(Vizije signalizma = Visons of Signalism, Everest Media, Beograd, 2017)

Teleološko ishodište diskursa koji se trenutno iščitava je signalistički metaprikaz/metaesej, čiji se generički nukleus nalazi u ideji apejrona. Teleologija ovog naučnog priloga situirana je u ispitivanju mogućnosti podizanja tekstualnog meta-nivoa za još jedan stepen, čime bi promišljanje signalizma otišlo za jedan korak dublje. Dakle, progovaramo o granicama, i sa tim u vezi, marginama (fusnotama). U prikazu Zbornika  opredelili smo se za koncept pojmovnika, tačnije za niz odrednica koje počinju slovom M a u tesnoj su vezi sa signalizmom. Njega čine sledeći pojmovi: M. (smrt, mortem), margin(alizac)i(ja), matematičnost, mašina, mejl-art, metapoetičnost, metajezičnost, metabolizam (organicizam) signalističkog dela, mešanje (miksovanje) žanrova, mističnost, mitičnost, moza(i)k, montaža, multidisciplinarnost i multimedijalnost.

Slika 1.1) 2) 3) 4)

Slika 2.5) 6) 7) 8)

Slika 3. 9) 10) 11) 12)

Summa summarum, možemo da zaključimo da je ovaj Zbornik vitalni signal na kardiogramu signalističke produkcije. Signalizam stoji i iza M(iroljuba Todorovića), M(arićević Jelene), M.(Rajičić Perić Svetlane), M(ilnović Vasilija), M.(Aleksić Jane) i mnogih ostalih autora koji su stvarno “Mmmmmmmmmmmmmmmmmm”!!! Sām Zbornik, takođe, poziva da se SIGNAL(izam) potraži i iza, u preostalim elementima skupa: {N,O,P,Q,R,….L}.

Autor: Vladimir B. Perić 

ФУСНОТЕ:

ФУСНОТЕ:
1 Definisanjem života kroz formulu V(život) = P (poezija) / M (smrt), Ivan Šterleman i Jelena Marićević govore o vitalnim komponentama bića signalizma. Iskušavanje granica sopstvene egzistencije (poetičke održivosti) jedna je od ključnih karakteristika signalizma, što ga približava dadi, pravcu koji je grlio sopstvenu smrt. Za razliku od najradikalnijeg avangardnog pokreta, signalizam se opredeljuje za dug život, perpetuiranjem poetičkih modifikacija u skladu sa tehnološkim pomerajima. Proplamsaje govora o smrti vidimo u tekstu Milene Kulić o klokotrističkoj akciji “udavljenih”, polumrtvih pesnika u bazenu, postmortem zbivanjima u prozi Stevana Bošnjaka, kao i u zapažanjima Dušana Stojkovića o Jocićevim stihovima, koji pozivaju na pisanje dok hartija ne pobeli.
2 Fenomen granice (margine) višestruko se ostvaruje u tekstovima Zbornika. Granica jezika je početak pesme (Ivan Šterleman, “Signalizma i lingvistika”); Jelena Marićević se, kako je istaknuto u tekstu Jane Aleksić, bori za pozicioniranje signalizma u sistemu srpske književnosti, čime autorka ističe nužnost demarginalizacijom signalizma, kojoj je bio izložen od svog zvaničnog, manifestnog nastanka, 1968. godine. U vezi sa tim su i tekstovi Dušana Stojkovića koji govore o skrajnjavanju Ljubiše Jocića (“Hartija nije pobelela ili Ljubiša Jocić danas”), kao i “Poetička vatrovanja Miroljuba Todorovića”, u kome se izlaže odbrana mašinističke poezije. Kroz ostvarivanje uslova decentriranosti strukture (kolaž, montaža, citatnost), Svetlana M. Rajičić Perić nam rasvetljava poetiku igre u signalizmu. Takvi uslovi omogućavaju sprovođenje eksperimentalnog “plesa” na marginama pravca. To potvrđuju i rubni signalistički žanrovi kao što su šatro-priče, kozarci, šatro-proza, eseijistički munjogrami i tviter-manifesti koje obrazlaže Dušan Stojković u tekstu “Snimci signalističkog bića.”
3 Matematičnost i šire, scijentizam u signalizmu, elaborirana je kroz uvodni tekst Zbornika, kroz autointervju Ivana Šterlemana i Jelene Marićević “Biće signalizma”. Prvi autor govori o h2 parametru, elastičnosti jezika, koji je indikator potpunog oslobađanja energije jezika. Dušan Stojković ukazuje na supekmatizam, varijantu signalizma koji je stvorio Jaroslav Supek, u kome se govori o personalnoj matematici, matematici boja. Na drugoj strani, Svetlana Rajičić Perić, markira kombinatoričke i aleatoričke igre u signalizmu kroz matematička pravila kombinatorike, slučajnost (kompjuterskog programa) i serijalnost.
4 Polisemičnost mašine kao muze (Jelena Marićević), sredstva masovne književne proizvodnje (Jana Aleksić), mitologeme (Slobodan Škerović), jedinice interaktivnosti u “novom svetu” (Džim Leftvič), oruđa fabrikacije jezika (Milena Kulić), pesničkog saradnika (Dušan Stojković), ključna reč signalizma (Ivan Šterleman), lajtmotiv je čitavog Zbornika.
5 Mejl-art je bio povod za gostovanje Slobodana Pavićevića, urednika časopisa “Koraci”  (u periodu od 1973. do 1993. godine) u signalizmu. Kao “privremeni signalista”, Pavićević 1976. godinu otvorio dvobrojem “Koraka” posvećenom signalizmu. Vizuelne ekperimente sa komunikaconim predloškom u Zborniku (facebook signalizam, twitter-signalizam), ilustruju nam tekstovima Marijana Jelisavčić (“Signaliziranje – rikošetiranje čitaoca”) i Ilija Bakić, koji progovara o Todorovićevim dnevnicima u prikazu knjige Jelene Marićević Legitimacija za signalizam.
6 Ako krenemo od stava Slobodana Škerovića po kome je “jezik skup okidača koji uslovljavaju ponašanje, tj. idejno-emotivni (sadržaj) ljudskog bića” (182), onda možemo reći da je Zbornik prepun autora sa raznovsnim igrivim poetičko-kritičko-naučnim okidačima. Ivan Šterleman tako prikazuje signalistički esej kao eksperiment sa formom eksperimenta, Vasilije Milnović slika signalistički subjekat kao “prostor koji formiraju konstrukcije i modeli” (193). Dobrica Kamperelić  vidi Tekst i Jezik kao simbiotski neraskidive, dok Boban knežević sprovodi svojevrsnu mistifikaciju oko nove “jugoslovenske” gramatike.
7 Tekst kao organsku celinu imamo kao gledište počev od romantizma, koji se zalaže za kršenje poetičkih pravila i sistema. Sa signalizmom morfologija organističkih modifikacija teksta sadržana je u tretiranju tela kao velike pesme, čime se prema mišljenju Dušana Stojkovića, pravac nalazi na tragu promišljanja Volasa Stivensa. Jelena Kaladžija u “Kardiogramu signalizma” prikazuje virtuelni, dehumanizovani softverski mozak, tok Svetlana M. Rajičić Perić govori o telu teksta u signalizmu kao o modernom sikinisu, maničnom kretanju u zanosu. U samom tekstu, Vladimir Milojković skicira melanholično, crno, kretanje hrane kroz organizam (pesma “UV”), a Dušan Stojković u svom diskurusu o telu u poetici Ljubiše Jocića povlači paralelu sa harmsovskim uticajima po pitanju fenomena gubljenja delova tela.
8 Dodavanje, mešanje, miksovanje žanrova predstavlja poetičku dominantnu signalizma, a o tome kroz makaronsku poeziju, piše Jelena Marićević. O ukrštanju horora i signalizma u “Torbi od vrbovog pruća” Miroljuba Todorovića piše Marijana Jelisavčić, definišući ovu Todorovićevu knjigu kao svojevsni katalog zastrašujućih snova. Na formalnom planu, liniju dodira i prožimanka slike i teksta u signalizmu, Svetlana Rajičić Perić, povlači od srednjovekovlja, carmina figratae, preko stvaralaštva Đorđa Markovića Kodera do avangardnih stvaralaca (zenitista Branka Ve Poljanskog, Ljubomira Micića i dadaiste Dragana Aleksića). U vezi sa tim, na metapoetičkom planu, nalazi se Šterlemanova elaboracija vizuelnog eseja, kao signalističkog otkrića. Primere vokovizuelne prakse pruža nam Giovanni Strada u svojoj “Visual  poem”, generisanoj kroz mešavnu nota, plakata i teksta postavljenog bočno.
9 Mi(s)tičnost signalizma čini njegova kosmologija. Bazirana na apejronu, stvaralačkom haosu, signalistička poetika progovara o mitu kao o arhijezičkoj kategoriji (Jelena Marićević), ona je planetarna (Dušan Stojković), a potreba za transcendirajućim prevazilaženjima pokazuje Slobodan Škerović na planu žanra romana-multiverzuma. Kosmizam se uvlači i u signalističke neologizme (kosmomamut Ljubiše Jocića).
10 Mozaik (slagalica, pazl) velike heterogenosti na planu signalističkih tekstova, signalističkih eseja, prikaza signalističke produkcije, metakritike na sekundarnu literaturu o signalizmu, kao i koncepciju zbornika (a ujedno i trenutnog teksta koji uvire u vidno polje), gledano prema etimologiji signalizma, predstavlja kategorički imperativ signalističke škole. Veliki morfološki diverzitet vidiljiv je i na planu fontova zbornika. Posebno je značajno što, neretko, margine tekstova (fusnote) igraju značajniju ulogu nego “glavni tekst”. O tome piše Dušan Stojković u prikazu prethodnog zbornika “Magija signalizma” pod nazivom “Signalizam kao ogledalo čudesnog”: “Iako u fusnoti, Šterleman skenerski određuje čitavu poetiku Miroljuba Todorovića kao ,pogled na jezik kroz mikroskopsko sočivo’. U njegovim delima ,Opozicija spoljašnje/unutrašnje dobija drugačije kvalitete, znakovi napuštaju uobičajena mesta i slobodno se kreću po prostoru knjige, čime se ona ustaljuje kao živ organizam’, te je sasvim umesno priupitati se (…) ,da li je moguće da Borhesova svemirska biblioteka stoji iza Todorovićeve vizuelne pesme?’.” (331-332). Sudeći po Predragu Todoroviću (u njegovom tekstu “Odnos neoavangarde i avangarde na primeru signalizma i dadaizma”), iza signalizma u velikoj meri stoji dadaizam.
11 Montaža Dušana Stojkovića upravo vizuelno potvrđuje vezu između dade i signalizma, a to vidimo u njegovim vizuelnim omažima Draganu Aleksiću, Arturu Kravanu, Žaku Vašeu. Razliku između dva pravca po ovom pitanju Ivan Šterleman vidi u činjenici da Todorović vidi isečeni novinski tekst u montaži kao samoistalni predmet. Isti autor u sklopu svoje signalističke beletristike stvara  na dadaističkom tragu ludistički roman-dramu sa Withgunstein-om (Vitgenštajnom) kao glavnim licem/likom i sa obiljem filozofskih citata (ovde možemo povući liniju između Šterlemanove filozofije (možemo je nazvati signalosofijom) i “zvanično etablirane” dadasofije).
12 Multi- prefiks izvire iz principa signalističke multimedijalnosti (verbo-voko-vizuelno) i multidisciplinarnosti (scijentizam, mašinizam, matematička poetika). U Šterlemanovoj polifonoj beletristici prepliću se Bah, Štraus, Šenberg i Kejdž, dok kao elemenat interaktivnosti srećemo you-tube link za Mocartov Piano Concerto No.23 In A Major, K 488 Adagio. Nikola Pešić potcrtava ulogu “Marine Abranović u signalizmu”, (sa posebnim fokusom na vizuelnu pesmu “A” i fotografiju metronoma postavljenog u prostor galerije),  čime postavlja status signalizma na mesto koje mu pripada.
Scroll To Top