Chometov „Iluzionist“

Film koji malo govori, ali ima mnogo za reći

„Napravio sam svoj Tatijev film“, riječi su koje odzvanjaju i rezimiraju svu poetiku Chometovog Iluzionista. Uistinu, ne može se gledati Iluzionista i ne primjetiti Tatijev oživljeni duh u estetsko-retro izvedbi Sylvaina Chometa. Ne postoji bolje polazište od ovoga za konceptualno razumijevanje Iluzionista, francuskog animiranog filma iz 2010. godine. Ovo „vjenčanje“ Tatijevog izričaja i originalnog animacijskog stila Chometa iznjedrilo je na prvu ne toliko kompleksno (po pitanju slojevitosti, dubine, suptilnosti, strukture samog filma, tj. koliko je teško pratiti radnju), ali ipak snažno senzibilno djelo.

Priča slijedi poprilično jednostavnu nit. Godina je 1959. Protagonist filma, mađioničar starog kova imena Tatischeff, muči se kako zadržati publiku uslijed društvenih promjena. Kao zabavljač, sve je manje uspješan. Ukus novih generacija promijenio se pa iluzionistova točka biva sve manje tražena. Od početka vidimo kako redovito putuje u potrazi za novim poslom (Pariz, London, škostsko selo u otočju Hebridi i Edinburgh). Na jednom od svojih puteva, u jednom od najzabačenijih i modernizacijom gotovo netaknutom mjestu, upoznaje djevojčicu imena Alice. Njih dvoje sklapaju neobičnu vrstu prijateljstva. Alice bezrezervno vjeruje u moć njegove magije, dok iluzionist njezinu vjeru dodatno ojačava svojim iluzijama. Ostatak filma svodi se na njihov suživot u jednom Edinburškom hotelu nastanjenom osebujnim likovima iz svijeta zabave bliskom samom iluzionistu.

Bez pretjeranih zapleta i zaokreta, radnja dolazi do svog raspleta. No, pozadina priče ono je što ovaj film čini kompleksnijim, a posljedično i slojevitijim. Scenarij na kojemu je film baziran nastao je negdje između 1956. i 1959. godine. Ostao je zapamćen kao projekt broj 4. Jacques Tatija, kojega on nikada nije realizirao. Shvaćen kao osobni projekt, ovo gotovo u potpunosti autobiografsko djelo odstupalo je od Tatijevog ustaljenog formata koji je u središtu interesa imao prepoznatljivi lik monsieura Hulota. Čitajući Tatijev scenarij, jasno je kako ovo djelo odskače od ostalih ne samo tematski, već i emocijama. Zamišljeno kao ljubavno pismo oca upućeno kćeri, taj se projekt i razvio u tom smjeru. Chomet je preuzeo taj osnovni koncept i nadogradio ga svojim viđenjima. Obogatio ga je likovima koje je sam konstruirao, stavljajući odnos otac-kćer u širi kontekst vremena i prostora. No, uz odnos otac-kćer, koje su to još teme koje izviru iz fabule? O čemu iluzionist zapravo govori? Teme koje se mogu iščitati su između ostalog one poput: nošenje s društvenim promjenama, preciznije gubitak uloge nekih umjetnika ili, ako ih možemo nazvati, zanatlija u društvu; pitanje identiteta; neizbježna smjene generacija; prolaznost vremena; otuđenost i samoća uslijed modernizacije i nemogućnost komunikacije.

Iluzionist je prvenstveno priča o dvama putevima koji je isprepliču, ali su neizbježno osuđeni na rastanak. Zbog toga je fabula gurnuta u drugi plan, sve u svrhu kako bi prikaz kontrasta staroga i novoga bio što više autentičan. I sam Chomet je u svojem komentarima o filmu istaknuo da je značaj filma prvenstveno u procesu otkrivanja kroz odrastanje. Dakle, sam Iluzionist može se etiketirati kao coming of age drama, ali ne u uskom smislu žanrovskog poimanja. Pojam odrastanje u Iluzionistu ima mnogo šire značenje, jer se ne misli isključivo na djevojčicin progres od naivne tinejđerke prema samostalnoj ženi, već i na iluzionistovo „odrastanje“, tj. preobražaj, neka vrsta izlaska iz komfort zone i odlaska u nepoznato. Oba lika, premda pripadnici različitih generacija i svjetova, zahvaćeni su promjenama.

Chomet je uspješno uhvatio senzibilitet razdoblja i njegovu promjenu i to zahvaljujući više faktora. Prvi je estetika filma. Estetika je tu da tvori ton i atmosferu fabule, i da, ako je dovoljno promišljena, kod gledatelja probudi određene dojmove. Estetski, film provlači mnoge paralele s impresionističkim slikarstvom. Fotografija nerijetko odgovara impresionističkoj slici. Stil, imitacija, posebni fokus i kompozicija kadra izgledaju bliski impresionizmu. Primjeri toga jasno su vidljivi u obrisima krajolika Škotske, posebno u početnim trenucima filma kada iluzionist putuje od jednog zavičaja do drugog. Bili to kadrovi iz vlaka ili broda, čini se da su prikazi prirode uvelike inspirirani idejom impresionizma. Kao i impresionisti, Chomet se potrudio uhvatiti stalno kretanje prirode, te posebno efekte svijetlosti na različitim podlogama. Kao što je i sam rekao: „Želio sam osjetiti zrak, osjetiti vjetar i promjenu svjetla kada oblaci prolaze preko planina.“ (u razgovoru s Billom Desowitzem iz Animation World Network). Također, vizualnu inspiraciju crpi i iz mnogih Disneyevih filmova iz kasnih 1950-ih i 1960-ih na koje isto sam neodoljivo podsjeća. Samo neki od njih: The Lady and the Tramp (1955), The Jungle Book (1967), The Sword in the Stone (1963), The Aristocats (1970). Kao svoj najveći uzor, Chomet je pak istaknuo 101 Dalmatians iz 1961. godine. Uspoređujući slikovne prikaze 1. i 2. jasno je što je redatelj preuzeo. Kako se Chomet koncetrirao na 2D estetiku, čvrsto odbacujući 3D animaciju (osim što se njome poslužio prilikom snimanja nekih težih kadrova gdje je kamera bila u pokretu i gdje je trebalo prikazati panorame Edinburga) želio je dobiti efekt kakvog ima 101 Dalmatians. Oponašao je ručno crtane pozadine, izblijeđenost i pastelnost boja (gdje nerijetko dominira jedna boja u više nijansi), te učinak osvijetljenja. Kao što je i sam Chomet objasnio, ovo su mu uzori jer sažimaju sve ono što on želi od filma, šarm, realizam i energiju u onim trenucima kada nema akcije.

U slučaju Iluzionista, estetika je čak i glavno sredstvo kojim Chomet prenosi značenje. Preciznije, moć Iluzionista je u njegovoj vizualnoj prezentaciji. Za razliku od njegovog prethodnog projekta Les Triplettes De Belleville, Iluzionist ne počiva na nadrealnom i snovitom prikazu svijeta. Distorzija linija i oblika nije pretjerana. U Iluzionistu nema mnogo mjesta karikaturi. Inače, karikaturu doživljavamo kao interpretativni komentar realnog svijeta, tj. svijeta naših uobičajenih identifikacija i poznatih identiteta (Turković 2012: 70). Zato je Billy Boy iz fiktivnog benda Billy Boy and the Britoons djetinjasto divlji na pozornici, pijani Škot nerazumno veseo, a akrobati iz hotela Little Joe uvijek spremni na salta. Prenaglašavanje nekih osobina Chomet je koristio kako bi dodatno ojačao atmosferu filma te kako bi istaknuo mijenjanje vremena koje je u središtu radnje.

Likovi u Iluzionistu većinom su obilježeni manjkom ekspresije. Nedostatak sugestije preko pantomime ili gestikulacija ono je što otežava gledanje. Ne samo da otežava gledanje, nego i umanjuje refleksivni potencijal filma. Nije dovoljno da tu i tamo iluzionist oponaša zeca, da gledamo kroz prozore kako se dogovara s agentima i poslodavcima oko novog posla ili da Alice uzdiše za novim komadom robe. Crte lica se rijetko mijenjaju, a tom dojmu dodatno pridonosi i nedostatak krupnih planova. S druge strane, iluzionist, kao glavni lik, savršeno odgovara samom Tatiju. Kretnje, ekspresije, manire i ponašanje Tatija su gotovo perfektno precrtani u liku iluzionista. Animatori su dosta pažnje posvetili scenama iz Tatijevih filmova (posebno Les Vacances de Monsieur Hulot i Mon Oncle) te nisu mnogo toga prepustili mašti.

Nedostatak dramaturgije ne proizlazi isključivo iz svakodnevnih zbivanja oko glavnih likova, već i iz emotivne neangažiranosti kamere. Kamera je u pravilu gotovo uvijek statična. Uz to, dominiraju široki planovi, a izostavljaju se prikazi iz neobičnih kutova. Izgleda kao da je Chomet htio pristupiti analitički, kao i sam Tati koji je u svojim filmovima inzistirao na hvatanju društvene realnosti sa svim svojim banalnim, dosadnim i jednostavnim trenucima, gdje su kamera, vizuala i zvuk stavljeni u službu što dosljednijeg prikaza stvarnosti. Stvarno nam se čini da je kamera ogledalo stvarnosti. Premda je to rijetkost u svijetu animiranih filmova, Chomet je ljepotu filma vidio upravo u toj činjenici, te u nečemu s čim su se mogli poistovjetiti Tati, on, ali i veliki dio odrasle publike. To nešto je svjedočenje kako neko tebi blizak odrasta i kako se vaš odnos mijenja. Još jedan razlog više za ovakav pristup bila je želja da se ne odvlači pažnja gledatelja pokretima kamere, već da se fokusira na ozbiljnost tona.

Upravo atmosfera je ono na čemu počiva većina emocija koje film budi kod gledatelja. Tokom cijelog filma prevladava ugođaj lirske melankoličnosti. To depresivno i nostalgično stanje izvire iz vizualnog aspekta, zvuka, sporog ritma i karakternih crta i ponašanja likova. Vizualno se to najviše osjeti kroz Chometovu opsjednutost promjenom vremena (kiša, oblačno, maglovito i sunčano neprestano se izmjenjuju) i osvjetljenjem (sunčeve zrake se redovito probijaju, a u većini kadrova imamo i nekakav izvor svjetlosti, nerijetko i pod glavnim fokusom kamere). Zvuk, posebno melodijska pozadina koja neodoljivo podsjeća na uspavanku, imaju poseban značaj. Zvuk piana koji privodi radnju kraju (posljednjih skoro 10ak minuti) sažima sav ton filma. Gledatelji mogu osjetiti nostalgiju kako ispunjava cijeli film. Monotonost likova to dodatno ističe. Svakodnevne rutine pridodaju općem dojmu melankolije. Alice je zarobljena u krugu čežnje za nečim, i veseljem kada joj to iluzionist napokon „pokloni“. Iluzionist ide od posla do posla kako bi joj to omogućio. I tako sve iznova.

Položaj iluzionista u društvu kakvo je prikazano, retrospektivno ako uzmemo u obzir Chometovu adaptaciju Tatijevog scenarija, koji je pak tada govorio o aktualnom u velikoj je mjeri deprimirajuć. Svijet nema mjesta za čovjeka poput njega. Uglavnom je ignoriran. Poštovanje nedostaje. Dojmu depresivnosti dodatno pridodaje i činjenica da on nikada ne izražava svoju tugu i nezadovoljstvo, barem ne kroz ispade bijesa. Iluzionist ne pati od onoga s čim problema ima velika većina današnjih zabavljača. On nije opsjednut slavom ili svijetlima pozornice, već samo želi nastaviti s onim što radi veliki dio svoga života, ali uz uvjet da može inspirirati ili pak razveseliti nekoga. Što se to pak događa u društvu da likovi moraju revalorizirati svoje životne puteve?

Jedna od glavnih tema je snalaženje uslijed društvenih promjena koje donose nove generacije ljudi. Usko uz to je vezana modernost, ono što je i Tatija posebno zanimalo, preciznije novi grad i funkcioniranje korporativnog svijeta te uži aspekti ove teme poput vidljivosti i čujnosti uopće, a posebno u modernom društvu. (Milić 2015: 1053). Kada govorimo o modernosti, prvenstveno mislimo na promjene koje su izmijenile društvo, njegovu svakodnevnicu, interese „malog čovjeka“ i vrijednosti koje propagira. Početkom šezdesetih započela je sve intenzivnija preobrazba svjetonazora i mentaliteta koji su vladali društvom prijeratnog razdoblja. Promijenio se senzibilitet razdoblja. Neki su, poput iluzionista, suicidalnog klauna i trbuhozborca, ostali zarobljeni u vremenu. Iluzionist ne može kontrolirati podivljalo crijevo u autopraonici. On se ne snalazi s funkcijama unutar automobila. Njega šokira zvuk poništavanja kartice. Iluzionist je poput Tatijevog protagonista Monsieura Hulota nesvjestan, ali više od toga i nezainteresiran za zbivanjima oko njega. Vremena se mijenjaju, a on postaje samo promatrač svih promjena. S druge strane, Alice prolazi kroz transformaciju obilježenu novim čarima koje sa sobom nose 1960-e.

Alicina naivnost odraz je i okoline u kojoj je odrastala. Nije slučajnost da iluzionist upoznaje Alice u nekakvoj škotskoj zabiti, van glavnih tokova moderne civilizacije, gdje je škostsko ruralno stanovništvo oduševljeno pojavom struje. Na taj način njezina naivnost dobiva na autentičnosti. Urezan u sjećanje ostaje trenutak kada Alice zamjenjuje pera pamuka iz jastuka za snijeg, a malo manje primjetan onaj da pere iluzionistovu robu na kiši. Alice s vremenom sve više žudi za čarima modernog svijeta. Njezin izlazak iz anonimnosti i ulazak u svijet konzumerizma prekretnica je filma. Alice postaje idealnim primjerom novog vala mladih žena. Njezine reakcije svaki put kada dobije ono što želi ukazuju na to za čime, više od ičega, žude nove generacije mladih žena. Ogledan primjer su prikazi na slikama 3. i 4. Alice po dolasku u novu sredinu, treba naglasiti gradsku, sve svoje želje usmjerava prema tome da posjeduje odjeću koju nosi lutka u izlogu. Alice pred kraj filma prolazi pokraj tog istog izloga identično obučena kao lutka, a iz suprotnog smjera dolazi djevojčica sličnih korijena kao Alice, za koju se da naslutiti, po njezinoj reakciji, da ima iste aspiracije kao Alice. Chomet kroz ovo nudi svoje viđenje, a donekle i kritiku, modernog društva zasnovanog na konzumerizmu, čija se sreća očituje u materijalnome.

Kako je konstituirano to moderno društvo prema Chometu i Tatiju? Već nam se u uvodnoj špici kroz izmjenu crno – bijelih kadrova različitih kazališta, preciznije varijeta1), naglašava element transformacije. Iluzionist „poklanja“ publici cvijeće, no nitko se ne veseli njegovim darovima. I voditelj varijeta Emporium, prvog u kojeg iluzionist dolazi, premda isprva spreman pružiti priliku, naposlijetku gubi svaki interes za iluzionistovom točkom. On se tada s radošću okreće onome što mu može osigurati zaradu i slavu, i to je ono što sa sobom nose bendovi poput Billy Boy and the Britoonsa. Billy Boy and the Britoons su tipični predstavnici novog vala zabavljača. I pjesme koje izvode u Iluzionistu podsjećaju na najveće pop hitove 50ih (lako je uočljiva sličnost s Beatlesima i Cliffom Richardom, dok kretnje frontmena grupe neodoljivo podsjećaju na Elvisa Presleya). I akrobati u bojama francuske zastave zaglibili su u svijet kapitalizma. Oni svoje mukom stečene vještine koriste kako bi obojali reklamu za ženski parfem. U Iluzionistu rock and roll kultura, konzumerizam i kapitalističko shvaćanje tržišta preuzimaju vodeću poziciju u svijetu.

Ključ shvaćanja Iluzionista je u odnosu iluzionist – Alice. Portret njihovog odnosa nije pretjerano razrađen. Čini se da su jednodimenzionalno oblikovani. Alice je obilježena ponajprije naivnošću. Čime je iluzionist obilježen? Ono čime je on obilježen i što ga motivira da nastavlja ovaj naizgled besmislen odnos je motiv očinstva. U čak tri navrata iluzionist grabi sliku s prikazom nečega što mu očito znači, s obzirom na uzdah kojeg proizvodi (ako zaustavite na 4:12 i 39:26 primjetit ćete dva koja su vjerojatno prošla ispod radara, a na 1:14:03 onaj mnogo očitiji). Na kraju saznajemo da je film posvećen Tatijevoj kćeri, Sophie Tattischef, i da su slike koje je iluzionist, kao utjelovljenje Tatija, grabio zapravo njene slike. Kada se krene u analizu motivacije iluzionista kao lika treba početi upravo od te činjenice. Ona u njemu budi očinske instinkte. Iluzionist se hrani Alicinim entuzijazmom, dok Alice izražava fascinaciju onime što joj on može ponuditi. Iluzionist se trudi ne razočarati je i zato skriva oglas za posao i izvlači joj kovanice iz ušiju. Chomet kroz ovakvu karakterizaciju dvaju glavnih likova ostavlja dosta prostora za kritiku odnosa koji dominiraju u ovom promijenjenom svijetu kakav su donijele 1960-e. Nestaje prisnosti kakvu bi očekivali između oca i kćeri. Alice je egocentrična i njeni izljevi emocija isključivo su vezani uz zadovoljavanje vlastitih apetita. Čini nam se kao da njihovi osjećaji nisu uzajamni, tj. kao da se i iluzionist i Alice vežu jedan uz drugoga samo zbog toga što im nedostaje takva figura u njihovom životu.

Jedan veliki problem koji se pojavljuje između iluzionista i Alice je nemogućnost komunikacije. Taj problem je usko vezan uz prije spomenute pojmove „vidljivosti“ i „čujnosti“. Kada se govori o čujnosti, treba  naznačiti posebnu ulogu zvuka u Chometovom Iluzionistu. Općenito, uloga glazbe i zvuka u animiranom filmu je da pridonosi karikaturalnom i sinkronizacijskom efektu, a u slučaju da nedostaje te uloge ona može imati potcrtavajuću ulogu, tj. da naglašava neke točke u zbivanju, ili da interpretativno dopunjava opće simboličko tumačenje zbivanja. (Turković 2012: 80). U Iluzionistu najviše je riječ o ovom posljednjem načinu uporabe zvuka. Uloga zvuka je nekonvencionalna. Dijalozi su svedeni na minimum, a ono što se i govori se gotovo isključivo svodi na mrmljanje. Iluzionist nepobitno podsjeća na nijeme filmove, gdje je zvuk prvenstveno služio da privuče pažnju na možebitno važan detalj. Chometov izričaj je u ovom slučaju blizak Tatijevom, tj. oni na sličan način percipiraju ulogu zvuka. Svaka producirana riječ i svaki gotovo onomatopejski zvuk funkcioniraju ponajviše kao pozadinski šumovi koji su tu kako bi orijentirali gledatelja. U Iluzionistu dominantan je pozadinski šum auta. Time se uvodi još jedan problem svijeta kakvog Iluzionist ocrtava, a to je sjaj megalopolisa i velika buka grada u kojem svatko gubi djelić svoga identiteta te se stapa s okolinom. Toj ideji savršeno odgovara svaki od likova, jer za rijetko kojeg se može reći da ima potpuno oblikovanu osobnost.

U Iluzionistu nerijetko je slučaj da smo mi, gledatelji, odvojeni od centra zbivanja radnje prozorom, izlogom ili kakvim god oblikom stakla. Inspirirano zasigurno Tatijem, pogotovo filmom Playtime, ovim elementom Chomet nastoji naglasiti realizam djela. Uz to, nas se na taj način nastoji distancirati od likova, radnje i emocija, pogotovo s obzirom na činjenicu da u tim trenucima ne čujemo što bi se inače moglo ćuti da okupiramo taj prostor.

Kao što je već prethodno spomenuto, u Iluzionistu estetika je jedan od ključnih faktora u „kopiranju“ senzibiliteta razdoblja. I ne samo to, već i u naglašavanju neizbježne prolaznosti vremena. Kada se govoti o prolaznosti, Iluzionist vrvi od lajtmotiva i simbola koji to ističu. Prvi nam se nameće zec. Zeca većina gledatelja percipira kao jednu enigmu. Iluzionistov zec je većinu vremena razdražen. On sabotira iluzionista. On ga grize i kvari mu trikove. Usprkos svemu, iluzionist se trudi miroljubljivo živjeti sa stvorenjem koje mu očito nešto znači. Mi zeca prvenstveno percipiramo kao nekoga tko je zatočen (u ovom slučaju u kavezu) i želi slobodu. Premda je on nositelj većine komičnosti, to zasigurno nije jedini razlog njegove pojave u filmu. Zečevi u umjetnosti, pogotovo slikovnoj, često znaju simbolizirati dvojnost, ponovno rođenje, ili pak uskrsnuće. Kad bi to preslikali na film, moglo bi se reći da je zec simbol starog vremena kojeg se iluzionist treba odreći puštanjem zeca, ali i novoga vremena koje je sustiglo iluzionista.

Kao lajtmotiv transformacije, u Iluzionistu dominira prijevozno sredstvo, vlak. Kao što vlak putuje od točke A do točke B, iluzionist putuje od jedne ere prema drugoj. Na kraju, udaljavanjem kamere od vlaka, kojim je iluzionist krenuo u nepoznato, Chomet naglašava načelo promjene. On to dodatno potkrijepljuje i gašenjem sve rasvjete u Edinburghu (zanimljivo osim izloga s televizijama), te konačnim gašenjem natpisa MUSIC HALL kojim se gasi cijela jedna era povijesti. Za Chometa, završetak nije niti tužan niti depresivan. U intervjuu s Pamelom Jahn na Berlin film festivalu, on je rasplet filma objasnio kao evoluciju. Naglasio je kako on pozitivno gleda na razdvajanje iluzionista i Alice. Za njega oni su obilježeni generacijskim jazom, tako da im ne preostaje ništa drugo nego pozrdaviti se i krenuti svak svojim putem.

O čemu uči iluzionist? Svijet te prerastao, trebao bi se dostojanstveno pomiriti sa sudbinom? Ili možda pronaći onaj mali kutak sreće i dati nikome i ničemu da te mijenja? Ljepota iluzionista kao filma je u tome što pokraj svih depresivnih trenutaka on i dalje nudi optimističan rasplet. Likove napuštamo nadajući se da će se uspješno othrvati svim problemima. I iluzionist i Alice su iskusili gorka razočaranja koja su udarila u temelje svijeta kakvog su poznavali. Ipak, ni jednome ni drugome to ne daje za pravo da odustanu od života. Zato nema potrebe promatrati iluzionista kao pesimističnu prognozu raspada osnovnih društvenih sastavnica, gdje jedna vrsta članova društva izumire, a druga zauzima njihov položaj u društvenij hijerarhiji. Iluzionista se može nazvati odom jednom vremenu koje se nikada neće ponoviti. Ipak, kako je moć iluzionista u zavaravanju, pitanje je treba li uopće žaliti za izgubljenim?

Literatura

Milić, S. (2015). Jacques Tati i moderna vremena. Retrieved: April 2. 2019. from: file:///C:/Users/Marko/Downloads/S_Milic_Jacques_Tati_i_moderna_vremena%20(1).pdf

Turković, H. (2012). Filmska oprjedljenjenja. Retrieved: April 2. 2019. from: file:///C:/Users/Marko/Downloads/filmska-opredjeljenja%20(2).pdf

Sony Pictures Classics Retrieved: March 27. 2019. from:https://www.sonyclassics.com/theillusionist/presskit.pdf

Autor: Marko Ercegović

ФУСНОТЕ:   [ + ]

1. kazalište u kojemu se izvodi zabavni program sastavljen od glazbenih, plesnih, komičnih i artističkih točaka.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *