih događaja o vožnji na panju umesto točka, o noćnom reliju na Tari i borbi sa još jednom legendom – Slovencem Silvanom Lulikom, o Italijanima koji promene menjač za 13 minuta i tako u beskraj. Pokušaćemo da istražimo koliko pojedinac može biti bitan za jednu okolinu i za ljude koji obitavaju oko njega i šta se sa njima desi kad jednom taj pojedinac nestane. Kolika je snaga individualca sposobnog da pokrene mase, i kolika je praznina kad taj motor koji je sve pokretao iščezne u konačnu slavu. Već dugo smo u pripremi ovog filma, i mislim da se bliži vreme njegovog snimanja.

Kako vidiš Bašta fest za 10 godina?

Vidim oko njega ljude koji su odrasli uz festival, mnogo novih autora iz celog sveta koji su ponosni jer im je film uvršten u selekciju Bašta festa, vidim nas koji tada već mnogo zreliji razmišljamo šta nadograditi sledeće godine. Ali, takođe želim da festival zadrži taj neformalni odnos među ljudima, a da proporcionalno tome naša organizacija dostigne najviši mogući nivo. Jer bez obzira na nonšalantan pristup i nekonvencionalan koncept koji namećemo, uvek sve mora biti jasno isplanirano i do najsitnijih detalja izanalizirano. Tome težimo i čini mi se iz godine u godinu sve bolje funkcionišemo.
Izvor: Bašta fest

Na šta je direktor ovakvog festivala naročito ponosan?

Ponosan sam na tim koji svake godine da poslednji atom snage bez obzira na sve probleme koji se dešavaju, a koji skoro kao da su postali tradicionalni. Ove godine moram posebno da pohvalim publiku, jer su svake večeri ostajali do kraja drugog bloka i sa pažnjom pravih filmofila pratili svaki film. Na to što smo jasno osetili koliko je festival porastao i na sve ono što nam se dešava nakon festivala.

Koji je tvoj omiljeni deo Bašta festa?

Svakako najviše volim projekcije, one su najbitniji deo festivala i one pokazuju koliko je jedan festival ozbiljan u nameri da napreduje i da ljudima koji su uložili mnogo truda kako bi došli do svog filma, obezbedi najbolje uslove za prikazivanje filma pred žirijem i publikom, naročito ako je festival takmičarskog karaktera. Zatim mi je veoma bitan edukativni segment, onda izleti koji su prepoznatljiv deo našeg festivala… Zapravo volim sve – možda je trebalo samo ovako da odgovorim odmah 🙂

U okviru Bašta festa ove godine održan je Kritični kamp, kao i radionica Mali film za najmlađe posetioce festivala. Upoznavanje sa filmom i kritičko opismenjavanje jako su bitni segmenti u životima mladih osoba, te su ovakvi poduhvati za svaku pohvalu. Da li planirate da nas iznenadite i nekim novim projektima?

Veoma smo ponosni na radionice Mali film i Kritični kamp. Sve to fantastično vodi Maša Seničić, naša kreativna direktorka i koordinatorka edukativnog programa. Mislim da smo se veoma brzo složili da je to ono što želimo da negujemo u budućnosti. Maša je i deo organizacije za filmsko obrazovanje mladih Filmkultura, pa su sve radionice na ovogodišnjem Bašta festu organizovane u saradnji sa njima. Mali film, radionica za osnovce, već je održan na velikom broju festivala i u različitim gradovima u celoj Srbiji, dok je Kritični kamp imao svoje prvo izdanje na Bašta festu. Mi smo se opredelili da naš edukativni program u najvećoj meri bude namenjen mlađoj publici, a Kritični kamp smo usmerili ka srednjoškolcima iz cele Srbije. Rezultati te radionice su nas učinili veoma srećnim, jer prijave koje smo dobili od mladih i talentovanih ljudi su bile neverovatno inspirativne i veoma hrabre. Razgovaraćemo sigurno kako bi mogli još da ga unapredimo, i šta je to novo što bismo mogli da pokrenemo u edukativnom programu, pošto planiramo da svake godine donesemo nove prostore za učenje i istraživanje mladima iz Bajine Bašte i cele Srbije. Učimo i mi sa njima i stvaramo pametnu, obrazovanu i kritičnu filmsku publiku, a možda i buduće filmske radnike. 🙂

Koliko ti znači podrška grada i ljudi koji žive u njemu?

Grad je od prve godine stao iza nas i podržao našu ideju o uspostavljanju festivala kao godišnje manifestacije. Sa druge strane, i mi smo njima predstavili celu ideju veoma detaljno i kroz sve korake od ideje do realizacije. Više puta smo imali sastanke gde smo sagledavali stvari s više strana i na kraju došli do dogovora. Mislim i to da su ljudi koji vode grad uvideli sav značaj ove manifestacije koja je drugačija u odnosu na ponudu koju Bajina Bašta već nudi, naročito u letnjim danima, ali i razumeli benefit koji će ovaj festival u sve većoj meri donositi ovoj opštini. Što se tiče ljudi koji ovde žive i nameću taj promenljivi ritam gradu – stvar je jasna. Baštani su uvek bili šarmantni, duhoviti, sposobni ljudi, ali i veoma kritični. Zato njima ne možeš baš da podvališ stvari.

Kad se setim prvog festivala, siguran sam da bi mnogo toga pošlo naopako da nije bilo baš takvih lokalaca. Kao da su predosetili da su mi potrebni, pojavljivali su se sasvim samostalno i nudili pomoć u pripremi. I zaista, mnogi od njih su moji prijatelji koji su tu došli sa namerom, ali veliki deo nisam čak ni poznavao do te mere da bih mogao da očekujem da žele da stanu iza ideje i daju ono što mogu i imaju – neko alat, neko znanje, a neko leđa. Imao sam osećaj da je ljudima veoma stalo da se taj festival desi i da zaživi. I danas se pokazuje da su bili iskreni u tome, jer su i dalje tu, gledaju filmove i svedoče njegovom odrastanju. Inače, Bajinobaštani mnogo vole svoj grad, i osim ovih koji i dalje žive u njemu, njih ima i na najudaljenijim ostrvima, tako da pazite kako pričate o Bajinoj Bašti, velika je verovatnoća da vas sluša neki baštovan spreman da vam odbrusi. 🙂

Izvor: Bašta fest

Na otvaranju ovogodišnjeg Bašta festa Maja Šuša je rekla da toliko voliš Bajinu Baštu, da ćeš ceo svet dovesti u nju. Šta posle toga?

Mene je ta ljubav prema gradu možda i koštala nekog skroz drugačijeg života, ali ne žalim ni jednog trenutka. Nisam jedini koji ima veoma čvrstu vezu sa gradom, teško da mogu da zamislim da prođe neki duži vremenski period, a da ne svratim i vidim se sa svim tim ljudima koji su mi bitni u životu. Odrastao sam tu i Bašta mi se skroz podvukla pod kožu, veoma se radujem kad vidim lepe i dobre stvari koje joj se događaju, ali me i strašno povredi kad vidim da ljudi nemaju nikakav odnos prema tome što nam je dato samim postojanjem. Znam da zvuči kao fraza koja se ponavlja, ali to što mi ovde imamo zaista nema nadaleko. I onda umesto mirnog dana na obali, vi imate buldožer i kamion na sred reke, koji uništavaju rečno dno. Ne znam ko bi više od nas trebalo da sve to štiti, ali sam siguran da se stvari moraju dovesti u red, i optimistično gledam u tom pravcu. A kada dovedem ceo svet u Bajinu Baštu, onda je jasno da ćemo morati da proširimo smeštajne kapacitete. 🙂  Znajući mentalitet ljudi, verovatno bih posle toga morao da smislim način da taj ceo svet vratim svojim kućama sa obećanjem da će opet doći sledeće godine – jer nakon svake gužve Baštani požele onaj svoj mir i ritam koji se kroz mesece menja od najsporijeg/učmalog do najbržeg/histeričnog, nešto poput prirode koja ih okružuje.

Razgovor vodila: Marijana Jelisavčić 

Scroll To Top