Kratak komentar o besmrtnosti turbo-folka

„Turbo-folk nije mrtav, niti će ikada biti!“, rečenica je koju bi ljubitelji već pomenutog muzičkog žanra mogli ispisivati na zidovima zgrada naših gradova, baš onako kako su to činili i čine pankeri ispisujući punk is not dead, ali bi ovi prvi to mogli da čine sa mnogo više slobode, odnosno sigurnosti u napisano. Čak, vjerujem da ćemo se uskoro naći u takvoj situaciji da na, već pomenutim zidovima čitamo ovakvu ili sličnu konstataciju, samo treba da se stvore takvi uslovi u okviru kojih će turbo-folk, na neki čudan način evoluirati u „neki novi pank“.

Iako se i sam, u uvodnom (naučnofantastičnom) pasusu, koristim pojmom „muzički žanr“, kada govorim o turbo-folku, smatram da je to isuviše usko određenje ovog fenomena, jer se ovdje ne radi samo o muzičkom, nego i o mnogo kompleksnijem, društvenom fenomenu kao takvom.

Takođe, uzeću sebi i tu slobodu da na pojam „turbo-folk“, koji nam je skovao samozvani „svjetski megacar“ Rambo Amadeus, gledam kao na jedan pogrešan termin, koji, barem danas, ne opisuje dovoljno dobro ono na šta se ona odnosi (dakle, kada ovo kažem, onda mislim na sam naziv „turbo-folk“, nikako na pjesmu već pomenutog autora, što navodim da ne bi došlo do zabune kod čitalaca).

Naime, turbo-folk bi u nekoj svojoj osnovi, logički posmatrajući, trebao da predstavlja podžanr narodne muzike. Danas gledajući na tu pojavu, možemo samo konstatovati to da je turbo-folk, ne nadvladao, nego i „pojeo“ narodnu muziku u potpunosti. To se nikako nije moglo dogoditi rok muzici, kada se pojavio npr. kantri rok, sa sve Džoni Kešom i ostalim „odmetnicima“, koji su napravili pravi „bum“ na američkoj, ali i svjetskoj sceni. Kantri rok je bio popularan, ali rok je i dalje ostao iznad te svoje varijacije. Naša narodna muzika je bliska današnjem turbo-folku baš onoliko koliko mu je blizak i garažni rok. Međutim, izvor turbo-folka, donekle, leži u narodnoj muzici. Tražeći prigodne materijale za ovaj tekst, nailazio sam na sve i svašta. Neki su smatrali da smo turbo-folk po prvi put mogli čuti u pjesmama sarajevskog Bijelog dugmeta.

Grupe, koja je svojevremeno pronosila zvuk takozvanog „pastirskog roka“ širom bivše države. Ja ne bih išao do sedamdesetih, jer sam mišljenja da se turbo-folk rodio u deceniji koja je njima slijedila. Moguće je da će se i među čitaocima pronaći neko ko je čuo turbo-folk u „Kad bi bio bijelo dugme“ ili „Bekrija sam, cijelo selo viče“,  ali ja smatram da je sam začetak turbo-folka vezan za pojavu „Južnog vetra“, koji je baš tim „južnim“ putem, od Turske i Grčke, preko Bugarske došao i do naših prostora, noseći sa sobom tamošnji narodni melos i sve to grubo spajao sa ovdašnjom narodnom muzikom sa primjesama „disko zvuka“, čineći tako jedan spoj, koji bi, rekao bih, najprimjerenije bilo nazvati pseudonarodnom muzikom.

Dok Sakić, Kitić, Suljaković i ostatak ekipe pjeva, iz današnje perspektive gledajući, u svakom smislu pristojne tekstove, u pozadini se može čuti i poneki ton koji će slušaoce asocirati na akorde domaće narodne muzike. No, to nije bio kraj. „Južni vetar“ će zatim biti nadvladan od strane „ZaM“-a (popularna „Zabava miliona“), a potom će se pojaviti i danas aktuelni „Grand“. Za to isto vrijeme razvijaće se „žena institucija“, u početku „Cvetak zanovetak“, a danas, ni manje ni više, nego „srpska majka“ – Svetlana Ražnatović, odmilja zvana Ceca.

Svaka od ovih nabrojanih pojava će na svoj način uticati na razvoj i popularizaciju turbo-folka na našem govornom području i kao što je uvijek slučaj sa svim velikim zvijezdama, podstaći veliki broj mladih ljudi da krenu tim, turbo-folk putem.

S tim u vezi, obratimo pažnju na koji način Ivana Kronja, u svom tekstu „Turbo-reaktivna folkestracija“, koji je izašao u 13. broju magazina „Kvad-art“ 2001. godine, ukratko opisuje „muško-ženske odnose i prilike“ unutar turbo-folk sistema:

„Muško-ženski stil u turbo-folku od muškarca je očekivao da bude opasan, robustan, muževan. Nešto kasnije uveden je još jedan, prateći model muškarca, namenjen najmlađoj populaciji: površnog, feminiziranog, i obučenog po poslednjoj modi.

Dominantni tip muškarca u turbo-folku jeste mačo, koji vozi skupa i brza kola, nosi mobilni telefon a po potrebi može da potegne i pištolj.

Nosi crna i siva odela, crnu kožu ili najskuplju sportsku garderobu (inostranih robnih marki). Njegovu osnovnu preokupaciju i sistem vrednosti čini novac, na bilo koji način stečen. On je kriminalac ili, češće, novi srpski biznismen. Žene služe tome da ih on “troši”, ili, s druge strane, da se fascinira do obožavanja njihovim “vamp” izgledom. U ženi koju izabere za svoju saputnicu – najviše su na ceni folk-pevačice – obožava sopstvenu snagu i moć. Mladi muškarac prinuđen je da prihvati ovakav nasilnički obrazac muške seksualnosti da bi u takvom svetu potvrdio svoju muškost.

Žena u turbo-folku je poželjni objekat i roba. Ona svojim izgledom treba da privuče muškarca, da ga uzbudi.

Njena privlačnost treba da potvrdi status muškarca u čijem je društvu, ili, pak, da predstavlja potencijalni statusni simbol u muškarčevom odsustvu, uz pomoć večernjih haljina, uske crne garderobe, odeće poznatih modnih kreatora (svetskih robnih marki), skupe obuće i nakita, ili pak svetlucavih mini kič-kompleta.

Ovakvom izgledu se na samom kraju milenijuma (1999-2000) pridodaju silikonske grudi i efekti plastičnih hirurških intervencija na licu, kao modni hit, u cilju postizanja što “savršenijeg” izgleda. Izuzetno popularne manekenke sa pevačicama dele medijski prostor i stil. Usled siromaštva i raspada moralnih normi dolazi do zabrinjavajuće prostituizacije žene u medijima. Ova moda konstantno se plasira na televiziji, i u nedostatku boljeg identifikacionog obrasca u ovim kriznim vremenima sledi je zapanjujuće veliki broj, pre svega mladih, žena, kojima televizija nudi iluziju brzo dostižne slave i statusa.“

Izvor: www.sociologizam.com

No, zapitajmo se – Šta je to turbo-folk danas?

Turbo-folk je danas zapravo ni manje ni više nego pop muzika, u pravom smislu te riječi. Mislim da je gotovo svako od nas, bez obzira kakve muzičke afinitete gaji, bio u prilici da čuje i vidi kako zvuče i izgledaju (barem neki) izvođači popularnog zvuka današnjice, što na našoj, što na svjetskoj sceni i vjerujem da su svi uvidjeli da su razlike minimalne, posebno u vizuelnom smislu.

Najkraće rečeno, naš turbo-folk je pandan svjetskom pop zvuku.  Prema tome, za mene turbo-folk u muzičkom smislu i ne postoji, nego ja na njega gledam isključivo kao na jednu zasebnu subkulturu, što on nesumnjivo i jeste, jer turbo-folk nisu samo muzičari, izvođači, tekstopisci, kompozitori, nego su to svi oni „prateći elementi“, koji pronose „duh turbo-folka“, reklamiraju taj stil (života), kako to čine npr. starlete i njima sl.

On nikada nije bio, niti će ikada biti tako elitističan kao što su to pank, rok, da ne govorim o klasičnoj muzici. Nerijetko smo bili u prilici da slušamo kako su određeni izvođači „tvrđih“ tonova omekšali i „prodali se“ snimivši materijale za neke od turbo-folk izdavača i pritom bivali automatski izbačeni iz tog, „tvrđeg“, ozbiljnog društva. Turbo-folk to nikad nije radio svojim pulenima, štaviše, turbo-folk će rado pod svoj krov da primi sve one koji žele da se pod njim i nađu. Ovo nije priča bez pokrića, jer su mnogima već poznati neki od muzičkih umjetnika (imena namjerno ne navodim) koji su napuštali svoj, izvorni žanr i posvećivali se turbo-folku kao takvom ili unosili svoje „note“ u turbo-folk, koji je i uvijek će biti otvoren za sve vrste inovacija koje će da vode popularnosti samog izvođača, a tim putem i njegovog menadžera, izdavačkih kuća i koga sve već ne u tom beskrajnom lancu, čiji je osnovni pokretač želja za profitom, što je, valjda, svima već jasno.

Iz istog razloga se već više od jedne decenije priređuju mnoštva raznoraznih emisija čiji je glavni zadatak pronalaženje manje ili više talentovanih pojedinaca, koji će se tim putem naći ispred milionskog auditorijuma. Zaslijepljeni reflektorima i sticanjem eventualne popularnosti mnogi će se rado upustiti u tu, privlačnu priču, koja umnogome podsjeća na bajku. Bajke su priče sa srećnim krajem, a jedna od njih je i Pepeljuga.

Mislim da je ona sjajan primjer na koji bi nas moglo asocirati sve ono šta te tvornice „talenata“ i talenata predstavljaju. Razvojni put od pripadnika nekog od nižih, a nerijetko i najnižih slojeva društva, do poznate ličnosti, kojoj se veliki broj ljudi divi i doživljava kao takozvani „selebriti“, nas ni ne može podsjećati na nešto drugo nego na bajku. Međutim, način na koji oni dolaze do te, rekao bih prividne slave, počiva na surovom eksploatisanju njih samih. Ono što ja nalazim kao posebno značajno, jeste to da sve te instant zvijezde, postaju uzori velikom broju mladih ljudi i ne samo mladih, nego i djece, pripadnika najmlađeg uzrasta. Pa ni ne čudi što imamo i toliku navalu takmičara u nove emisije u kojima se traže talenti među djecom mlađom od 15 godina. Djeca koja učestvuju u takvim emisijama nisu tu samo da pokažu svoje glasovne sposobnosti, koje su svakako upitne, nego se oni više trude da kopiraju scenski nastup, pa samim tim i izgled svojih starijih „kolega“ i, na kraju krajeva, pjevaju pjesme koje i nisu baš prilagođene njihovom uzrastu. Dakle, interpretiraju kompozicije čiji im tekstovi često i nisu baš najrazumljiviji, a ako i jesu, onda je to već jedan mnogo veći problem, koji u potpunosti iskače iz priče o muzici i prelazi u problem društva. A kako bismo drugačije i mogli objasniti to da jedanaestogodišnjak otpjeva „I tebe sam sit kafano“ ili čuti „devojka za jedno veče, misli, briga me…“ iz usta jedne četrnaestogodišnjakinje ?

Iz svega do sada navedenog, uviđamo da je turbo-folk mnogo više od „muzike“. To je udaranje na „tanke žice“, praćeno neutaživom željom za popularnošću onih koji u te žice udaraju, a nadasve unosan biznis i zbog toga ne treba nikoga da čudi onakav početak teksta, koji se danas, sasvim sigurno, čini nerealnim/nadrealnim, ali gledajući na razvojni put jedne ovakve pojave – ni to ne bi smjelo da nas iznenadi.

Autor: Nebojša Čandić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *