SALO I POSLEDNJI DANI

Salo, mjestašce smješteno na obalama najvećeg jezera Italije, jezera Garda, ujedno prestonica Italijanske Socijalne Republike u periodu od 1943-1945. godine. Salo, mjesto u kojem je svoje posljednje dane proveo Benito Musolini, prije nego li je, već strijeljan, obješen naglavačke „prkosio“ fašistima u njihovim najsnažnijim uporištima – u gradovima Komo i Milano.Salo, lokacija u koju je Pjer Paolo Pasolini smjestio radnju, ispostaviće se, svoga posljednjeg filma – „Salo ili stodvadeset dana Sodome“.

On to, naravno, nije učinio slučjano, nego je smještajući radnju u samo središte nacističke marionetske kvazirepublike nastojao izvršiti kritiku fašizma kakvu svijet, do tada, a mora se reći ni do danas, nije vidio. Ta „neviđenost“ se ogleda u tome da je reditelj na jedan sasvim prost način uspio u namjeri da nam predstavi svaki vladajući sistem, odnosno sam odnos između onih koji moć posjeduju i onih koji su im potčinjeni, a koji su svedeni na nivo objekata.

salo-2

Ovo nije samo kritka fašizma, nego kritika fašizma koja lako, bez vidljive granice, prelazi i u kritiku današnjeg „iščašenog“ kapitalističkog sistema (sa sve konzumerizmom, kao pratećom pojavom) i svakog sistema budućnosti koji će da počiva na istim temeljima, tj. na ispoljavanju neograničene moći manjine nad obespravljenom većinom, koja odlučujući se da trpi koliko može, (ne)pokušava pronaći izlaz iz tog, sada već uhodanog sistema. Sam Pazolini će u jednoj od svojih posljednjih bilješki napisati: „Film predstavlja ogromnu sadističku metaforu za ono što je bilo nacističko-fašističko “odvajanje” od svojih zločina protiv čovječnosti. Nacisti-fašisti su svoje žrtve smatrali objektima te su automatski uništili bilo kakvu mogućnost ljudskog odnosa s njima… Ko bi mogao sumnjati u moju iskrenost kada kažem da je poruka filma odbacivanje anarhije moći i nepostojanje istorije?”

Pazolini inspiraciju za sam film nalazi u romanu čuvenog Markiza de Sada „Stodvadeset dana Sodome“, međutim, ovaj film nije puka adaptacija onoga u romanu napisanog, a kako bi i bio, kada ovo de Sadovo djelo nije u cjelini sačuvano, pa ni ne čudi što se i sam Pazolini prihvatio pisanja scenarija, mada kolaju priče kako je iskusni režiser scenario „imao u glavi“ i u hodu ga smišljavši uspješno dovršio film. Jedina razlika koju kod Pazolinija primjećujemo jeste ta zamjena de Sadovog „boga“ – vlašću. No, nije samo de Sad bio inspirativan za Pazolinija, nego se on dosta poziva i na Dantea i njegovu „Božanstvenu komediju“. Posebno ako bismo pažnju obratili na organizaciju radnje. Pogledajmo samo podjele u filmu – „Anteinferno“ (ili pretpakao), a zatim krugove samog pakla – „krug manija“, „krug govana“ i „krug krvi“. Za razliku od Dantea, ovdje pronalazimo četiri kruga pakla, ali tu nije kraj sa brojem četiri, oko kojega se, u ovom ostvarenju, sve vrti. Četiri su verzije završetka filma.

pasolini
 Pjer Paolo Pasolini

Četiri glavna lika su vojvoda, biskup, predsjednik i sudac, koji uz pomoć četiri starije prostitutke uvode osamnaest mladih ljudi (po devet mladića i djeovjaka) u sam pakao takozvane Salske Republike. Taj pakao se ogleda u najrazličitijim oblicima seksualnih i inih devijantnosti, kojima su skloni već pomenuti – vojvoda, biskup, predsjednik i sudac, a te devijantnosti očituju se  u homoseksualizmu, brutalnim silovanjima, sadizmu, mazohizmu i koprofagiji, kojima su izloženi njihovi „štićenici“. Potpuna kontrola koju velika četvorka ima nad tih dvadesetak mladih ljudi rezultira masovnom egzekucijom ovih potonjih, dok glavešine, svaki sa svog prozora, posmatraju svečani čin, praćen melodijom „Karmine Burane“ Karla Orfa.
Film je zbog svega navedenog prolazio kroz golgotu cenzura, zabrana, što nije bilo karakteristično za filmove koje je ranije potpisivao Pjer Paolo Pazolini. On ni u svojim ranijim ostvarenjima nije „šminkao stvarnost“, naprotiv, svi njegovi filmovi odišu realnošću i stvarnom, sumornom slikom života proletarijata tadašnje Italije. Naravno, ukoliko se već nije radilo o adaptacijama, kakav je bio slučaj sa „Kanterberijskim pričama“, „Dekameronom“, ali i jednoj naizgled shizofrenoj saradnji ovog reditelja, poznatog ljevičara, marksiste i deklarisanog homoseksualca, sa katoličkom crkvom prilikom izrade filma „Jevanđelje po Mateju“, koji i danas važi za jedan od filmova koji na najbolji način predstavljaju život Isusa Hrista.

salo-6

Pazolini je uspio u svojoj namjeri da jednom šokantnom, „škakljivom“ temom privuče publiku da se zainteresuje za ovaj film, čija je ideja i bila da se on pokaže kao pojava koja će, ujedno, da privlači i odbija publiku. Tako su bioskopi u rodnoj mu Italiji bili dupke puni na samom početku emitovanja, da bi se i prije polovine odmotane filmske trake isti ti bioskopi ispražnjavali, jer je publika bila sablažnjena scenama koje su u filmu preovladavale. Film je upravo iz tih razloga bio zabranjen u velikom broju država, čak i u nekim zapadnim demokratijama. Međutim, te zabrane nisu bile ni izbliza značajne koliko će biti ona koju će Pazolini lično doživjeti u svojoj domovini, nedugo nakon završetka snimanja.

Poznat po svom britkom jeziku prilikom komentarisanja aktuelnih tema, svestranosti koja ga je dovodila do toga da se osjeća pozvanim da prokomentariše mnoge maligne pojave u Italiji, ali i uopšte, pošto se radi o univerzalnim temama, koje muče svakog mislećeg građanina savremenog svijeta. Tako će (nas) Pazolini upozoriti da smo „svi u opasnosti“, u svome posljednjem intervjuu kojeg je dao listu „Jedinstvo“ („L’Unita“), novinaru Furiju Kolombu.

salo-3Ovaj intervju nalazim kao nastavak na gorepomenuti film, jer je vođen nakon snimanja, a prije premijere, koju će film doživjeti nekih dvadesetak dana nakon ovog razgovora. Intervju je vođen 1975. godine, ali zanemarivši pojedine sitnice, mi bismo vrlo lako mogli reći da se osnovne ideje u njemu izrečene odnose i na 2005. ili bilo koju, skoriju godinu. Upravo tako vidimo koliko je to društvo na globalnom planu zaista uznapredovalo kada su ljudske slobode u pitanju, u tih nekih trideset, a možemo slobodno reći i više godina. Pazolini se već na samom početku razgovora dotiče i Republike Salo, ali koja u ovom kontekstu se čini pomalo idealnijim mjestom za život, nego što je to moderna sredina. Razlog tome je taj što je jedna takva, nacistička tvorevina otvoreno propagirala svoju osnovnu ideju, ideju kojom se vodila do tačno određenog, svima poznatog cilja, te joj se bilo mnogo lakše suprotstaviti (kako Pazolini kaže „s malo hrabrosti i savjesti“), dok u ovim nešto modernijim sistemima ne samo da ne možemo proniknuti tako jednostavno u njihove „ideje vodilje“, nego su one, koliko god crne bile, sjajno zabašurene, stavljene u šarenu, privlačnu foliju, koja nas samo udaljava, vuče na drugu stranu, daleko od razumijevanja njihove osnovne uloge. Pazolini o tome govori na ovaj način: „Ali, danas je drugačije. Danas vam može prići neko ko izgleda kao prijatelj, neko dobar i ljubazan, ali ko je kolaborator (recimo neke televizijske stanice). Treba nekako zaraditi za život, a to nije zločin. Neko drugi, razne grupe, prilaze vam agresivno, sa svojom ideološkom ucjenom, upozorenjima, propovjedima, anatemama, koje su takođe prijetnje. Oni marširaju sa svojim parolama i zastavama, ali po čemu se takvi razlikuju od „vlasti“?“

Ponovo smo se dotakli vlasti, koja se održava takvom kakva jeste, kroz svesrdnu pomoć obrazovanja, odnosno obrazovnog procesa. Putem njega se jasno pravi razlika između gospodara i podanika, ali opet i jednima i drugima „usađuju“ jednake, univerzalne vrijednosti. No, druga je stvar to što se gospodari redovno nalaze u boljem položaju za npr. „manevrisanje na berzi“ radi postizanja „univerzalnog dobra“, dok podanici do tog „dobra“ mogu doći samo silom ili kako Pazolini kaže „uz pomoć štangle“ (i dalje citat: „Ubijam, ali sam dobra osoba!“, jer je taj način podaniku jedini dostupan ne bi li ostvario ono što mu vlast, upravo kroz taj obrazovni sistem predstavlja vrijednim). Prema tome, Pazolini ne osjeća sažaljenje prema onim podanicima, čija želja za svrgavanjem gospodara postoji isključivo iz razloga da bi oni sami zasjeli na njihovo mjesto, nego prema onima podanicima koji su gladni sopstvene slobode, tj. upravljanja vlastitim, a ne tuđim životima, baš suprotno od gospodara koji te podanike svode na nivo objekta (što nas opet sjeća filma o kojem je ranije bilo riječi).

salo-4Upravo nas taj vladajući sistem uči i okretanju glave od surove istine, od pravih problema, o čemu Pazolini govori kada Kolombo zapodjene razgovor o fašizmu i neofašizmu, koji nije samo problem, kao što i sami znamo, Italije. Pazolini ključne ljude, koji bi trebali otvoreno da progovaraju o tim, gorućim problemima, upoređuje sa lutkama čije se glave okreću za stoosamdeset stepeni i oni, uprkos teško rješivim problemima, pažnju poklanjaju sitnicama, takoreći. Skretanje sa bitne teme na one lako svarljive jeste zamka u koju mnogi upadaju, a Pazolini sam za sebe kaže da je jedan od onih koji je već platio cijenu silaska u pakao (ne možemo, a da ne primjetimo još jednu sličnost sa Danteom. Silazak živa čovjeka u pakao, s tim što se Pazolini našao u paklu (neo)fašizma), time što je jako dobro upoznat sa tim problemom prećutkivanja, te da odlično zna „sve crne ovce“, čijim bi se odstranjivanjem ovi problemi mnogo lakše dali riješiti. Međutim, svi ti „kočničari“, „crne ovce“, „okretači glave“ ili kako god ih nazvali, očito, kao takvi odgovaraju sistemu, što dalje govori da sa fašizmom ni u tom trenutku nije raščišćeno, iako mu je smrt proglašena još trideset godina ranije.

Da se sva kritika ne obruši na obrazovni sistem kao osnovno uporište vlasti, Pazolini će Kolombu kazati: „Ne zavaravajte se. I vi ste, zajedno sa obrazovnim sistemom, televizijom i vašim umirujućim novinama, veliki čuvari tog užasnog poretka koji počiva na konceptima posjedovanja i uništavanja. Vašoj sreći nema kraja kada na nekog prestupnika možete da nalijepite svoju etiketu. Meni to izgleda kao jedna od mnogih operacija masovne kulture. Pošto ne možemo da spriječimo neke stvari, umirujemo se tako što za njih pravimo police na kojima ćemo ih držati.“ Zatim dalje, u toku razgovora, nastavlja: „Slušam političare i njihove fraze, sve političare, i to me izluđuje. Oni i ne znaju o kojoj zemlji pričaju, od nje su udaljeniji nego Mjesec. Kao i pisci. I sociolozi. I eksperti svih fela.“ Logično je bilo iduće pitanje Furija Kolomba, u kojem režisera pita: „Zašto mislite da su neke stvari vama jasnije?“, a ovaj mu odgovara: „Ne želim više da pričam o sebi; možda sam već rekao previše. Svi znaju da sam debelo platio za svoje iskustvo. Ali, tu su i moje knjige i filmovi. Možda griješim, ali i dalje tvrdim da smo svi u opasnosti.“ Namjerno prenosim gotovo svaku riječ završetka ovog intervjua, čiji je naslov glasio „Svi smo u opasnosti“, a koji je sam Pazolini odabrao kao idealan za ovaj tekst. Doduše, Pazolini nije stigao da odgovori na još nekoliko Kolombovih pripremljenih pitanja, a što je obećao učiniti pismeno, no, „zabrane“ su ga spriječile.

Dan kasnije, drugog novembra 1975. godine, Pazolini je pronađen mrtav. Više puta pregažen vlastitim automobilom, za šta je krivim proglašen Đuzepe Peloci, tada sedamnaestogodišnjak. Peloci je prvo priznao ubistvo, da bi nakon nekoliko godina provedenih u zatvoru izjavio da on za isto nije kriv, čime je samo stvorio plodno tle za nova nagađanja o motivima i vinovnicima tog svirepog zločina, ubistva jednog od najvećih italijanskih režisera, ali i jednog istaknutog pisca, slikara, lingviste, novinara, a pored svega i političara, koji je kao takav bio „trn u oku“ mnogima, koji nisu imali dovoljno znanja, umijeća, snage da mu se suprotstave na neke legalne, ljudskije načine, nego da stave još jednu, najsuroviju zabranu na njegov rad, ovoga puta je to bilo ubistvo!

salo-5

Istina je da je Pazolini bio jedan od onih koji su znali suviše, to je i sam priznao, ali je mislio da je već tada platio cijenu tog svog znanja – neko drugi nije mislio tako. Cijena „viška znanja“ je za njih bio (njegov) život.

Ostaje samo pitanje, šta je to, zaista, natjeralo „sive eminencije“ na likvidaciju Pazolinija? Mnogi vjeruju da su Pazoliniju glave došli neofašisti, kako zbog njegovih radikalno lijevih stavova, tako i zbog otvorenog homoseksualizma, čime je predstavljao prijetnju čitavom tamošnjem demohrišćanskom establišmentu, pa stoga nikome od njih nije ni bilo stalo da se svirepe ubice što prije dovedu pred lice pravde. Štaviše, oni se uspješno kriju već četrdeset godina. Možda je razlog ubistva bilo Pazolinijevo konstantno kritikovanje sistema u javnosti, bez dlake na jeziku? Možda ćemo nekad i saznati pravu istinu o ubistvu. Možda.

Nama ostaje samo da se pitamo, između ostalog i to kako bi Pazolini prokomentarisao naše današnje društvene (ne)prilike. Ako nas išta može utješiti onda su to njegovi filmovi, bilješke, tekstovi, eseji, koji su vanvremenski, pa su kao takvi, aktuelni i danas i sa istim žarom progovaraju o problemima koji nas muče u savremenom svijetu, ali nas itekako rastužuje to što i četrdeset godina nakon njegove smrti, mi još uvijek bitku vodimo sa istim protivnicima, a i na to nas je Pazolini pripremio svojom rečenicom: „Sumnjam da će ikada postojati društvo u kojem će čovjek biti slobodan.“

Literatura:

Salò, or the 120 Days of Sodom

Pier Paolo Pasolini’s own notes on him film Salò

https://anarhisticka-biblioteka.net/library/pier-paolo-pasolini-o-filmu-salo

Autor: Nebojša Čandić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *