Suvereno vladanje ludilom

„Neki ljudi imaju velika ognjišta u svojoj duši, a niko nikada ne dolazi da se na njima ogrije“ – zapisao je holandski slikar Van Gog, koji je svoje ognjište poklonio svijetu. Sjaj zlatom presvučenog sunokretovog oka, otkriven je mnogo godina nakon njegove smrti. Iza sebe je ostavio samo jednu prodatu (Crveni vinograd) sliku, teoreme o ludilu potopljenom u beskrajnoj kreativnosti. Ni sedma umjetnost nije ostala nijema pred velikom figurom oca kolorita. Dok s nestrpljenjem čekam da pogledam najnoviju ekranizaciju Loving Vincent, sastavljenu od Van Gogovih platna i pisama koja će se u bioskopima pojaviti 2017. u režiji slikarke Dorote Kobiele, podsjetimo se nekih filmskih ostvarenja koja su pokušala uhvatiti četkicu „koja se poput gudala“ uvija među čudakovim prstima.

Slikanje riječima

Painted With Words (2010) je televizijska BBC drama koja pripovjeda Vinsentov život riječima koje je lično on napisao. Svaka izgovorena rečenica zapečaćena je u više od  900 pisama koje je slao bratu Teu, ili su riječi izgovarali ljudi kojima je bio okružen – otac, majka, prijatelji poput doktora Gašea, Gogena, kolege slikara Ramparda, doktora u bolnici u Arlu, Sen Remiju. Vodič kroz slikarev životni put je BBC prezenter Alen Jentob. Film ima inovativan pristup, pobija imaginaciju, mitove. Iza svakog snimljenog kadra postoji dokaz, papir ili slika koje je umjetnik dotakao se jer u njima krije istina. Lik ludog genija tumači najpoznatiji Šerlok Holms, britanski glumac Benedikt Kamberbač. Iako nije riđ, ima tirkizno plave oči, lulu i donosi uvjerljiv, subjektivan prikaz junaka. Film je veoma ličan, osjećate umjetnikovo prisustvo, on se obraća direktno gledaocu, kao i ostali protagonisti. Počinje scenom u duševnoj bolnici u San Remiju gdje je Van Gog smješten 23. decembra 1883. nakon što je sebi odsjekao lijevo uho. Okružen samo izolacionim zidovima, u sobici kojoj ne stiže sunce, povijen zavojima govori o nedaći. „Fizički sam dobro, ali imam insomniju, osjećam se slabo, anksiozno.“ Slijede prepiske sa bratom koje retrospektivno prate umjetnikovu putanju. Njegovo djetinjstvo izvajano je duhovnošću, učenjem o kalvinizmu, zahvaljujući ocu svešteniku. Van Gog je čitao Bibliju, tumačio svijet, a u tome su mu pomogli i pisci poput Dikensa koji piše o radničkoj klasi, nepopravljivi romantik Džon Kits, Džordž Eliot, Šekspir.

Kopač duše

Iz ljubavi prema književnosti i duhovnosti odlučuje da postane sveštenik ne bi li pomogao ljudima. Ipak, odustaje od škole i posvećuje se  misionarskom radu. Napušta rodni Nuen, odlazi u gradić Borinaž, rudarsku oblast u Belgiji. Spušta se u jame, „u kavez pod zemljom, gdje se dnevna svjetlost čini kao zvijezda odozdo iz bezdani.“ U utrobi zemlje dane provodi ubogi puk, a kada posljednja zraka utihne, povlači se u dom gdje ga čeka obed stečen mukotrpnim radom. Van Gog uviđa da će njegovo slikarstvo biti društveno angažovano, altruistično, imaće socijalni i umjetnički dojam. Poput slikara Milea kojem se divio, kao i temi realističnog, ruralnog slikarstva koristi tamne boje, za otelotvorenje seljačke muke, požrtvovanosti i truda. Tako se iz skica koje su „srž slikarstva“ rodilo djelo koje govori o Van Gogu kao velikom humanisti – Ljudi koji jedu krompir. Figure su od umora deformisane, iščašene, ruke nažuljane, neproporcionalne, sjenovite, baš kao i rudnik iz kojeg su dopuzale do trpeze. Kao živa bića i priroda ima svoju dušu, ekspresiju. Ljudske oblike zamijenio je korjenjem, drvećem, travom, čempresima, žitnim poljima, vinogradima. Seriju djela posvećenih čovjeku, radu, prirodi, surovosti života nastavlja, ali u drugačijem stilu. Otkriva boje koje će postati njegov pečat. Portreti lokalnih radnika, tkači i sijači donijeli su bljesak žute, ostrašćenu, surovu i eksplozivnu crvenu, plavu, zelenu i braon koje balansiraju. „Slikar budućnosti je kolorista kakav nikada ranije nije viđen.“  Vodeći se filozofijom japanske ukijo-e umjetnosti o prirodnom životnom toku, vraćanju iskonu, pronalaženju Robinzon Krusoa u sebi, „jasnom osećanju zvijezda i beskraja iznad sebe“ nalazi recept za saglasje sa postojanjem. Ali nakon povratka u dom, svađe sa porodicom Vinsent se osjeća odbačenim.

Miris samoće

Stiže u Pariz gdje kuša građanski, umjetnički, boemski nektar. Upoznaje priznate slikare poput Sera, Dega, Monea, Lotreka, prodavca slikarskog materijala, prijatelja svih umjetnika oca Tangija čiji će portret uraditi sa japanskim obilježjima u pozadini. U mnoštvu umjetnika Gogen će mu postati prijatelj, ali i okidač za epizodu „uho“. Putuje u Arl, u aromatičnu Provansu, otkriva nepregledana cvjetna polja, bogatu nabujalu prirodu, nepresušnu inspiraciju koju pokušava ukrotiti danonoćnim radom. Nastanjuje se u čuvenoj Žutoj kući u kojoj su nastali brojni autoportreti, Suncokreti, Spavaća soba u Arlu, Cipele.

U kući je bilo jedva hljeba i kafe koja bi držala budnom nemirnu umjetnikovu četkicu. Nedostatak novca i hrane nije sprečavao asketu da uporno nanosi boje po platnu. Ovjekovječio je gradić, noćni život koji čovjeka može transformisati u demona, dovesti ga do ludila, uhvatio je nedostižne pejzaže, voljeno sunce, stanovnike, komšije. Zlatna, sjajna, maslac, limun, kukuruz žuta sveprisutna je na platnima. Sitne sate provodi u kafeu „Doboš“, pa onda zavrti krug i bavi se noćnim pejzažima, prigušenim svjetlom. Tada nastaje tišina, samoća koja doziva nepoželjog gosta – tugu. Da bi se odbranio od mirisa samoće poziva Gogena, ali različiti temperamenti dovode do pukotine. Drugačiji pogled na umjetnost izaziva svakodnevnu prepirku. Jedne noći prijatelj je otišao, srce se razboljelo, a riđobradi osobenjak odlučio da sebe uskrati i za lijevo uho. Ne želi da sluša glasove, ne želi da čuje riječi. I opet je sam.

Do posljednjeg daha

Našao je izlaz, jer po svjedočenju glumaca koji igraju ljekare u filmu Van Gog je uz pomoć boja pobijedio stahove, trovanje bojama i parafenom. I doktori u bolnici Sen Remi potvrdili su da njihov pacijent borbu prenosi na platna, te se nakon kriza osjeća bolje čim vidi prelijepe vrtove i smjesti ih pred sobom. Zaradio je pozitivnu ocjenu slikarstva od mladog kritičara Alberta Orijera. On ga opisuje kao „umjetnika moćne, dragulj žute boje, nervoznog, nasilnog izraza sa jakim muškim, dominantnim, usuđujućim ali nevjerovatno nježnim likovima“.

Nakon godine u bolnici odlazi u Ober, gradić nadomak Pariza. Doktor Gaše postao mu je prijatelj, pozirao mu, liječio ga. No ipak, Vinsent odlazi u samoću. Raspoloženje se mijenja i bol se seli na platna. Potezi četkice su izuvijani, haotični, kovitlaci obuzimaju umjetnički i mentalni prostor. Željan ljubavi i utjehe dolazi k bratu, ali se uskoro vraća u svoju čamu. Osjeća da je beskorisan, da je Teu na teretu. Četiri dana nakon posljednjeg pisma, pucao je u srce. Bio je lijep dan i smrt je došla u punom sjaju. Preko 900 platna ostalo je iza 37-godišnjeg dalekovidog, samotnog suncokreta, usnulog zbog nedostatka kovanica, zbog neopažanja likovnih mecena, galerija, posmatrača koji su njegovu nepodnošljivu lakoću postojanja sahranili vrelog jula 1890.

Te tužne oči suncokreta/U mom su srcu otvorene/Ali su sunca nakraj sveta/I tiho slaze mrak i sene.

Među brojnim filmovima o Van Gogu (Lust for Life 1965, Vincent and Theo 1990, Van Gogh 1991) vrijedan pomena je i istoimeni dvadesetominutni film iz 1948. koji takođe opisuje „život i duhovnu avanturu umjetnika na temelju njegovih djela.“ Crno bijeli dokumentarac u režiji Alana Renea osvojio je Oskara za najbolji kratki film. Uz snažnu muzičku pratnju narator Klod Dafin nas vodi kroz umjetnikov život. U pozadini su Vinsentove slike koji jure kako se muzički tempo povećava. Šteta što je film nije u boji, kako bi doživljaj bio potpuniji. Scenario je poetičan, isprekidan citatima, sadržajan i filozofski. Kao da čitate bajku koja sadrži pokretne ilustracije.

Autorka: Milena Čavić 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *