Zapis o Ljubiši

Ovaj tekst, kako god napisan, tako suvišan i suv, već od same ideje da bude načinjen, a nepotpun kakvim god riječima ga istkao, primiče se nabujaloj rijeci nepotrebnog i izrasta u jedan od onih „glupih i neiskrenih nekrologa“ na koje su, po Andriću, osuđeni veliki ljudi. Ćutao bih rado, samo kad me za rukav ne bi vuklo jedno dijete, željno kakvog bilo rastanka sa čovjekom iz filma, kog nikad licem u lice nije ni srelo, a kao da mu je u sretni vakat u šake sipalo kojekakvih bombona i s njim pod istim krovom godinama odlamalo i žvakalo komade istog hljeba.

Danas i od danas, srpska, ako hoćete i jugoslovenska, kinematografija, kultura, zemlja suznih očiju pogleda na svoju blistavu prošlost, tako okrutnu sadašnjost – bolnu stvarnost današnjeg dana, prvog bez Ljubiše – i neizvjesnu budućnost, jer ostaje bez velikog sina, učenika i učitelja, bez izvorišta i uvira. Otišao je onaj lik, svakad živ, nikako blijed pri svakom prisjećanju na njega, što je tako ličio na naše nedodirljive zaštitnike, na junake koji u neka doba, obično bez riječi, zadovoljni i ispunjeni, odlaze da po drugim svijetovima čine podvige što su nam svima na ponos i radost, ovog puta i na suzu.

Ljubišin prethodnik na putu ka tamo gdje se ne računaju godine, Tomo Kuruzović, obogatio mi je djetinjstvo jednim od prvih suza zbog književnog djela, nadošlih u djetinjim očima, recitujući „Nedovršenu priču“ Ćopićevu, a danas, opet u bliskoj vezi sa Ćopićem, na suze, koje ne premašuju bez borenja očni kapak, niti se lako potkradaju niz neravnine blijedog obraza, odlučno nagoni i odlazak onoga ko je igrao Nikoletinu, vedrog borca pri mukama ratnim.

Nije potrebno, premda je prilika, navoditi silne uloge Ljubišine, među tolikima i onu u „Valteru“, ostvarenja više obožavanog u Kini, nego kod nas, kao što su i partizanske borbe u ovome vijeku više cijenjene izvan granica bivše države, čak i u zemljama gdje na karti slabo ko umije pokazati Bosnu, nekmoli Sutjesku, Neretvu, Igman… najposlije – Kozaru.

Slučajnost je htjela da ovih dana prelistavam Kulenovićevu „Stojanku majku Knežopoljku“, čije stihove gdjekad nesvjesno šapućem, kročeći ulicom, poemu o stradanju i preporodu sinova Domovine u dobu njenih najvećih iskušenja, potresne stihove o razmeđu života i smrti, smrti i vaskrsenja, i tankoj i svetoj granici između njih, jer je baš Ljubiša, igrajući partizana Mitra, u filmu snimljenom prema scenariju pjesnika našeg, Skendera, autora najveće poeme o majci, ležao, savladan metkom i sudbinom, pred nogama svoga roditelja (Dragomir Felba) što nad gubitkom, svojim i krajiškim, iskreno nabraja… Kozara je ’42, iako nije salivena u bronzi, postala spomenik prkosu neznatnih, mati svačije tuge i otpora, sestra svih tragedija bosanskih, slovenskih, ovozemaljskih, na nemjerljivoj visini, upoređena sa tolikim uzvisinama Planete, kud jedino vjetrovi jedni drugima sijeku putanje i šapuću i viču u nesmirenom bijesu veliko ime što im je sinoć letenje omelo.

Rijetko se desi da se zagledam u nečije oči, no ima očiju, zagubljenih zvijezda, spalih sa Prometejeve stabljike, što svojim malim vatricama, koje prije da su ometak logorske vatre ili novorođenče dva počađala kamena, same ištu da zažare zjenice što u njih pogledaju, nemoćne kao suvo rastinje pred naraslim požarom. Nasmijane oči Glumca bile su, naravno, cjelina s njegovim tijelom, ali, kad bi se posmatrale isječene iz njegova lika, odvojene i same, usred praznine beskonačne vasione, izgledale bi kao jedini putokazi pored ceste skoljene tamom, a istovremeno i kao ostavljene, nevine duše, kao pravednici – iz biblijskih vremena ili onih okrutnijih, današnjih i ovdašnjih – pravednici što ne nalaze više načina, ni moći da se protiv neistine bore i čast bezgrešnih trudbenika brane, kao svaki dobročinitelj i heroj, pa i stijena našeg, uz Ćopića tako bogatog djetinjstva – Nikoletina Bursać, taj Prometej i Herkul naših života prije nego smo čuli za ova imena, plećate nosioce antičkog mita.

Odlaze u koloni, jedan za drugim, i Ljubiša s njima, oni što, reklo bi se, jako žele da vide kako je bez njih, da provjere hoćemo li ih se sjećati i hoće li živjeti njihovo djelo. Zamjeram im što tako brzo idu, ostavljajući nas bez toplog dlana što odbija oštre strijele od našeg lica, uz to njihova nemoć i brojke ljeta života svjedoče, ne lažući nas ni najmanje, kako smo daleko od djetinjstva koje nije ništa bez junaka koje prihvata i uzdiže maštovitost mlade glave, a još dalje od vrijednosti na kojima jedno društvo, istinskim umjetnicima prožeto i uvezano, treba da počiva. Oni su, možda, ona, naizgled obična, ševa već spomenutog Skendera Kulenovića što „nad kolonom pjeva domovinu“ i predstavlja nadu i bujnost života, njegovu istinitost (uz to i vječitu nedorečenost), „grumen cvrkuta“, raspjevanost što će poslije nevoljȃ ubrzo izrasti i trajati kao ljepota, kao savršenstvo u vidu panorame mučenika, pogruženih iskušenika koji, svaki, u vidu jedne puzle, zauzima svoje mjesto pod nebom, sastavljajući slagalicu kolektivnog kulturnog postignuća…

Kao što se mučih kako započeti (i da li započeti), pitam se i kako završiti. Boreći se da ovo ne ostane nedovršena priča, ne ona iz djetinjstva, obojena plačnim Tominim glasom sa televizije, dopisujem pri dnu hartije nekoliko stihova Davičove poeme, jer ja posigurno mogu i pogriješiti, nedostojno završiv zapis o „gromadi“, dok velikan poput lika Oskarovog ne spada u one koji mašaju.

...Tad ga ugledah: nebom
i zemljom su on
i heroji
prošli uz trzaj brzi
ko zvezde u avgustu.

Autor: Miljan Kujača

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *