KOSOVSKI CIKLUS PJESAMA PI DŽEJ HARVI

Aprila mjeseca, tekuće godine, britanska kantautorka, Pi Džej Harvi, obradovala je svoje obožavaoce novim albumom, koji je još u januaru najavljen singlom, a početkom februara i kroz spot za pjesmu „The Wheel“. Pi Džej je i na ovom albumu ostala prepoznatljiva, te i dalje podsjeća na svoja ranija izdanja, ali i dovoljno nova da se može reći da je ovaj njen album došao u pravom trenutku i da će biti na dobrom putu da sustigne, od kritike odlično ocijenjeno, prošlo studijsko izdanje.

pj-harvey-wheel-video-cap (1)

U maniru njenog velikog uzora, zvanog Bob Dilan, uz čije je rane radove odrastala i kojem je počast odala obradivši njegovu „Highway 61 revisted“ (na, drugom po redu -„Rid of Me“ iz 1993. godine), odlučila se da ovaj album bude jedan od onih antiratnih, a kod nje već drugi u nizu te tematike. Nisam ni sumnjao da u njenom slučaju to neće biti samo „još jedan od onih antiratnih“ albuma, sa pjesmuljcima u kojima se konstantno ponavlja „give peace a chance“ i „make love, not war“, samo kroz druge, ali jako slične, danas već izlizane, bezlične fraze. Kod nje je u pitanju čista poezija, stoga se javila i knjiga poezije, kao propratni materijal – „The Hollow of the Hand“.

Svi koji prate rad ove „žilave“ Britanke znaju da se ona u potpunosti posvećuje izradi svake nove pjesme, pokušavajući je dovesti do savršenstva. Tako je prošli put glavu „zabila“ u istorijske spise, proučavajući prilike za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je provejavao kroz čitav album iz 2011. godine – „Let England Shake“. Razgovarala je sa preživjelim učesnicima tog krvavog pira, čitala pisma s Galipolja…

Odmah po izdavanju „Let England Shake“ kod Pi Džej se javlja ideja za novi materijal. Tada pada odluka da se otisne na put ka onim destinacijama koje su je fascinirale, a kojima su glave velikog broja ljudi konstantno bombardovane s malih ekrana raznim ratnim neprilikama i inim nemilim scenama. Tako se našla na ulicama Avganistana, u Vašingtonu, ali i na Kosmetu. Na tom proputovanju se nije našla sama, nego u pratnji provjerenog fotoreportera, Šejmusa Marfija.pj-harvey-and-seamus-murphy-994x559

Ovaj reporter je svojim fotoaparatom ovjekovječio mnoštvo tih ratnih nedaća, koje su se mahom događale na Bliskom istoku, ali i u južnoj srpskoj pokrajini, gdje je došao zajedno sa Pi Džej i napravio materijal, koji se da vidjeti u spotu za pjesmu „The Wheel“, ali i u njenoj novoj, već pomenutoj knjizi.Njihova saradnja na novom albumu počela je tamo gdje je stala ona sa prethodnog ostvarenja. Naime, Pi Džej i Šejmus Marfi su se svojim dokumentarcem, četrdeset pet minuta dugim „Let England Shake“, predstavili i prizrenskoj publici na „Dokufestu“ 2011. godine. Upravo tada započinje njena opčinjenost, dotad poprilično nepoznatim, podnebljem i ljudima koji tu obitavaju. Nije željela propustiti priliku da ih „ubaci“ u svoj novi projekat.

Moram priznati da sam bio jako skeptičan kada sam čuo čime će se engleska rok autorka baviti na novom albumu. Razlog tome su, vjerovatno, tone i tone „umjetničkih“ materijala, koje smo do sada slušali/gledali/čitali, o ratnim i postratnim dešavanjima na našim prostorima, a koji su redovno prerastali najobičniju propagandu, uglavnom usmjerenu protiv srpskog naroda („dežurni loši momci“). Kao neko ko je, manje-više, upoznat sa radom dotične i svim njenim vrludanjima, ipak sam se potajno nadao da će ona izbjeći tu već uhodanu priču i da će što realnije sagledati stvari.

Na svu sreću, Pi Džej Harvi, kao iskusnu autorku, ali i kao umjetnicu u punom značenju te riječi, nije bilo moguće skrenuti sa pravog puta. Taj pravi put se ogleda u tome da će se autorka u kosovsku depresiju, za početak, utopiti čisto kao posmatrač. Gledanje na Kosovo sa strane, sa određene distance, bez forsiranja ijedne od dvije zakrvljene strane, je zapravo i najviše što od nekog stranog autora možemo očekivati, ako bismo željeli da se ta priča ispriča što objektivnije. Ona će tako posjetiti i razrušene kuće, crkve, manastire, ali i one koje se još „drže“. U jednoj od onih urnisanih kuća pronalazi i staru, crno-bijelu fotografiju, koju vadi iz polomljenog prozorskog stakla i skida prašinu s nje, simbolično.
Vidjećemo je i na albanskoj proslavi. Prolazila je uskim ulicama Đakovice i Kosova Polja. Nisu je mimoišle ni izbjegličke kolone i prihvatni centri, koji su se kao još jedna tragična pojava u nizu sjajno nadovezali na svu priču o besmislu ratovanja.

Na jednom tamošnjem vašaru posebnu pažnju joj privlači ringišpil, koji će postati i lajtmotiv kompozicije „The Wheel“ i to ne samo kada je ime same pjesme u pitanju. Na tom vašaru joj za oko zapadaju četvoro djece na ringišpilu. „Sad ih vidiš, sad ih ne vidiš“, kaže Pi Džej, a dok ih ona moli da ostanu tu („Hey little children, don’t dissapear“, a koja na kraju ipak iščezavaju), Mik Harvi (raniji vjerni „pratilac“ Nik Kejva) ponavlja „Čuo sam da ih je bilo dvadeset osam hiljada“, aludirajući na, pretpostavlja se, broj NATO trupa koje su raspoređene po Kosmetu. Istu brojku ćemo sresti i kada je u pitanju broj kabulske djece koja rade na ulici, ali i kada je riječ o broju ubijenih maloljetnika na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država, u periodu od 2002. do 2012. godine. Tako da tu brojku treba uzeti sa rezervom kada je samo Kosovo u pitanju, pa je i ne treba posebno obrazlagati i „lomiti glavu“ time o čemu muški Harvi, koji inače nema nikakve srodničke veze sa Pi Džej, govori. Ako bismo sažimali album u tek jedan stih, onda bi to morao biti upravo ovaj spomenuti, iz pjesme „The Wheel“. Nije ni čudo da je upravo ta pjesma izabrana za prvi singl, ujedno i prvi video uradak sa „The Hope Six Demolition Project“.

PJHarveyTheHopeSixDemolitionProject
Avganistan, Sjedinjene Američke Države, Kosovo – jedan broj za cijeli svijet. Priče nisu iste, ali su jako slične. Ovaj album, dakle, govori prvenstveno o djeci, o djeci u vihoru rata, o djeci na trusnim područjima, o djeci koja ginu na ulicama američkog velegrada.

Druga bi pjesma, iz kosovskog ciklusa Pi Džej Harvi, mogla biti i interesantnija. Dok su nam Pi Džej i Šejmus kod „The Wheel“, pažnju privukli prvenstveno spotom, kod „Chain of Keys“, samo tekstualno rješenje je bilo dovoljno.Ova pjesma nastaje u Boguševcu, selu nadomak Prizrena. Baš tamo, u okolini grada u kojem je čitava kosovska avantura za Pi Džej i započela. U gore pomenutom selu, oni susreću baku Zagorku, za koju Harvi tvrdi da je podsjeća na njenu baku. Možda je to uticalo da ona u ovu, jako turobnu pjesmu unese nešto više emocija. Pi Džej nas u pjesmu uvodi recitacijom, koja se nadglašava sa zvukom saksofona Terija Edvardsa, koji itekako doprinosi mračnoj atmosferi ove kompozicije. Spominje se svežanj ključeva, petnaest njih, koje Zagorka ima „na čuvanju“, isto toliko kuća, koje će se po „domino efektu“ srušiti, isto toliko dvorišta zaraslih u korov, a ko zna koliko komšija koji se, ako je vjerovati pjesnikinji, neće vratiti.

Baka Zagorka, u crnini, s rukama na leđima, mnogo je toga vidjela, doživjela, preživjela. Na sva pitanja radoznalih, britanskih gostiju, Zagorka ima samo jedan odgovor – „A circle is broken“, kao da odgovara na onu staru, dobro poznatu i rado obrađivanu „nittygrittydirtband“-ovsku – „Will the circle be unbroken?“.

„A circle is broken!“

Na Kosovu, čini se, doista jeste!

Autor: Nebojša Čandić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *