Ngũgĩ wa Thiong’o: Biti jak i izdržati

BITI JAK I IZDRŽATI NAJBOLJI JE NAČIN DA SE OPSTANE U ŽIVOTU 

Godine 1978. kenijski autor proveo je, bez ikakvog suđenja, godinu dana u zatvoru i povodom objavljivanja novog izdanja njegovih memoara, on govori koliko je snage potrebno da se nepravda izdrži.

Ngugi va Tijongo veruje u maštu. Možda to izgleda previše očigledno za počasnog kenijskog pisca, akademika i dramaturga čija se dela objavljuju više od 50 godina, ali mašta i čitava umetnost  za njega nisu samo vrsta kreativnog izražavanja, već način da čovek izdrži nepravdu. Za njega, kao nekog ko je već bio u zatvoru zbog svojih političkih uverenja, izdržljivost jeste nešto najvrednije što je posedovao u brutalnom okruženju koje ga je ubijalo.

U njegovim memoarima, Wrestling with the Devil 1)(Borba sa đavolom), on se vraća na njegov jednogodišnji boravak u zatvoru 1978. godine,  kada je, usred noći i bez suđenja bio uhapšen i zatvoren u najstrože čuvanom zatvoru. Memoari su skraćena verzija originalnog dela, Detained: A Writer’s Prison Diary (Zatvorenik: Dnevnik jednog pisca iz zatvora)2), objavljenog 1982. godine. Na pitanje zašto je odlučio da sada objavi ovo dopunjeno izdanje, on odgovara: “Kako izdržati u zatvoru i pisanje su dve večne teme”.

“Uprkos deceniji egzila, i dalje osećam privrženost prema mojoj zemlji”. Ngugi va Tijongo

Dok je bio u zatvoru mnogo toga je izdržao, ali u memoarima bavi se najvažnijim činom izdržljivosti, a to je da je uspeo da na debelom, tvrdom toalet papiru koju su im davali u zatvoru završi pisanje romana Devil on the Cross (Raspeti đavo)3). Priča o nastanku njegovog romana postala je sama po sebi deo priče, isto koliko i sama radnja romana, koji govori o mladoj ženi koji se bori protiv rasnog ugnjetavanja i seksualnog zlostavljanja u neokolonijalnoj Keniji.

Budući da nikada nije bio optužen, da mu se nikada nije sudilo i da nikada nije bio okrivljen ni za kakav zločin, bilo je potpuno neizvesno koliko će vremena provesti u zatvoru. “Roman je bio neka vrsta duhovnog preživljavanja”, kaže on.

“Teško je reći kako bih reagovao da sam u zatvoru proveo deset godina. Samo sam pravio planove o tome kako da preživim. Razmišljao sam kako ću napisati roman na gikujuu.4) Nisam ni znao koliko će sve to trajati. Da je trajalo godinu dana, razmišljio sam da će mi trebati još godinu dana da to prevedem na svahili5) ili engleski. I tada sam sve unapred planirao”.

On zaključuje da je tadašnja vlast njegovim hapšenjem htela da pokaže kako će završiti svaki drugi slobodni intelektualac. Tijongo je bio uhapšen zbog učešća u pisanju i izvođenju dela, Ngaahika Ndeenda (I Will Marry When I Want), koje su režirali i izvodili lokalni seljaci bez ikakvog prethodnog pozorišnog iskustva i sa ograničenim ekonomskim sredstvima.  Ngugiju, koji je otvoreno bio protiv vlade, bili su kristalno jasni razlozi zbog kojih je bio u zatvoru. U njegovim memoarima, on piše: “Ako jedna država može uništiti tako napredne ljude jedne nacije, ako može da ih zatvori i natera da iz zatvora izađu plačući i govoreći kako im je žao zbog svih grehova koji su počinili, takva neprincipijalnost može da doprinese jačanju stava vladajuće grupe da podeli stanovništvo na milione nevinih i pasivnih ljudi i nezadovoljnu radikalno suprotnu nekolicinu”.

Photograph: Mark Boster/LA Times via Getty Images

“Stalno su dolazili i pitali me zašto sam u zatvoru. Bilo je stvarno iscrpljujuće”, kaže sa osmehom. “Tražili su od mene neku vrstu priznanja. Stalno su želeli da nešto priznam, a u političkom smislu ja zaista nisam imao nikakve grehe”.

Po samom dolasku u zatvor, drugi zatvorenik dao mu je savet: “Ne daj da te slome”. Shvatajući koliko je situacija bila loša – ni on ni ostali zatvorenici nisu imali prava na knjige, radio, olovke i papir, hrana je često bila puna buba, bili su zatvoreni u samicama 23 sata dnevno – bilo je jasno zašto je za njega posebno bilo važno da održi svoj fizički integritet i da ostane veran svojim stavovima.

Njegovi stavovi i uverenja bili su vezani za nezavisnost Kenije od Velike Britanije, verovao je da ljudi imaju prava da žive po svojim načelima, umesto da žive po principima koji su im nametnuti pre kraja devetnaestog veka, kada su britanski doseljenici zaposeli njihovu zemlju  i  resorse, zatvarali Kenijce u zatvoreničke logore, primoravajući ih da odustanu od svojih kultura i prihvate njihove.

Ngugi va Tijongo: “Mislio sam da nam nije bilo suđeno da preživimo”.

Za sve to vreme, Ngugi je pisao kako bi oslobodio svoje misli ali se odrekao svog krštenog imena Džejms, kao i hrišćanstva i prestao je da piše na engleskom jeziku. To je moja definitivna odluka koju mnogi i dan danas dovode u pitanje.

“Ako upoznam nekog Engleza i on mi kaže da piše na engleskom, ja ga ne pitam zašto piše na engleskom. Ako upoznam francuskog pisca, ne pitam ga zašto ne piše na vijetnamskom, ali zato mene stalno pitaju: ‘Zašto pišete na gukuju jeziku?’. Afrikanci i dalje smatraju da ima nečeg lošeg u pisanju na nekom od afričkih jezika”.

On godinama podržava afričke pisce da pišu na njihovim maternjim jezicima i u njegovom uticajnom delu Decolonising the Mind: the Politics of Language in African Literature (Dekolonizacija uma: Politika jezika u afričkoj književnosti)6) govori i o tome jer shvata koliko je jezik važan za identitet i kulturu jednog naroda.

“Sećam se da je prvo što su afrički narodi (u Južnoj i Severnoj Americi) morali da urade jeste da prinudno promene jezik i imena”, odnosi se na prekookeansku trgovinu robovima. On kaže da su Afroamerikanci, kad je reč o kulturi i političkim pogledima, već godinama njegova velika inspiracija. “Izdržljivost  Afroamerikanaca jedna je od najboljih priča o resistenciji u istoriji jer i uprkos svim onih uslovima punih iskušenja oni su uspeli da stvore… jedan novi jezički sistem iz koga nastaju religiozne pesme, džez, hip-hop i mnoge druge stvari”.

Teško je čuti reč “izdržati”, a ne pomisliiti na trenutnu političku scenu i predsednika u Americi, za koje mnogi misle da su loši. Ali za Ngugija i to ide mnogo dalje od jedne zemlje i jednog trenutka u vremenu jer on primećuje da “desničarski vetrovi duvaju celim svetom”. Vraćajući se na jezik, on ističe da su ideje o Africi, “takozvanom svetu u razvoju” oblikavane na osnovu zapadnjačkih ideja.

“Devedeset posto afričkih resursa potrošeno je na Zapadu. Ali nekako je smisao tih reči preokrenut i onda je Zapada taj koji ‘pomaže’ Africi. Vratili su nam nešto od onoga što su nam oduzeli i oni smatraju da je to ‘pomoć'”, kaže on. “Afrika je večni donor zapadnim zemljama”. On to naziva “načinom na koji svet normalizuje nenormalne stvari”.

U Wrestling with the Devil, on žali Kenijce koji su prodali svoje ljude da bi se dodvorili britanskim doseljenjicima, članovima golf, lovačkih i drugih društvenih klubova, koje on bukvalno naziva “Drakulama”, koji su došli u Keniju da sve uzmu i da za uzvrat domorocima donesu mizeriju. Za neke je, ta nova, sjajna mizerija ličila na bogatsvo.

“Ako možete da kontrolišete ljudsku psihu, onda Vam na neki način, ni policija nije potrebna”, kaže on.

Time se vraća na pitanje o jeziku i pravo da neko govori svoj jezik, da širi svoju kulturu, da ulaže u ono što je prirodno njegovo, a ne lažno vraćeno. Ono što su potčinjeni ljudi širom sveta naučili jeste da kolonijalne snage žele ono što mi proizvodimo, a ne nas same.

Photograph: The Washington Post/Washington Post/Getty Images

“Ja mislim da afrički, latinoamerički i azijski narodi moraju da nađu načina da se međusobno bolje povežu i da smognu snage i kažu: ‘Pustite nas da od naših resorsa napravimo nešto’ i da tek onda, po principu podjednakog uzimanja i davanja, naprave razmenu sa drugima”.

Ovo ulaganje u kulturu i resurse je ono što on naziva “stvaranjem čvrste baze” (On je objavio knjigu pod naslovom Securing the Base: Making Africa Visible in the Globe 2016)7) gde jasno pokazuje da i dalje veruje u kulturnu razmenu, u koju svrstava i književno prevođenje, ali da je u jednoj kulturi, pre svega,  neophodno obezbedite njene stabilne osnove.

“Moramo da se povežemo sa našom bazom… I da se onda iz naše base, našim vlastitim telima, jezicima ili nitima povežemo sa svetom. Kad čovek želi da lansira raketu u spoljni svet, on mora da bude siguran da je baza jaka i čvrsta. Kao afrički narodi, mi (moramo) da ojačamo naše jezike i resurse jer sve ono što jesmo i što posedujemo jeste baza sa koje se mi lansiramo u svet”.

Wrestling with the Devil delom govori da i dalje postoji osnovna potreba da se afrički narodi probude. On nudi svoje lično zarobljeništvo kao metaforu za ograničenje ljudskog duha; a umetnost i mašta, kaže on, sredstva  su kojima se čovek oslobađa od tog zarobljeništva.

Iako je zatvoreništvo bilo jedno od najizazovnijih iskustava za njega, on nalazi nešto dobro u tome – razlog što se posvetio pisanju na gukujuu i to što je roman koji je on napisao, Devil on the cross, bio prva knjiga napisana na njegovom jeziku. Pritisak stvara dijamante, kako kaže izreka, a izdržljivost kod tiranina stvara nešto drugo, ako imaš sreće, kako Ngugi kaže, kao on, šansu za oslobađanjem.

“Biti jak i izdržati, to je najbolji način da se opstane u životu. To je možda i najjednostavnija forma da se kaže ne nepravdi. Ako stvarno veruješ da si u pravu, drži se toga i  tvoja uverenja će ti pomoći da preživiš”.

Autor teksta: Kylla Marshell (Ngũgĩ wa Thiong’o: ‘Resistance is the best way of keeping alive’)

Prevela sa engleskog: Dragana J. Đorđević

ФУСНОТЕ:

ФУСНОТЕ:
1 Prim. prev. Ngugi wa Thiong’o, Wrestling with the Devil, New Pr, 2018. Delo nije prevedena na srpski jezik. Naslov je preveden za potrebe ovog članka.
2 Prim. prev. Detained: A Writer’s Prison Diary , 1981. Delo nije prevedeno na srpski jezik. Naslov je preveden za potrebe ovog članka.
3 Prim. Prev. Devil on the cross, 1980. Naslov “Raspeti đavo” pojavljuje se na mnogim stranicama na Internetu, delo nije prevedeno na srpski jezik.
4 Gikuju je maternji jezik Kikuja ili Gikuja kako se često izgovora (Kĩkũyũ ili Gĩkũyũ),  najbrojnijeg Bantu plemena u Keniji.
5 Svahili je drugi zvanični jezik koji se govori u Keniji.
6 Prim. Prev. Decolonising the Mind: the Politics of language in African Literature, 1986.
7 Securing the Base: Making Africa Visible in the Globe, 2016.
Scroll To Top