Priče iz pamučnog svijeta

Pominjanjem „Dječaka iz vode“ kod većine ljudi će se javiti asocijacija na Milana Mladenovića, nekadašnjeg frontmena „EKV“-a, međutim ovaj tekst neće govoriti o njemu. „Dječak iz vode“ o kojem ćete čitati danas jeste pseudonim iza kojeg stoji jedan od izvođača izdavačke kuće „Slušaj najglasnije“, koji se i sam već u prvim pitanjima gotovo svakog intervjua mora „braniti“ od povezivanja sa ranije pomenutim imenom koje je, nesumnjivo, sviđalo se to nama ili ne, obilježilo „novi talas“ na području bivše nam države i kojeg se on dotiče tek u jednoj pjesmi, koristeći stih iz „Oči boje meda“, što ne znači ništa posebno, jer „Dječak“ često pravi reference na mnoštvo značajnih i opštepoznatih djela iz bliže nam ili dalje prošlosti o čemu ćete čitati kasnije. Pseudonim „Dječak iz vode“ je u vezi sa mjestom odakle ovaj kantautor potiče. Naime, ime nosi zbog mjesta svoga odrastanja na sedam jezera, ali i traženja oprosta upravo od njih („Moje jezero ne oprašta“, jedna od pjesama koja je u direktnoj vezi sa ovom pričom).

Ovaj „Dječak iz vode“ zove se Edin Džambić i često je „skriven“ iza skraćenice – „DiV“. Na Jutjubu ga možete pronaći na kanalu „DjecaVode“, na kojem objavljuje svoje kompletne albume, te neke od svojih pjesama, propraćene najčešće zanimljivim animacijama, koje traju po nekoliko sekundi i ponavljaju se sve dok pjesma traje ili insertima iz poznatih ili manje poznatih filmova (pogledajte „spot“ za pjesmu „Sanjao sam da sam budan“, koji predstavlja svojevrsni omaž Stenliju Kjubriku i njegovoj „Paklenoj pomorandži“, ali i spot za pjesmu „Ostala si čista u krvi zaklanog hajvana“, čiji se tekst sjajno uklapa u insert iz nekog, meni nepoznatog bolivudskog ostvarenja, rekao bih). Ovaj kanal nosi naziv „DjecaVode“, jer Edin odavno ne radi sam, nego uglavnom u duetu sa svojom izabranicom, Ljubicom Anđelković Džambić (Lju), koja dodaje po neki stih i „pozajmljuje“ glas na velikom broju pjesama na posljednjih nekoliko albuma, otkako je ovaj, rođeni Tuzlak, preko Brčkog, došao do Zagreba u kojem trenutno živi i radi.

„Div“ djeluje na sceni već više od pet godina, a reći da niste propustili mnogo, ako do sada niste čuli za njega – bila bi laž, jer jedna od osnovnih karakteristika „Div“-a, koja se da primjetiti već pri prvom pogledu na njegovu diskografiju jeste to da on albume štancuje velikom brzinom. Tako je svoje slušaoce u proteklih pet godina, dakle od samog početka svog rada, obradovao sa čak devet albuma. No, ono što je još zanimljivo istaći jeste to da broj pjesama na tim albumima varira od „slabih“ devetnaest sa njegovog posljednjeg ostvarenja „Iz prve ruke o drugima“, do vrtoglavih stotinu kompozicija sa albuma „Sretan rad“ iz 2015. godine ili tek dvije manje sa debitantskog ostvarenja „Srce, muda i pez bombone“ (2011. godina).

Veliki broj pjesama po albumu ne znači da su one kratke, naprotiv, iako se može pronaći veliki broj kompozicija koje traju tek nešto više od jednog minuta, tu su i one poput pjesme „Sibirske magle“, koja će vam oduzeti skoro devet minuta na slušanje. Takođe, kvantitet u ovom slučaju ne preovladava nauštrb kvaliteta, jer se u većini slučajeva da pronaći odgovarajući kvalitet u velikom broju Džambićevih pjesama. I sam autor ističe da mu hiperprodukcija nije osnovni pokretač, nego da izdaje onoliko pjesama, koliko u datom trenutku ima kao završene, kompletirane. A ako je vjerovati njegovom zvaničnom sajtu, „radi se o autoru poznatom po svojoj kreativnosti koja svaku misao i sliku lakoćom pretvara u pjesmu“, tako da hiperprodukcija publiku ne treba da čudi. „Div“ se prilikom tog „alhemičkog stapanja“ slika i misli u pjesmu koristi britkim jezikom i ne preže ni od korišćenja vulgarnih riječi, koje se javljaju u pravo vrijeme na pravom mjestu i pjesmama daju presudan šmek, po čemu je „Div“ takođe poznat. Teme kojima se on bavi su najraznovrsnije, od politike, ljubavi, religije, svakodnevnih, životnih, ali i najraznovrsnijih društvenih pitanja, a tu je i par ekološko osvješćujućih numera, poput „Ko ne misli“ i „Đe mi je pamet“.

Ono što je pisca ovih redova privuklo slušanju „Div“-ovih radova bili su aforistični nazivi nekoliko albuma i pjesama („Ko ne misli, nek se dobro zamisli“, „Sanjao sam da sam budan“, „Iz prve ruke o drugima“, „Eltone, obraz ti je džon“, „Iznutra je ipak vani“, „I penis je kurac“), potom korišćenje poznatih fraza iz domaće pop-kulture u nazivima pjesama („Za male pare ste se prodali“, „Kupačice moja“, „Zguza na guz zdrvima se grijem“, „Kad pingvini lete, a nijedan ne pada“), te pitalice koje „tjeraju na razmišljanje“ („Ko nam pobi Indijance?“ i „A ko rodama donosi djecu?“), ali i česte fraze koje se koriste u svakodnevnom govoru (najčešće u Bosni, odakle izvođač i potiče i čijim se arhaičnim izgovorom konstantno služi), a kada se zagrebe ispod te zanimljive, privlačne površine, nailazi se na genijalna djela. Djela koja će vas na prvo slušanje zaraziti, posebno ako odaberete pravu kompoziciju za svoje uho, jer je „Div“ uglavnom žanrovski neodređen i žanr koji ga opsjeda varira od pjesme do pjesme, tako da će se na svakom albumu, barem u muzičkom smislu naći ponešto za svakoga (od garažnog pank-roka i post-pank zvuka, preko rokabilija, hard roka, sve do bluza i „gitara-vokal“ kombinacija). O tekstovima, koje većinom piše sam, sa tek ponekim uplivom drugih tekstopisaca, ne treba posebno pisati, trebalo bi njih same čitati. Naprosto je nevjerovatno kako njegova kritička oštrica sječe na više nivoa, tj. kako su pojedini njegovi tekstovi slojeviti i sveobuhvatni, možda i najbolji primjer za to jeste pjesma „Feministica pod feredžom“ gdje ima više kritike nego riječi samog teksta, u šta je neophodno da se uvjerite sami, jer bi moje raslojavanje ove pjesme zahtjevalo još čitav jedan tekst.

No, nastavimo dalje. Aforistička nit koja se nalazi, kako je već pomenuto, u samim nazivima pjesama, probija se i kroz tekstove, koji su uglavnom pisani bez refrena, ali i dalje vrlo lako mogu da slušaocima zazvuče „hitično“, barem je takav slučaj bio sa mnom slušajući „Obrij se sikirom/bajonetom dole“ (koristim se alternativnim nazivima dvije pjesme, jer je tako jedna od njih naslovljena i na Jutjubu, dok na zvaničnim albumima nose drugačije nazive), a posebno kada se radi o obradama već poznatih nam pjesama, najčešće iz perioda često pominjanih i slavljenih „zlatnih sedamdesetih/osamdesetih“. Poslušajte „Begovu čorbu“ sa albuma „Sretan rad“ u kojoj se susreću Čorbina „Dva dinara, druže“ i Štulićeva „Kao ti i ja“, te pjesmu „Disko pile“ (sa istog albuma), koju možemo razumjeti samo kao parodiju na „Psycho killer“ „Talking heads“-a. Još jedna zanimljivu obradu možete pronaći pod nazivom „Na dlanu mom“, gdje se „Dječak“ poigrava megapopularnim hitom „Bijelog dugmeta“ – „Đurđevdan“, a tu su i „Đe mi je pamet“ („Where is my mind“ – „Pixies“), „Let iznad trbuha“ („Seasons in the sun“), „Gej Đo“ („Hej, Joe“ – najpoznatija u izvođenju Jimi Hendrixa), „Cigla u zidu“ (kao spoj „Krvave bajke“ Desanke Maksimović i „Pink Floyda“ sa pjesmom „Another Brick in the Wall“)…

Da „Dječak iz vode“ ne zastajkuje sa radom, govori i to da nakon dva albuma u 2016. godini i dalje vrijedno radi, pa svoju publiku s vremena na vrijeme obraduje i ponekom novom pjesmom na već pomenutom Jutjub kanalu, a koje će se, vjerovatno naći već na idućem studijskom ostvarenju. Za sada su to kompozicije „Čovjek je čovjeku jedini čovjek“, „Đukina ruka“, aktuelna – „Đe ćeš za Novu?“ (sa efektnim završetkom – „Jebeš Novu godinu, nije za sirotinju“), te jedna od najzanimljivijih mi i najbrutalnijih pjesama iz njegovog kompletnog opusa „Đerzelez II“, koja sasvim otvoreno govori o nemilom događaju koji se zbio u Srebrenici 1995. godine, a za šta „Div“ poziva na odgovornost i tadašnju bošnjačku vrhušku, na čelu sa Alijom Izetbegovićem (na koga i sam naslov aludira, jer je pjesma nazvana po Aliji Đerzelezu, epskom junaku muslimana naših prostora), koju je lako primjetiti i kroz stihove „Nemojte mi Baketa/još je mlad da pogine/ja bih ipak žrtvov’o/neke tuđe sinove“. Brutalnost dolazi na samom kraju pjesme, kada strani novinari, frapirani crvenom bojom domaćeg paradajza, upitaju jednog od junaka ove pjesme, Sejfu, „Pa kako, how possible is that?“, a on im odgovara – „Mi svoj krvlju zaljevamo.“ Nakon ove i još nekih „Dječakovih“ pjesama zaista je nepotrebno pitati se odakle inspiracija tekstopiscima s naših prostora, pa dovoljno je da se sjetimo one dobro poznate rečenice koja se pripisuje Vinstonu Čerčilu da „Balkan proizvodi više istorije nego što je u stanju da potroši“, pa se onda uz malo dara lako da pronaći inspiracija u daljoj i bližoj istoriji, što „Div“-u savršeno polazi od ruke. Baš kao što mu od ruke polazi i stalno balansiranje između otužnih i smiješnih tekstualnih rješenja, te vješto prožimanje tih dvaju suprotstavljenih strana u okvirima samo jedne pjesme. Ta ne kaže džaba u svojoj pjesmi „Ljubav“ – „Ne možeš se smijat’ nikad, ako nisi prije plak’o.“.

Diskografija:
Srce, muda i pez bombone (2011)
Pamučni svijet (2012)
Ko ne misli nek se dobro zamisli (2013)
Đe se nalaziš? (2013)
Sretan rad (2015)
Nije moje da mislim (2015)
Agambenovanje I (2015)
Edin Džambić / Dječak iz Vode (2016)
Iz prve ruke o Drugima (2016)

Za kraj (ili za početak) poslušajmo kompoziciju sa posljednjeg albuma „Iz prve ruke o Drugima“, pod imenom „Kad si umrla, Evo“

„Kad sva djela budu zaboravljena i kad svi znakovi i riječi postanu nečitljivi, djelo spasenja ostat’ će neizbrisivo.“

Autor: Nebojša Čandić

One thought on “Priče iz pamučnog svijeta”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *