Omaž Miladinu Šobiću

Krhkog i lomljivog izgleda, a sa druge strane lirski gorostas, Šobić je unikatni stvaralac emocije u stihu, umjetnik koji pripada svima koji su makar na tren dopustili svojim mislima da plove pod njegovim kormilom. Kantautor i mnogo više od toga jer je njegovo stvaralaštvo teško smjestiti u samo jedan okvir. U moru odličnih, šta više i popularnijih kolega koji su svoj zanat i prepekli tako da su svakodnevno na malim ekranima i u žutoj štampi, titula  upečatljivog i drugačijeg rezervisana je za njega. Nenametljivost kojom odiše i skromnost kojoj svjedoče svi koji su imali čast da se rukuju sa njim, stavljaju ga na pijedestal ljudskosti koja se buntovno i bučno protivi egoizmu koji nastupa uglavnom bez pokrića. I kada je bio na zenitu svoje popularnosti, ako se tako mogu nazvati njegovi mladalački i studentski dani, nije primjetan atak ka materijalnoj strani neba.  Ipak, vrijedniji od novca su biseri kojima se i sam Šobić liječio ili pak zabavljao, a tako i sve oko sebe, tada je pjesma bila zamjena za medicinu. Dosledan sebi i svojim načelima, stekao je kultni status čovjeka koji govori, plače i smije se kroz svoju muziku, a od toga šta govori ne odstupa ni pedalj, a tako je sigurno i dan danas. Muzičar i ličnost za koju ni kritika, a posebno ni publika, nikada nisu pronašli mrlju, kako u javnom tako i privatnom životu. Primjer je pravog umjetnika koji živi kroz svoja djela a ne živi od svojih djela. Zato premašuje sve kalupe, stvara u sopstvenom maniru i uporedo sa tim ostavlja trag koji zasigurno treba slijediti.

Što i morskoj pjeni suđeno je meni
samo jedan tren ću gledat
sunčev zrak
što i morskoj pjeni suđeno je meni
jer već me dolje vuku dubina i mrak

Osamdesete godine prošlog vijeka bile su najplodonosnije u njegovom stvaralačkom opusu. Teško da se tada mogla započeti studentska sedmica bez To sam ja, pjesme koja je, kako se pripovjeda, proglašena i za nezvaničnu himnu studenata grada Dubrovnika, u kom je i sam Šobić boravio nakon što je digao sidro iz Crne Gore i počeo da putuje po regionu. Veliki bum, platinasti tiraži i sve što uz to ide, bili su prosto ločičan slijed događaja.

Prava umjetnost ruši generacijski jaz, a vrijeme kao očevidac svih zbivanja zasigurno je svjedok milion razgovora i rasprava o tome da li se o ukusima treba raspravljati. Da, treba, uz obaveznu opasku da je nešto nekad bilo bolje, koja se definitivno treba iskorijeniti. Ako je to stvarno bilo dobro, biće dobro i danas, pa i sutra. Kada začarani krug dođe do svog kraja, do monotonije i kada bujica praznih razgovora dođe do grla, tada u priču uđe niko drugi no vječiti mladić, simbol neukrotivosti, Miladin Šobić. On je spona između razlike u godinama i shvatanja života jer se kroz svaku pjesmu njegovu pjesmu provlače univerzalni motivi, koji nisu upali u vrtlog današnjih šablona i klišea. Kvalitet opstaje i opstajaće, za Miladina nema veće privilegije od te da posjeduje moć kojom mami klince i navlači ih na svoje čudo od muzike istom lakoćom kako je i njihove očeve prije par decenija. O njemu se zaista ne može puno toga reći, izlišno je, jednostavno njegovi tekstovi i pjesme govore u njegovo ime. Ako u vremenima sunovrata bude zaboravljen, to nije njegov grijeh, već naš.

Nemam pojma koji je dan
baš me briga šta se u svijetu zbiva
samo da te ubili nisu
da si još u meni živa

Šobić je emocija koja ne blijedi. Muzičko nasleđe koje je ostavio iza sebe protkano sentimentalnim ukrasima po kojima će ostati prepoznatljiv, bez ikakvog dvoumljenja se može smatrati vanvremenskim, jer kako je bio popularan prije tridesetak godina, tako je sada, a tako će i u budućnosti. Istim žarom se rezonuju motivi pjesama jer je svaka krucijalna ideja u pjesmi ostavljala svoj žig koji bi se pretvorio u znak pitanja i bivao razriješen tek uz zadnje taktove njegove melodije. Ne treba biti neki poseban muzički, niti lirski stručnjak da bi se prepoznalo to kako je u svakoj napisanoj riječi ostavljao po komadić sebe i ugravirao u njoj svaku svoju muku, ali i sreću. Sve što je radio, pisao, opjevao, izvlačio je iz dubine svog ogromnog srca. Ne postoji pjesma niti album koji je radio samo da bi rasprodao tiraže ili stekao publicitet, sve je dolazilo spontano i iskreno i time poprimalo veći značaj i ugled. Od druga do druga, sa kišobranom u ruci tragajući za svojom Marijom koja mu je bila svetionik. Umjesto gluposti da odu u hram ljubavidok vrijeme ide dalje, i dočekaju zimu u Sutomoru dok se u regionu pjeva pjesma protiv rata.

Da li je bio neshvaćen? Ovo pitanje će možda zauvijek ostati enigma, koja zavisi od subjektivnog osjećaja i mišljenja svakog ponaosob, a nikako od psihologije širokih masa. Za nekoga on je još jedan u nizu pukih umjetnika, svojeglavih i spremnih da se izoluju unutar sebe i svoje stvaralačke duše. Dok će se neko pronaći u svakoj njegovoj rimi, bilo da se poistovjećuje sa njim ili pak saosjeća i proživljava njegove lične emocije i boli. Možda je sa svojim pjesmama išao ispred vremena, a možda su i njegovi savremenici kaskali za njim. Tematikom koja odiše tananošću duše i motivima pretežno ljubavnim, bio je originalan iako su djela koja koja teže sličnom sadržaju odavno na rubu izlizanosti. Stil je ono što izdvaja odličnog od dobrih, a Šobićev je takav da se koristi svakodnevnim izrazima, lako razumljivim, ali ipak u takvom kontekstu da se slušalac zapita krije li se nešto dublje unutra. A krije se, definitivno. Ostaje samo zadatak da se pronikne što više u srž, pa će od toga zavisiti da se shvata njegova suština ili ne.

Arkade čvrste al polomiću mu prste
ne može svašta da se gura u moj svijet
ja sam sviko da ne brine niko
o meni, o meni

Dobri duh Nikšićkih ulica. Vječiti putnik, koji je taj epitet i više nego opravdao naročito u toku svojih studentskih dana kada je obišao sve veće gradove ovog regiona, mir pronalazi u svom rodnom gradu. Nije trebalo mnogo da se počnu ispredati sada već urbane legende o njemu, kako se vraća muzici i sprema novi album, pa sve do onih zluradih koji slute na ono najgore. Naravno, dobro je poznat razlog njegovog, za sad konačnog povlačenja iz javnog života, ali nije red da se o tome išta više priča, samo on zna koliko to boli i da li će ikada prestati. Viđaju ga, kažu, kako šeta gradom, čak i džogira zbog svog zdravstvenog stanja, a i da zna posjetiti neku od kafana u blizini stana u kom boravi. Osmijeh kad je dobio nagradu za životno djelo pokazuje da je uprkos prohujalim godinama sačuvao u sebi grotlo emocija koje su se presijavale u njegovim suzama. I zvanično je priznat u svom gradu iako je i bez tog laskavog priznanja, koje je na svojoj težini gubilo bez njega, bio upamćen od strane svojih sugrađana. Među njima je stekao status besmrtnog, mogućnost da kada ga sretnu u centru Nikšića, prisjete se njegove muzičke zaostavštine, pa čak i da u obrisima sada već starog lica ugledaju onu vedrinu mladića sa slika iz vremena kada je bio sinonim za gitaru, studentske dane i muziku koja je rušila sve granice među ljudima.

Autor: Miloš Petrović 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *