U potrazi za izgubljenim mirisom – „Parfem: povijest jednog ubojice“

I Grenouille Veliki vidje da to bijaše dobro, vrlo dobro. I hukne na zemlju. A iz cvijeća, raznježena od milovanja, prostruji miris i bezbrojni se mirisi pomiješaše i stopiše, neprekidno se izmjenjujući, u univerzalni miris odajući poštovanje njemu, Velikom, Jedinom, Veličanstvenom Grenouilleu, a on na prijestolju, na mirisnom, zlatnom oblaku, upijaše nosnicama taj životni dah, i miris žrtve bijaše mu ugodan. (Suskind, 2010, 108)

Za analizu odnosa između romana Parfem: povijest jednog ubojice, autora Patricka Suskinda, i istoimene filmske adaptacije Toma Tykwera, posebno je značajno pitanje predstavljanja i opisivanja mirisa,  način na koji je predstavljen lik  Jean-Baptist Grenouille, te odnos fabule i sižea. Fabula romana odgovara njegovom podnaslovu, to je povijest jednog serijskog ubojice iz 18. stoljeća, ali siže, unutrašnja logika, prepliće elemente historijskog, te detektivskog romana i bajke, što će film izdvojiti i dodatno naglasiti. Uvođenjem filmskog naratora kao sveznajućeg pripovjedača, i time štopočinje od momenta izricanja presude glavnom liku Jean-Baptist Grenouilleu, film nam daje do znanja da je ono što ćemo gledati u nastavku priča o jednom ubojici. Međutim, opšti plan razjarene mase koja želi vidjeti njegovu smrt, prelazi u srednji plan i polako prelazi u krupni plan njegovog lica, koji se postepeno fokusira na njegov nos i tako postaje detalj koji prikazuje pokrete nozdrva i duboke udisaje, naglašavajući važnost čula mirisa za priču koja slijedi. U filmskoj adaptaciji pitanje sveznajućeg pripovjedača i distance koju on sa sobom nosi riješeno je uvođenjem filmskog naratora koji pripovijeda ono što je fabula romana, osnovni tok priče, dok samo povremeno ulazi dublje u opis unutrašnjeg života i stanja u kojem se nalazi glavni lik.

Parfem: povijest jednog ubojice

Jean-Baptist Grenouille predstavljen je kao biće koje se trudi, i u tome uspijeva, da svijet oko sebe nadogradi i tako proširi ono što čini njegovu svakodnevnicu svijetom mašte gdje vlada poigravanje mirisima. Njegov unutrašnji život i svijet snova tako su snažno naglašeni i isprepleteni sa naturalističkim opisima života u osamnaestovjekovnoj Francuskoj, da je teško povući granicu između unutrašnjeg i vanjskog, mythosa i logosa, dionizijskog i apolonijskog, Erosa i Thanatosa.Nije slučajno to što prvi parfem kojeg Grenouille rekreira nosi naziv Amor i Psiha, po tragičnoj mitskoj priči o ljubavi i ljepoti, to je parfem za kojim ludi cijeli Pariz, a Grenouille će ga poboljšati,što će djelovati kao dinamički motiv.Ljepota tog parfema će doslovno očarati parfimera G. Baldinija, izazvati će u njemu bujicu sjećanja na rodni kraj, na vrtove u Italiji, djelovat će poput poput mirisa čaja od lipe i kolačića madeleine na Proustovog pripovjedača u romanu U potrazi za izgubljenim vremenom. U filmu, kao vizuelnom mediju, Baldinijev udisaj tog parfema i njegov doživljaj predstavljeni su specifičnim pokretom kamere koji djeluje poput polukružnog zamaha što transformira Baldinijev podrum u mirisni vrt u kojem mu se približava prelijepa djevojka koja mu govori: Volim te. Zanimljivo je da će, na filmu, kada prvi put osjeti miris parfema Amor i Psiha, tj. kada prvi put vidi parfimeriju, Grenouille osjetiti i miris crvenokose djevojke koji će ga privući snažnije od bilo kojeg parfema, što je jedan od načina na koji je prikazana ljepota njenog mirisa.

Pripovjedač opisuje i prati život neobičnog Grenouilla koji je rođen bez vlastitog mirisa, ali sa nadnaravno razvijenim čulom njuha, te njegovo opsesivno traganje za savršenim olfaktornim spojem, parfemom koji bi mogao zamaskirati njegov nedostatak i učiniti ga „ljudskijim“. S druge strane, stoji opis Grenouillovog unutrašnjeg života, njegovog pogleda na svijet, pri čemu sveznajući pripovjedač, nizom aluzija i motiva, sugerira da je ono što Grenouille čini jedno nadljusko, prometejsko djelo. Uprkos tome, on je antijunak, predstavljen je kao čovjeku-nalik biće, genijalni monstrum čije polje djelovanja je ograničeno i svedeno na carstvo mirisa – ono što se ne može riječima opisati, što je kratkog vijeka i ne ostavlja traga u historiji.

Sveznajući pripovjedač istovremeno pravi jednu distancu od svijeta kojeg opisuje, čitetaljima se obraća kao modernim ljudima koji jednostavno ne bi mogli razumjeti smrad koji je vladao na ulicama Pariza, naročito na ribljoj pijaci, najsmrdljivijem mjestu u Francuskoj, gdje je rođen J. B. Grenouille. Na filmu su ti neugodni mirisi prikazani kratkim i brzim smjenama kadrova, slika u kojima vidimo sve ono što se može dovesti u vezu sa određenim mirisom. Kamera, poput pripovjedača koji u romanu tehnikom kumulacije i gradacionog nabrajanja gnusnih mirisa,od ribljih iznutrica, plijesni, mokraće, zgrušane krvi i smrada ljudskih tijela do leševa, pokazuje niz fragmenata i bljeskova odvratnih prizora i obuhvata jednu cjelinu, a prate ih oštri i snažni zvukovi. Time je naglašena i dodatno podcrtana uloga parfimera koji su poput umjetnika čija umjetnost je kreiranje ugodnih mirisa i prekrivanje sivila i smrada svakodnevnice. Grenouille je u romanu predstavljen kao osoba koja ne priča mnogo, njemu je dovoljno da poznaje imena stvari i ljudi koje pomiriše, dok u svijetu mašte kombinuje mirise kao riječi i od njih stvara parfeme kao rečenice. Jedna od scena u filmu koja nagovještava ovaj proces, pokazuje Grenouillea kao dječaka koji na pod reda grančicu drveta, list i jabuku, nakon čega pogleda u drvo jabuke, što ukazuje na to da je za njega drvo jabuke poput sintaksičnog odnosa: grančica, list i jabuka postaju poput dijelova rečenice. Pored toga, kratki kadrovi određenih pojava i prizora koji se pojavljuju prije nego Grenouille dođe do tog određenog mjesta, ukazuju na to da on vidi svojim nosom.

Parfem: povijest jednog ubojice

Kada se Grenouille, na svom putu ka Grasseu,„obećanoj zemlji mirisa“, potpuno udalji od ljudi i nastani u usjeku stijene punih sedam godina, tada će se pripovjedač fokusirati isključivo na opis njegovog unutrašnjeg života, važnosti njegovih snova i mašte, koja je u potpunoj suprotnosti sa onim što je njegova stvarnost. On se osjeća kao da leži na mirsnim oblacima ili u grimiznom dvorcu iza sedam kamenih zidina, sa hiljadu odaja i salona,  gdje se opija mirisom crvenokose djevojke, a sve to dok je sklupčan u hladnoj rupi, dok se hrani šišmišima, crvima, zmijama i lišajevima.

Ono što će djelovati kao dinamički motiv koji će ga natjerati da izvrši niz ubistava sa ciljem stvaranja mirisa savršene ljepote i nevinosti, jeste san, dakle, opet nešto što dolazi iznutra, a ne vanjska sila. Grenouille će sanjati kako je, dok je uživao u mirisu crvenokose djevojke, poželio udahnuti vlastiti miris, ali mu to nije uspjelo.Nakon toga shvata da nema vlastiti miris i kreće u Grasse, pri čemu će, u međuvremenu biti podvrgnut eksperimentima Markiza de la Taillade-Espinasse. U filmu je taj opis sedmogodišnje izolacije sveden na nekoliko mjeseci, a epizoda sa eksperimentima kojima je bio podvrgnut potpuno nedostaje jer ne odgovara logici koju film uspostavlja. Prije svega, to je epizoda koja pruža sliku Francuske prije revolucije, oslikava doba alhemijskih, pa i okultnih eksperimenata, a pored toga pruža mogućnost Grenouillu da prvi put u životu vidi šta znači imati status građanina, čistu odjeću i postelju. Tu će uspješno kreirati miris čovjeka, tj. miris koji će zavarati ljude i djelovati kao maska, od samo nekoliko komadića sira, plijesni, užeglih sardina, soli i životinjskog izmeta kojeg će pomiješati sa alkoholom, limunom, eukaliptusom i drugim mirisnim tvarima. U filmu je njegov san još snažnije povezan sa crvenokosom djevojkom, gdje se on preplaši činjenice da ga zbog nedostatka mirisa djevojka uopće ne vidi.

Grenouilleov prvi udisaj je zapravo krik koji je otjerao njegovu majku na vješala, opisan je kao protest, izraz gađenja prema svijetu. Pripovjedač nagovještava da je tada, kao novorođenče, Grenouille imao sposobnost razumijevanja svijeta koji ga okružuje, prije svega, pomoću svog nosa. U romanu je jasno naglašeno ga se ljudi plaše, i da osjećaju odvratnost prema njemu, pri čemu nisu ni svjesni zbog čega, već u drugom poglavlju romana nagoviještena je jedna mogućnost interpretacije takvog odnosa. Njegova prva dojilja vratila ga je svešteniku Terrieru jer je shvatila da se on razlikuje od ostale djece po tome što nema miris djeteta, naziva ga stvorenjem kojeg je opsjeo đavo, bićem oko kojeg ne struji ništa osim hladnog zraka: Dojkinja je oklijevala. Dobro je znala kakav miris ima dojenčad, točno je znala, već ih je na tucete othranila, odnjegovala, odljuljala, otcjelivala…noću bi ih nalazila po njuhu, pa je i sada izrazito osjećala miris dojenčadi u nosi. No, još ga nikad nije opisala riječima.(Suskind, 2010, 10)To je jedna od scena koje u filmu nema, ujedno je to i jedna od tema koju film izbjegava, a to je pitanje koliko je Grenouille drugačiji od ostalih, ne samo po svom izgledu, nego po osjećaju straha kojeg izaziva u drugima, hladnoće koja struji iz njegovog tijela. Tu se, također, postavlja pitanje granica jezika u opisivanju mirisa, gdje se čitatelj, na momenat osjeća poput dojilje koja ne zna kako opisati miris dojenčeta, pa koristi metodu poređenja, i pravi jedan asocijativni niz: dijete, topli kamen, kravlji sir, mlijeko, svježi puter, rastopljeni šećer, vrhnje, karamel.

Jedna od najzanimljivijih strategija kojom pripovjedač predstavlja miris naglašena je u opisu mirisa crvenokose djevojke, a to je postupak nabrajanja svega onoga što taj miris nije, pri čemu se u vezu dovode različiti mirisi, ali se istovremeno naglašava da je njen miris drugačiji i poseban, on je svjež i topao u isto vrijeme, težak je i slab, postoji u svojoj nedvosmislenosti kao nešto što ne bi trebalo postojati. Na filmu je prikazan tako što kamera klizi preko djevojčinog tijela, prati poskakivanje uvojaka njene kose, podizanje i spuštanje njenog grudnog koša, kamera postaje poput Grenouilleovog nosa, tj. njuha koji je prati, dok joj se i sam Grenouille u potpunosti ne približi. Ta je scena praćena muzikom kao temom koja se pojavljuje svaki put kada se Grenouille prisjeti tog mirisa, onda kada osjeti njemu sličan, Laurin miris, te kada u konačnici uspije napraviti svoj savršeni miris.

Jedna od najznačajnijih promjena koju je film uveo, u odnosu na roman, tiče se Grenouilleovog odnosa prema prvoj djevojci koju je ubio. U romanu je jasno naglašeno da njega nije zanimala njena ljepota i njeno tijelo, ona je za njega poput bočice u kojoj se nalazio parfem, iako će mu jednom kroz glavu proći misao da ju je možda mogao voljeti, misao će se raspršiti isto tako naglo kako je i nastala. S druge strane, u filmu je taj odnos romantiziran i naglašen stalnim flashbackovima,fragmentima scene u kojoj je prvi put osjetio njen miris, a na samom kraju filma će, gledajući ljude kako skidaju jedni druge i predaju se tjelesnim užicima, zaplakati i zamisliti kako vodi ljubav sa njom. Pri tome ova neimenovana djevojka postaje više od mirisa, i u strukturi filma postaje važnija od Laure koja je u romanu stavljena na prvo mjesto kao žena najljepšeg mirisa.

Parfem: povijest jednog ubojice

U romanu se pravi svojevrsni gradacioni niz gdje su svi ljudi, izuzev parfimera, tuponjuhi, dok se na vrhu piramide, daleko iznad svih nalazi Grenouill koji poznaje sve mirise na svijetu, čiji nos je poput biblioteke koja umjesto knjiga čuva mirisne zapise, kombinuje ih i stvara nove. Njegov nadprirodno razvijen njuh postaje osnovna mjerna jedinica kojom se mjeri vrijednost cijelog svijeta. Iako izrazito realistično i naturalistički opisuje život u osamnaestovjekovnoj Francuskoj, pripovjedač to čini, prije svega, sa stanovišta mirisa, ljudi su, od prostituke i prodavačice na pijaci do sveštenika i kralja, opisani kao nositelji određenih olfaktornih senzacija, što čini temelj na kojemu se gradi priča o Grenouilleu kao biću koje gospodari svijetom mirisa. Dakle, kada je u pitanju opis njegovog unutrašnjeg života i odnosa prema društvu, pripovjedač u romanu koristi određene simbole, elemente mita o Dionizu, te priče o životima svetaca, poigrava se sa starozavjetnom pričom o postanku svijeta, novozavjetnom pričom o posljednoj večeri, ritualu euharistije i na taj način stvara plodno tlo za opis čuda i događaja koji prevazilaze postavljeni historijski okvir. U svojim snovima Grenouille boravi na zlatnom oblaku, daleko od ogavne svakodnevnice i postaje Stvoritelj koji svojim božanskim sjemenom stvara carstvo mirisa, što pripovjedač opisuje stilom kojim  je u Starom zavjetu opisano stvaranje svijeta. Tu je Grenouille poput Boga, ambivalentna figura koja stvara i uništava. Uporedo sa ovim procesom opisivanja Grenouillea kao nadljuskog bića koje pripada jednom mitskom svijetu, pripovjedač ga predstavlja kao krpelja, kornjaču, pacova, zloduha, stvorenje koje je ispod čovjeka, koje ne pripada nigdje i nikome. S druge strane, na filmu nećemo dobiti uvid u tako naglašenu ambivalentnost ovog lika, i tako kompleksan odnos fabule i sižea.

J. B. Grenouille ambivalenta je figura, istovremeno ga pokreću zlo i mržnja prema drugima, ali i želja da pripada društvu, da bude poput drugih. Parfem zbog kojeg je ubio 13 djevica predstavlja utjelovljenje ljepote i nevinosti, ali i Erosa i dionizijskog principa, jedna njegova kap će natjerati ljude da pomisle kako je Grenouille anđeo, sveto, božansko biće, nakon čega će uzrokovati čisto seksualno, snažno tjelesno uzbuđenje. Paradoksalno je to što će Grenouilla, kada ga optuže i odrede mu kaznu razapinjanja na križ, autoritet crkve i narod nazivati đavolom, a kasnije će u njemu vidjeti anđela zbog čije snage i ljubavi će svi, od sveštenika do uglednih gradskih viječnika, prekršiti svoje moralne principe i učestvovati u masovnoj orgiji koja slavi tijelo i tjelesno. Time je, još jednom, podcrtana razlika između Grenouillea i društva koje ga okružuje, on ne zna šta je to grijeh, ne zna za religiju, ne zna šta je to crkva, nije upoznat sa, skoro pa srednjovjekovnim, religijskim uvjerenjima drugih. Pri tome je tijelo predstavljeno kao grijeh, bilo koji oblik tjelesnosti se kažnjava, jedino tijelo o kojem čovjek smije razmišljati je izmučeno tijelo Isusa Krista. Đavo je predstavljen kao pola životinja, a pola čovjek, uvijek sa rogovima, zbog toga je dionizijski princip koji govori o životnosti i uživanju u suprotnosti sa srednjovjekovnimm načinom mišljenja, povezan je sa seksualnosti i plodnosti, ali Dioniz ne smije biti poistovjećen sa figurom đavola. Svi ovi principi se sukobljavaju u liku J. B. Grenouillea, on je ubica koji nije svjestan grijeha, kategorija dobra i zla, njegovo rođenje i život obavijeni su aurom mističnosti, njegov životni put i smrt djeluju kao da su unaprijed određeni. Paradoks je i u tome što je Grenouilleovu želju za kreiranjem savršenog mirisa podstaknuo miris ljudskog bića koji se njemu učinio poput nečeg božanskog, njegova želja da „uhvati“, zarobi i učini taj miris svojim, može se interpretirati kao težnja da se približi ljudima, da prestane biti poput krpelja ili pacova, a ona ga umjesto toga pretvara u biće koje je opet odvojeno od drugih, ali ovaj put svojim savršenstvom i ljepotom koja ljude pretvara u životinje koje ga moraju dotaći, pomilovati, imati u sebi i pojesti.

Parfem: povijest jednog ubojice

Masa koja je na početku filma željela vidjeti Grenouilleovu smrt, na kraju filma postaje masa ljudi koji, kada ga ugledaju i osjete njegov miris, počinju plakati, moliti se Bogu, padaju na koljena, dok u konačnici ne krenu voditi ljubav jedni sa drugima. Pri tome vidimo krupne planove lica ljudi iz mase, i kao ni u romanu, taj savršeni miris nije opisan, nego je prikazano njegovo djelovanje. Maramicu natopljenu mirisom Grenouille će baciti među ljude, a kamera će je pratiti pokazujući šta se desi sa njima u momentu u kojem miris dođe do njih. Grenouilleova smrt je u suštini samoubistvo, što je na filmu dodatno naglašeno činjenicom da je on razočaran ne samo zbog toga što nema vlastiti miris, nego i zbog toga što nema svoju ljubav, pa će u trenutku kada na sebe izlije sadržaj bočice parfema zasijati, postati svjetlost, biće kojeg grupa beskućnika ubija iz čiste ljubavi.

Izvori: Suskind, Patrick: Parfem: povijest jednog ubojice, Znanje, Zagreb, 2010

Autorka: Zerina Kulović 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *