O Noćnom vijeću i drugim umećima

Bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan već dugi niz godina živi i radi kao fakultetski profesor u Gracu ili kako on više voli da istakne na relaciji Sarajevo-Grac. Njegovo delo odlikuje se modernističkim i inovativnim pripovednih tehnikama, kao i mešanjem žanrova, a proza esejizacijom i dramatizacijom, što je i prirodno, jer je Karahasan i dramski pisac i teatrolog.

Nedavno je u izdavačkoj kući Bulevar objavljeno prvo srpsko izdanje (a zapravo treće) njegovog romana Noćno vijeće. Pre toga je ovo delo 2005. godine objavljeno u Zagrebu, i 2007. godina u Sarajevu. Sećamo ga se i kao autora impozantnog romana Što pepeo priča, koji je 2016. godine takođe objavio Bulevar, ali i kao pisca čitavog niza izuzetnih dela, dobitnika brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, koje je primio u Parizu, Beču, Lajpcigu, Dizeldorfu… a među poslednjima – Kočićevog pera.

Iskoristili smo njegov nedavni boravak u Novom Sadu da sa njim porazgovaramo uz kafu, u kojoj nije falilo dragocenih zrnaca njegove životne mudrosti, erudicije, topline i blagonaklonosti.

ZVB@ Roman Noćno vijeće započinjete rečenicom da je svet kao šljiva, misleći time da bismo u njemu trebali da potražimo punoću, slast i smislenost, a završavate rečenicom da svet jeste šljiva i da ga upravo takvim treba doživeti. Na promociji ovog romana u Novom Sadu ispričali ste zanimljivu priču u vezi sa ovom metaforom. Ispričate nam je ponovo.

Dž.KARAHASAN@ Više ljudi je negativno reagiralo na tu rečenicu. Prvi je bio moj dragi prijatelj Predrag Lucić, pjesnik, dramatičar i novinar. On je čitao roman u rukopisu (volim da ljudi kojima vjerujem čitaju moje knjige prije objavljivanja i komentiraju ih sa mnom) i nazvao me čim je počeo čitati da mi kaže: „Majstore, ne možeš zaboga početi roman onakvom rečenicom!“ Nakon Predraga pobunila se i urednica mojih knjiga na njemačkome, Katharina Raabe, ona je tvrdila da je rečenica „naprosto glupa“. Ja ne volim objašnjavati svoje tekstove, pogotovo ovo mjesto nisam htio objašnjavati i „braniti“, pa sam samo rekao Katharini da roman mora početi tom rečenicom „jer takvu glupost čovjek ne može zaboraviti, a za početak romana je vazda dobro da ga čitalac upamti“. Katharina mi je kasnije pričala da su i trgovački predstavnici bili protiv te rečenice i da ih je ona uvjerila upravo mojim “argumentom” – da se tako glupa rečenica naprosto ne može zaboraviti. (Veliki njemački izdavači program konačno usvajaju na konferenciji s predstavnicima, koji knjige preporučuju i prodaju knjižarama.) Ali je u našem razgovoru o konferenciji tražila da joj ipak objasnim zašto tako tvrdoglavo istrajavam na tome da roman tako počne.

„Noćno vijeće“ je u prvom redu roman o iskustvu mistične ljubavi, moji junaci Barbara i Simon su mistici, koji ne znaju da su to. A svako mistično iskustvo je izuzetno snažan doživljaj, o kojem nešto može naslutiti samo onaj ko ga dijeli, jer je nekad doživio nešto slično. Onome ko gleda izvana i bez sličnog iskustva, čovjek u zanosu izgleda kao budala ili nešto još gore. Zar Vam majka ili baka koje tepaju djetetu što ga drže u krilu ne izgledaju kao budale?! Možete li zamisliti nešto gluplje od nježnih iskaza koje razmjenjuju dvoje ljudi dok se vole? Tako je naravno i sa doživljajem mistične punine svijeta koji je preplavio Simona dok se spušta prema Foči – on osjeća, on zna, on doživljava, kako je svijet prelijepo sočan, pun, raskošan, lijep, i to se njegovo osjećanje izgovara samo od sebe. Vama, koji to slušate izvana, to zvuči kao besmislica, jer nam kao besmislica zvuče svi iskazi koji izražavaju snažnu emociju i doživljaj, ako smo iz te emocije i doživljaja isključeni. Ali ako dijelite osjećanje ili iskustvo iz kojeg „besmisleni“ iskaz dolazi, ako Vam je moguć pogled iznutra (iz unutrašnje perspektive), jasno Vam je koliko taj iskaz ima smisla, koliko je lijep, dobar i istinit. Pa svi se mi i u starim danima emotivno hranimo „besmislicama“ koje nam je govorila majka dok nas je kao male držala u krilu.

Фото: Јелена Дукарић

ZVB@ Ta punoća i slast imaju veze sa još jednom pojavom koju uočavam u vašim delima, a to je ono kunderovsko usporavanje, možda čak i delotvornije nego kod navedenog pisca. U prilog tezi o usporavanju govori epska naracija, obim romana, kontemplativnost naratora, ali i likova, način života prikazanih likova i ustajali život andrićevske kasabe koji i samog čitaoca ponuka da zastane, uspori, da pogeda svet oko sebe drugačijim očima – sa razumevanjem. Život u današnje vreme teško da može biti tako usporen i čini se nepovratno postajemo površni. Da li zaista? Kakav je zapravo život Dževada Karahasana? I to s obzirom na vaše veliko profesionalno angažovanje…

Dž.KARAHASAN@ Pripovijedanje je, između ostaloga, oblikovanje vremena, kao i muzika. Volio bih zato razgovor na ovu temu početi dvjema poslovicama. Jedna je naša balkanska i kaže „Što je brzo, to je i kuso“, a druga je kineska i kaže „Sve dobre stvari hoće svoje vrijeme“. Prevedena na suvremeni jezik, prva poslovica nam kaže da brza životinja ima kratak rep, to jest da ono što je brzo ne ostavlja dubok, trajan trag. A drugu ne treba ni prevoditi ni objašnjavati, ona kratko i jasno kaže da mnogo vremena zahtijeva ono što bi trebalo biti dobro. Nije loše da se podsjetimo na ove pouke kad razmišljamo o tipovima ljudskog saznanja. Sigurno ste primijetili koliko je emotivno (patetičko) saznanje sporije od racionalnog, ali ste isto tako primijetili da tragovi emotivnog saznanja u nama traju dugo, ponekad cijeli život, dok se ono što smo samo racionalno saznali zaboravlja brzo i nestaje ne ostavljajući tragove. U teatru su probe, koje ponekad traju mjesecima, potrebne da bi glumci emotivno saznali likove koje igraju – ne da bi se naučio tekst i uvježbali mizansceni. A još dublje, sporije i trajnije je saznanje tijelom. Moje tijelo pamti svaki udarac u cjevanicu, koji sam dobio dok sam kao dječak igrao nogomet, koža svakog od nas pamti svaki šok koji joj je pričinilo naglo izlaganje suncu… Tijelom se saznaje sporo, ali sigurno do kraja života – ne možete zaboraviti da plivate, vozite bicikl, plešete, a to su stvari koje morate naučiti i saznati upravo tijelom.

Nama se danas, u vremenu brzine i površnosti, nameće uvjerenje da je informacija jednaka znanju i da je racionalno saznanje jedino pravo. To naprosto nije tačno , ali se u ovom razgovoru nažalost ne možemo baviti time, trebala bi omanja knjiga da se pobroje i ilustriraju sve razlike između znanja i informacije. Ali se možemo razumjeti ako kažemo da je informacija brza a znanje sporo, da informacija ne ide dublje od racionalnog i zato ne ostavlja trag u čovjeku, dok je znanje kompleksno i ostavlja trag u našem biću. Zato moramo saznavati jer nije dovoljno da se informiramo, naše je i stvarno smo iskusili samo ono što smo saznali i što je postalo dio našeg bića. I zato moramo usporiti, dati vremena sebi i svom životu. Stati na loptu, kako se kaže u nogometu, zaustaviti trenutak, pretvoriti doživljaj ili događaj u iskustvo i tako ga usvojiti, učiniti ga dijelom svog bića. Jer nije moj život koji nisam saznao. Zato mi je izuzetno važno da i moji likovi saznaju ono što im se događa, da reflektiraju i osvijeste svoj život. A to onda i čitaocu omogućuje da sa svijetom koji je predstavljen u mom romanu komuniciraju na više planova, da ga saznaju racionalno i emotivno, da ga upoznaju kao da su živjeli u njemu. Vjerovatno zato sam ja svojim poznanicima, pogotovo onim mlađim, nepodnošljivo dosadan – ovako opširan i usporen. Bojim se da sam izdavačima i dosadan i problematičan, jer na svakoj pojedinačnoj knjizi radim beskrajno dugo, a kakav sam studentima – ne znam.

ZVB@ Na jednom mestu u romanu Šta pepeo priča kada Omar Hajam kaže da je dobro, što se ljudi ubijaju manje, nego što bi bilo razumno – misleći time da svi mi imamo razloga da se međusobno poubijamo – poželela sam da na tom mestu polemišem sa piscem, a onda sam istog časa shvatila da je to dobro. Zar valjana književnost nije upravo ona koja nas podstiče da dok je čitamo polemišemo sa piscem?

Dž.KARAHASAN@ Jeste, sigurno jeste. Čitalac nije konzument, on je sugovornik, kao što čitanje nije pasivno primanje i usvajanje nečega, čitanje je razgovor. Pravi čitalac s knjigom koju čita raspravlja, razgovara, slaže se i ne slaže, prigovara i polemizira… S tim da moramo imati na umu da ima dobrih i loših knjiga, ali i dobrih i loših čitalaca – za čitanje je potreban talent kao i za pisanje. Filozofijski rečeno, moj roman je potencijalitet, dakle biće koje je moguće; taj potencijalitet postaje aktualitet, dakle biće koje jeste, činom čitanja. Onda kad je čitalac u moj roman projicirao svoja iskustva, pitanja, osjećanja, slutnje, roman je postao stvaran.

Drago mi je da ste se “posvađali” s ovim mjestom u romanu “Što pepeo priča”, ono je i za mog junaka “polemično”. Hajjam je matematičar, racionalist, čovjek koji se razumom odnosi prema svijetu, ali ima duboko i snažno etičko osjećanje. Njega zbunjuje otkriće da svaki čovjek ima bar deset razloga da ubije bližnjeg svoga, a ljudi se ipak relativno malo i rijetko ubijaju. A i onda kad to čine, ubijaju se bez razloga, sasvim nelogično. Zašto je to tako? To je jedan od prvih trenutaka njegove zbunjenosti pred čovjekom i ljudskim životom, njegov prvi duboki nesporazum i sukob s nerazumnom i neshvatljivom ljudskom prirodom.

Foto: Jelena Dukarić

ZVB@ Čitajući brojne bošnjačke pisce stičemo često utisak da se na tim prostorima aktivno neguje kult mučeništva, stradanja, patnje, smrti… Za razliku od njih u vašim delima nalazimo optimizam, ali – dozvoliću sebi da primetim – u pitanju je neki crni optimizam. Onako grub i mračan, kakav je možda jedini i prihvatljiv a da čovek ne bude proglašen naivnim ili ludim.

Dž.KARAHASAN@ Hvala Vam za tu primjedbu, radujem se ako je tako. Ima mnogo stvari koje ne podnosim, a među stvari koje najmanje podnosim spadaju pojednostavljenja ideološkoga i kič mišljenja. Vjerujem da postoji ružičasti i crni kič. Ružičasti svi znamo jer se o njemu mnogo govori kao o kiču. To su romani o nagrađenoj vrlini, u kojima se djevojka puna vrlina nakon mnogo problema i preokreta uda za grofa i tada počinje raj. To su pjesme o bijelom galebu nad plavim morem i djevojci u ružičastoj haljini i cvijeću. Ovo su primjeri kiča zato što nam predstavljaju jednodimenzionalni svijet u kojem je sve lijepo, dobro i krasno. Ali postoji i crni kič o kojem se danas ne govori kao o kiču. To je književnost koja nas uvjerava da je imbecilno radovati se, jer ćemo na kraju ipak svi umrijeti; glupo je govoriti o ljubavi, jer je ipak sve ineteres, a to da u nešto ili nekome vjerujemo samo dokazuje da nemamo pameti. To je takozvana pesimistička filozofija koja nas podsjeća na to da svijetom vladaju zlo i mržnja, pa se samo blesavi ljudi mogu radovati, voljeti, nadati. I ovi primjeri nam svijet predstavljaju kao jednodimenzionalan, ali ih mi u našem vremenu beznađa teško prepoznajemo kao kič.

Svijet je bar četverodimenzionalan (dužina, širina, visina i vrijeme), a vjerovatno ima desetine dimenzija, zato me skandalozna pojednostavljenja kiča i ideologije stvarno nerviraju. Jasno je da na svijetu ima mržnje, ali ima i ljubavi, znam ja da ima izdaje ali ima i prijateljstva, odanosti, vjere. Ima mnogo laži, ali ima i iskrene potrage za istinom, ima etičkog mišljenja i djelovanja, ima bola ali ima i radosti. Velika je radost dobiti dijete, ali čovjek u stvarnom svijetu zajedno s djetetom dobije i bezbroj strahova vezanih uz to dijete (strah za njegovo zdravlje, odrastanje, budućnost). Samo u svijetu aritmetike stvari mogu biti jednoznačne, jer je to jednodimenzionalan svijet (jedan je jedan i ne može biti nešto drugo). Ali upravo zato u svijetu aritmetike nisu moguća osjećanja i forma, tijelo i život – tamo gdje ima života, nema jednoznačnosti  i jednodimenzionalnosti. Zato mi je neizmjerno važno da moji junaci upoznaju strahotu, ali i ljepotu života – Simon Mihailović, naprimjer, upoznaje ekstatičnu radost zahvaljujući ljubavi koju je upoznao i koju nosi u sebi, ali ga upravo ta radost čini sposobnim za patnje koje “normalni ljudi” ne mogu ni zamisliti.

ZVB@ Likovi u vašim romanima su ljudi koji iz petnih žila nastoje da pojme i razumeju svet, da shvate njegovu svrhu i smisao. Čini se da između redova provejava ideja da je razumevanje života važnije i snažnije od života samog – jer razumevanje je ono što mu daje svrhu. Kako to vidi Dževad Karahasan?

Dž.KARAHASAN@ To su paradoksi kojima se bavim i kao pisac i kao čovjek, otkako znam za sebe. Neprijateljska međuzavisnost znanja i života, (ne)spojivost doživljaja i razumijevanja, nepomirljivost ali i neodvojivost osjećanja i svijesti o njemu. Kad znaš zašto nekoga voliš, ti ga više ne voliš, ili, ako ga voliš, sigurno ga ne voliš zbog ono što si prepoznao kao razlog. Zato bi bilo najpametnije ne pitati se o tome, ali se moram pitati ako sam čovjek. Ima nešto prelijepo i užasno tačno u biblijskoj priči o izgonu iz raja: čovjek je iz raja prognan zbog znanja i saznanja, duh i saznanje su dakle kletva, prokletstvo, izvor kazne i razlog za nju. Ali bez znanja i saznanja nismo ljudi – ne bih se nikad od svoje volje trudio da neko svoje iskustvo razumijem i “objasnim”, ali to redovno činim protiv svoje volje, zato što me moja ljudska priroda na to tjera. Jer samo reflektiran život je zaista moj. Pritom znam, i to me zaista boli, da će mi refleksija oduzeti mnogo od doživljaja koji nastojim razumjeti i pojmiti. Nije slučajno da ovako mnogo zavidimo djeci, kučićima I janjcima – oni još uvijek borave u raju, o kojem mi samo sanjamo otkako smo prokleti saznanjem I duhom, mi se samo mutno sjećamo (na to nas je upozorio Platon) da smo se nekad mogli radovati onako kako se danas pred našim očima raduje zaigrano kuče.

ZVB@ Jezik vaših dela izuzeno je bogat, što naizgled deluje paradoksalno s obzirom da dugo živite u inostranstvu, ali nije. Srpski pisac Vladimir Pištalo, koji takođe živi u emigraciji – ali u SAD, u jednom sličnom našem razgovoru rekao je da smatra da je upravo taj odlazak, razdvajanje od izvornog jezičkog konteksta doprineo da se u sebi jeziku vrati, da je to iskristalisalo izvorni oblik njegovog ličnog srpskog jezika. Kakvo je vaše iskustvo izmeštenosti iz sopstvenog kulturnog i jezičkog konteksta? Napisali ste dramu Strašno je vani i knjigu O jeziku i strahu? Da li je njihova tema bliska ovom pitanju?

Dž.KARAHASAN@ Ja mislim da pisac inače živi u egzilu jer pitanje egzila je prije svega pitanje jezika. A pisac se svojim odnosom prema jeziku bitno razlikuje od svojih sugrađana, od “normalnih” članova društva u kojem boravi. Ljudi u svakodnevnom životu koriste komunikacijsku jezgru svog jezika, koja se sastoji od dvije-tri hiljade riječi ili nešto manje, dok pisac sanja o tome da upozna cijeli svoj jezik, da se podudari s njim, da iskoristi sve njegove mogućnosti. Pisac naime zna da mi ljudi duhom živimo u jeziku, a ne u svijetu materijalnih stvari, mi svijet razumijemo i čak osjećamo onako kako nam ga naš jezik predstavlja. Zato se pisac ne odriče ni psovke, ni arhaičnog izraza, ni specijalističkih idioma, ne odriče se niti jedne mogućnosti koju mu njegov jezik nudi. Zato ne mislim da boravak u drugim jezicima bitno mijenja odnos jednog pisca prema jeziku. Andrić je najveći dio života proveo u stranim jezicima, a jezik njegove proze je krajnje “normalan” naš jezik. Ja sam se nadao da će mi boravak u drugom jeziku pomoći da se oslobodim svoje barokne rečenice i upravo bolesne potrage za tačnim izrazom (moj temeljni strah je strah od pojednostavljenja), ali se ni to nažalost nije dogodilo.

A hvala Vam što pitate za knjigu “O jeziku i strahu”. Ne, ona bi se mogla samo uvjetno povezati s temom jezika i egzila, odnosno emigracije, ta knjiga se trudila da prepozna stanje našeg duha na temelju naših govornih navika. U jednom eseju, naprimjer, primjećujem da je u našem svakodnevnom govoru ostao samo jedan glagol – vršiti. Brice su “vršile pranje kose”, forumi “vršili analizu” i tako dalje. Izrazio sam bojazan da se naše (tada jugoslavensko) društvo ne može reformirati, jer su nam iščezli glagoli, one riječi koje imenuju kretanje, radnju, promjenu. A sve se, kao što znamo, prvi put dogodi u jeziku, pa tek drugi put u stvarnosti.

ZVB@ Vama je strana jeftina politizacija. I pre nego što sam do ovog zaključka došla,  pomislia sam kako bih vas kao čoveka, kome se bez svake sumnje može verovati na reč, pitam – da li je važno poznavati političku pripadnost pisca kog čitamo? Jer politička pripadnost u izvornom značenju nosi sa sobom i bazične stavove, svetonazor koji jeste bitan i čitaocu da bi znao da li to delo uopšte može  prihvatiti, da li se može sa njime poistoveti i sadržajem koji u njemu pronalazi.

Kod nas se puno politizira, neukusno i primitivno, ljudi su zbog toga zauvek i na smrt posvađani. Sve se meri aršinima pripadnosti ili nepripadnosti određenim političkim stranama. Svi smo zbog toga na gubitku i ne znamo kako iz tog začaranog kruga izaći… Poznavanje političkih stavova postalo je stvar egzistencije. Da li je možda ipak važno da pre nego što započnemo književni razgovor, ipak znamo ideološki koncept kom knjiga i autor pripadaju?

Dž.KARAHASAN@ Književnost koju volim i kakvu bih volio pisati temelji se na etičkom a ne na ideološkom mišljenju. Sjećate li se “Ilijade”? Homer ne krije da je Ahejac, on govori kao Ahejac i u ime Ahejaca, ali je najplemenitiji junak cijelog epa Trojanac Hektor. Njegov (ahejski) najveću junak Ahilej postaje uistinu ljudsko biće kad je osjetio stid – Hektorov otac Prijam dolazi po sinovljev leš, na kojem se Ahilej iživljavao kao bijesna zvijer, pa Ahilej osjeti stid pred sijedim kosama i patnjom velikog starca. Taj stid je od Ahileja napravio kulturno biće (čovjeka) i od Ahejaca kulturnu zajednicu. Eshil je sudionik helenskog rata protiv Persije, a svoju tragediju “Perzijanci” posvećuje majci perzijskog vladara. Temelj etičkog mišljenja je uvjerenje da ljudski postupci imaju vrijednost po sebi, etičko mišljenje vjeruje u trajne vrijednosti koje važe za sve. Ideološko mišljenje, naprotiv, temelji se na uvjerenju da je pripadnost temeljna vrijednost iz koje se izvode sve druge. Mi ubijamo iz ljubavi. Od naših bombi I raketa nikad ne ginu nevini (eventualno bude malo “kolateralne štete”). Kad mi okupiramo neku zemlju, ona je ustvari oslobođena. U knjizi “O jeziku i strahu”, koju ste spomenuli, bilježim u jednom eseju da nam se loše piše, jer u našem jeziku nastaju romani u kojima iz rana književnih likova ne teče krv nego boje nacionalne zastave.

Naravno, ne mislim da pisac može odlučiti kako će pisati, kao što čovjek ne može odlučiti kako će osjećati svijet i život. Ja nisam ljevičar i nisam desničar, nisam reformist i nisam neprijatelj reformi, nisam napredan i nisam nazadan, nisam liberal i nisam konzervativac… Ako baš moram biti nešto, onda sam skeptik – zbunjeni čovjek, koji se pita, čudi, nastoji razumjeti. Prirodno je da takav čovjek voli i piše književnost u kojoj su junaci ljudi, a ne liberali, Slovaci ili reformisti. Priznajem da mi je drago što je tako, jer mi smo primarno ljudi, a sekundarno smo pripadnici ideoloških ili nacionalnih grupa. To se kod nas na Balkanu nažalost preokrenulo, kao da većina naših sugrađana vjeruje da su primarno Srbi, Hrvati, desničari, a sekundarno ljudi. Jedan mi se poznanik žali jednom da ima problema jer živi u “miješanom braku”. “Pa i moj brak je mješovit”, govorim mu, “žena mi je žensko a ja sam muško” – a čovjek me gleda pitajući se jesam li ja blesav ili pravim viceve.

ZVB@ Ako je književnost razgovor, kako ste rekli u jednom razgovoru povodom nagrade Kočićevo pero, šta je pozorište? Da li dobro pozorište treba da podstiče na polemiku?

Dž.KARAHASAN@ Teatar je razgovor sasvim očigledno, razgovor u njegovoj elementarnoj formi. Na pozornici je to doslovno, jer dva ili više glumaca razgovaraju jedan s drugim. Ali i u dvorani imamo na jednoj strani pozornicu i na drugoj gledalište, a teatar (predstava) je razgovor između tih dviju strana. Razgovor kao razmjena emocija, misli, iskustava. Jedna estetička škola u Francuskoj ozbiljno je razvijala usporedbu teatra s religijskim obredima, recimo s misom, naglašavajući mističku participaciju gledalaca u predstavi. Mi ne možemo materijalno konkretizirati sudjelovanje gledalaca u predstavi i njihov utjecaj na njezin tok (poruku koju gledalište odašilje na pozornicu), ali je nesumnjivo da ta poruka postoji I da gledaoci bitno utječu na tok predstave. To najbolje znaju glumci, koji nakon predstave redovno “analiziraju publiku” igovore o dobrim ili lošim, surovim, hladnim ili arogantnim gledaocima, odnosno o dobrim, vedrim, dobronamjernim gledaocima. Zato je teatar uvijek rasprava, između ostaloga tiha rasprava između glumaca i gledalaca. Javnih rasprava, pogotovo ideoloških, može i ne mora biti, one nikad nisu znak umjetničke vrijednosti jedne predstave.

ZVB@ I za kraj jedo sasvim kratko pitanje: Čemu se Dževad Karahasan u životu najviše raduje?

Dž.KARAHASAN@ Bilo bi strašno ako bih imao jednu najvišu radost, život bi mi bio jednodimenzionalan kao svijet u kič-umjetnosti ili u ideološkim slikama. Najviše se radujem dobroj rečenici, onoj koju sam napisao ili onoj koju sam pročitao (tada je radost začinjena s malo zavisti, što je također dobro), ali se najviše radujem i dobrom razgovoru s drugim čovjekom (čudesni, uzbudljivi trenutak u kojem sam osjetio da se razumijemo!). Sigurno se najviše radujem dobroj predstavi ili dobroj knjizi, ali i dobroj pijanki u dobrom društvu. A još više se radujem onim radostima koje još nisam otkrio.

ZVB@ Hvala vam najlepše.

DŽ.KARAHASAN@ Hvala i Vama, razgovor uvijek ima bar dvije strane.

Razgovor vodila Zdenka Valent Belić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *