Smrt Andrije Brenera

„Ako za izdaju ponudiš meni srebra,
skovat ću od njega nož i sjurit ga tebi u rebra!“

Ivan Goran Kovačić

Zagrebom je već treći dan duvala košava. Suha, ledena, oštra. Bilo je nedjeljno jutro i Andrija Brener, stari komunist (još od 1919.) sjedio je na staroj drvenoj stolici koja se klimala na svaki njegov pokret; gledajući gotovo žmire u jako svijetlo policijske metalne lampe, zakačene za veliki stol, spram koga je sjedio. Malo iznad, tamo gdje je do prije nekog vremena stajala velika crno –bijela slika pokojnoga maršala, sada je stajala još veća, kolor slika novog vrhovnika i poglavnika, koji je tako viseći sa zida, iznad isljednikove ćele, štakorskim pogledom strijeljao sve u tom zagušljivom sobičku, u uredu policijskog isljednika Josipa Lovrića.

– Ime, ime oca, prezime?

– Andrija, Mate, Brener.

– Mjesto i godina rodjenja?

– Čakovec, drugi svibanj tisuću devet stotina i prve.

– Znate li za što ste optuženi i koja je vaša krivnja?

– Osobno, ne znam.

Policijski isljednik pogleda krajičkom oka u svoju daktilografkinju i kiselo se nasmiješi.

– Dvadeset i drugoga rujna, ove, tisuću devet stotina devedeset i prve godine, oko deset sati izjutra, vi ste na glavnom zagrebačkom Trgu Josipa bana Jelačića javno govorili da je nova hrvatska demokratska vlast „ustašoidna, zločinačka i genocidna“, optuženi ste za širenje komunističke, velikosrpske i jugoslavenske zločinačke propagande, doslovno ste vikali: „Dolje Tudjman! Dolje genocidna, ustaška, šovinistička vlast!“ Dalje ste, prema svjedocima i prisutnim gradjanima, govorili: „Živio Slobodan Milošević! Živio Savez Komunista Jugoslavije! Živila Jugoslavija! Smrt NDH!“ Jeste li ovo izgovorili? Izjasnite se, molim lijepo, da udje u zapisnik.

– Djelomično.

– Kako djelomično? Pojasnite.

– Nisam kazao: „Dolje Tudjman!“ i „Smrt NDH!“ već je bilo obratno. Rekao sam: „Dolje NDH!“ i „Smrt Tudjmanu!“

Isljednik se u trenu uozbilji. Brada mu zadrhta. Sjede u fotelju i primače je stolu.

– Jeste li vi svjesni što radite? Da li znate da u ovome trenutku traje jugoslavenska i velikosrpska zločinačka agresija na našu neovisnu Hrvatsku, i da vi ovim izjavama i parolama direktno i ciljano pružate potporu vojnome vrhu okupatorske JNA, Srbiji, širite defetizam i sijete sjeme razdora medju hrvatskim narodom? Znate li vi čovječe da Dubrovnik gori! Vukovar od srpskih granata više ne postoji!

– Je li ovo demokracija?

– Molim?

– Što molite? Pitam, je li to ta vaša demokracija? Ili javno smiju govorit samo oni koji na sva usta hvale ovu protunarodnu, fašističku, hitlerovsku vlast?

– Vi ste javno govorili i podržali ubijanje i razaranje Hrvatske.

– Jesam li ja ubojica? Jesam li netkoga ubio? Jesam li netkoga ugrozio mojim djelovanjem i rječnikom?

– Direktno ste pozivali na ubojstvo predsjednika Franje Tudjmana, što je po svim zakonima i Ustavu Republike Hrvatske teško kažnjivo djelo.

– Na mojoj kući, na banderi ispred, na zidu kuće moga susjeda, na fasadi škole i zgrade općine, nema solitera u ovome gradu na kome ne pišu skaradne parole poput: „Smrt Srbima!“ ili „Drinu ćemo pregaziti, Srbiju zapaliti!“,  još sam rijedje vidjao: „Smrt Ivi Andriću!“ što je donekle i nebulozno, čovjek je mrtav, ne? Ne vidim da ste ikoga pritvorili i procesuirali za tako nešto? A, mene, čovjeka od devedeset godina, na umoru, ovdje maltretirate i uzrujavate.

– Sada lijepo, redom, ispričajte, gdje ste toga dana bili, kada ste došli na Trg bana Jelačića, što ste doslovce govorili i tko vas je na to podgovorio. Slušam. Neću vas prekidat. Imam u obziru vaše godine, tako da bi bilo lijepo da sa nama suradjujete, da ovo okončamo na miran način, i zbog vaših godina, i zbog toga što ste Hrvat. Vjerujem da ovo niste vikali svojom voljom. Govorite. Slušam vas.

Andrija Brener, glasa promukla od cigareta, poče govoriti:

– E, pa, dobro, lijepo. Počet ću odande, odakle se jedino i može početi. Od početka, je li? Rodjen sam u radničkoj obitelji. Krv i znoj mojih roditelja dobro sam upamtio. Još kao dijete od tri – četiri godine nadničio sam i radio. U djetinjstvu sam dobro upamtio kako smo  gledali na tu crno – žutu zastavu1).  Ne kako danas ovdje djecu trujete; nisu nam oni bili niti prijatelji, niti roditelji, već surovi gospodari. Bez trunke ljudskosti. Otimali su i pljačkali, možda i više od Turaka, ali fino i perfidno. Otac mi je ostavio kosti u Mačvi tijekom Prvoga svjetskoga rata, kao vojnik pod tom krvavim barjakom, ali je prije toga pismima uspio da obavijesti moju mater o nečuvenoj monstruoznosti i divljaštvu što su ih počinili hrvatski domobrani ali i dobar dio vojnika iz njegove pukovnije, većinom sačinjene od Hrvata, seljaka, iz svih dijelova Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine, nad Srbima, ne vojnicima, već nad nejači, djecom, stracima, ženama, djevojčicama u tome dijelu bojišnice. Babe i odojčad su vješali. Mater mi je umrla nedugo poslije rata. U Komunističku partiju sam pristupio čim je osnovana. Poslije nekoliko godina izbačen sam van. Kralja Aleksandra Ujedinitelja nazivali su zločincem i diktatorom još za života, njega, koji je Hrvatima prvi put u njihovoj historiji dao pravo glasa i njihovo ime uveo u naziv jedne suverene i medjunarodno priznate države. Prvi put poslije šest vjekova hrvatsko ime našlo se ponovo u nazivu jedne evropske države; vi ga ovdje častite mnogim pogrdama, pominju se u poslijednje vrijeme brojke od „milijun Hrvata stradalih od srpske ruke od devet stotina osamnaeste pa do četrdeset pete“. Što su, bez dvojbe, nebuloze. Više je Srba stradalo od žandarske ruke u tome razdoblju negoli Hrvata ili Slovenaca. Posebice Srba, komunista, pa po koji Crnogorac i Musliman. Ja to osobno vrlo dobro znam, jer sam tih godina bio zatvaran po mnogim jugoslavenskim tamnicama. Kao politički zatvorenik, jer sam govorio kako Kralj živi na grbači naroda, što i jest istina; ali dobro, sada ubijaju i za manje stvari, iako smo u demokraciji, druga su vremena. Iako sam bio njegov politički protivnik, moram mu odati veliko priznanje: on je bio Jugoslaven od pete do glave. Nije mrzio Hrvate. Da njega nije bilo, ovo ovdje, gdje mi sada sjedimo, ne bi bila ta vaša „neovisna Hrvatska“, već bi sada sjedili na teritoriji pod kontrolom Talijana ili bi ovaj teritorij u boljem slučaju bio dio Madžarske, jer Madžari su nam mnogo bliži od Talijana i po kulturi i po mentalitetu, slažete li se?

Suzu sam pustio kada je poginuo junačkom smrću devetoga listopada trideset i četvrte. Cijeli je Split u suzama izašao van, na rivu, da dočeka njegovo tijelo i klekne pred njim. Žene su ridale, djeca nosila crninu, a muškarci su puštali brade. Nije bilo niti jednog žandara da provodi red. To se ovdje potire. Rat sam dočekao u Zagrebu, gledajući kako se moj narod klanja svome porobljivaču, dizajuć mu ruke pozdrava i bacajući mu cvijeće pod tenkove. Ubrzo sam otišao u partizane. Bila je to za mene borba za ispunjenje mojih ideala. Ili poginut ili živjet kao čovjek. Postao sam vojnik Druge hrvatske brigade, brigade koja je nosila hrvatsko ime a u kojoj nije bilo niti jednoga Hrvata, sem mene, i debeloga kuhara Hrvoja. Najveća greška u nas, partizana, je bila ta što nismo do kraja spriječili zvjerstva ustaša. Jesmo, sprečavali smo, branili narod, ali nedovoljno. Nekoliko puta je samo moja jedinica prošla na kilometar od Jasenovca, uz Savu, dva – tri sata puškaranja i ti jadni ljudi bi bili slobodni. To sam onda pravdao Titovim strategijskim planom. Sada vidim da nije bilo tako. Mi smo se koncentrirali na borbu protiv četnika Draže Mihailovića, jer su nam oni uistinu i bili glavni protivnici. Naša je najveća greška što nismo poslije rata prevaspitali hrvatsko pučanstvo, što ga nismo u školama učili o njegovoj odgovornosti za genocid za vrijeme rata; mi smo opet učinili pogrešku, sve smo podredili da se zaboravi, zarad mira i bratstva. To bratstvo hrvatskoga i srpskoga naroda jest i donekle bilo ostvareno, ali silom i umjetno. Bez prave istine, koju su Hrvati o sebi morali znati. Srbi su platili svoju cijenu poslije rata, dajući sve što su u prethodnome ratu osvojili i oslobodili. Da smo odmah objasnili čitavom hrvatskom narodu što je učinjeno u NDH od desetoga travnja četrdeset prve, pa do svibnja četredeset pete, danas ne bismo imali ove probleme koje danas imamo. Hrvati to ne znadu. Nisu svjesni što su počinili. Tako mali narod, a tako veliki zločin. Toga nema nigdje u povijesti svih naroda svijeta. Ali i sada osobno tvrdim, hrvatski narod je najplodnije i najnormalnije dane u svojoj historiji proveo u toj Brozovoj Jugoslaviji, iako je moglo da se učini više i bolje da se taj narod osvijesti i opameti. Ali naši političari nisu imali snage za jedan takav pothvat. Zato imamo sada ovo što imamo, jedno patološko stanje koje ide samo u dubinu, bez ikakvoga osvrtaja na ono što je iza nas. To kratkoročno donosi dobre rezultate, apsolutna mržnja daje snagu, dobija se homogenizacija pučanstva, apetit prema daljem širenju životnoga prostora, ali promatrajući dugoročno, takvo psihologiziranje vodi u neminovnu propast ovog naroda. Sami ćemo sebe pojesti. Sada vam smetaju Srbi, želite ih očistiti, da Hrvatska bude čista kao u Zvonimirovo2) vrijeme, kako je govorio Pavelić, a sada na sva usta ponavlja sadašnji vrhovnik, a nisu vam smetali u 15. i 16. stoljeću kada su svojim prsima branili vaše stražnjice od Turaka? To ste zaboravili, gospodo istražitelji i isljednici?

– Ankice, pišeš li ti ovo?

Oglasi se zanemjeli istražitelj  pogledavši svoju daktilografkinju, a ona zauzeta brzim kucanjem i ne pogledavši ga samo potvrdno klimnu glavom. Udaranje debelih prstiju sredovječne žene po tipkama već dotrajale pisaće mašine Adler stvaralo je nepravilne zvukove, nalik pokvarenome budilniku: TOK – TIK – TOK – TIK, TOK –TIK – TOK – TIK…

Andrija Brener nastavi svoju baladu:

– A što se čudite za Vukovar i Dubrovnik? Hrvatska nikada u svojoj povijesti te gradove nije branila niti ih je osvajala, niti su oni ikada bili u njezinom teritorijalnom sustavu. Svaka se savezna država ovako brani, borbom, a pogotovu ova, koja se borbom i stvarala. U tom Vukovaru ne žive samo Hrvati, ima i Srba, gospodo, i to skoro polovica! NJih nitko nije pitao koja je njihova volja. Očekujete da vam se dadne nešto što nije uvijek bilo vaše? Toga nema nigdje u svijetu. Vi sada imate potporu svijeta i to je ono što vas kuraži.  Ali, znajte historija uvijek vraća udarce. Uvijek. Ne možete prkositi prirodi i njezinim zakonima. Hoćete šezdeset sedme svoj, zaseban, hrvatski jezik? Pa izvolite, stvorite ga, nitko vam ne brani jer ovo što sada govorite nije vaš jezik, to je srpski jezik. Ne vjerujete? Uzmite Vukov Rječnik iz tisuću osam stotina osamnaeste, i lijepo ćete vidjet, sve riječi koje sada govorite, to su srpske riječi, riječi koje su se u to doba govorile u Šumadiji i Vojvodini, a koje su Srbi odbacili modernizirajući svoj jezik, a naši jezikoslovci objeručke prihvatili, kao gladno kuče suhu kosku, jer svoga jezika nismo imali. Uzmite bilo koje hrvatske novine baš iz te tisuću osam stotina osamnaeste, ima toga u arhivama i muzejima, i shvatit ćete da je taj jezik koji je pisao u tim novinama, za nas danas, nerazumljiv i više odgovara nekoj mješavini madžarskog i njemačkog. To se ne zna. To treba da učite u svojim školama, a ne da plagirate povijest i kradete je od drugih, pa poslije cvilite i glumite žrtve kada vas ti isti napadnu, pokušavajući vratiti samo svoje! Ja sam se dugo naživio. I nije mi neka bog zna kakva tegoba da svršim i krepam u nekom novom Jasenovcu. Žal mi je samo za one jadne srpske zaplašene nejači sa Banije, Korduna, Like, Dalmacije, Slavonije, koji će na kraju vjerojatno doživjeti sudbinu svojih očeva i djedova iz Drugoga svjetskoga rata. Što su oni skrivili da ih ni krive ni dužne četredeset prve bez ikakvoga razloga, u stadu, poput ovaca, trpaju u gasne komore i velike peći? To zdrav mozak ne može objasniti. A, vi to danas opravdavate, vi i vaš vrhovnik! NJemačka je ubila dvadeset i šest milijuna ruskih civila za vrijeme okupacije tijekom Drugoga svjetskoga rata, ali Rusi danas nemaju ni trunke mržnje prema NJemcima. Nisu je imali ni onda, poslije rata, a kamoli danas! Što su to Srbi uradili Hrvatima pa da tako svrše? To se i dan danas pitam. Ja sam Hrvat, i od oca i od matere, ali nisam sa vama, to znajte i upamtite! Ovo što se sada radi, i kako se radi, to je teško manipuliranje hrvatskim narodom, koji ne znade pravu istinu o sebi. Historija će vam sudit zbog ovoga!

Andrija Brener se tu zakašlja. Zatraži čašu vode od isljednika, ali je uz

isljednikovu šutnju ne dobi, te podiže glavu i nastavi svoju ispovijed:

– Umirovljen sam tisuću devet stotina pedeset i druge, kao major JNA, iako su mnogo mladji časnici, kojima sam ja komandovao postali generali i pukovnici, samo zato što su Hrvati ili Makedonci. I ja sam Hrvat, ali ne takav kakvog su željeli. Umirovljeništvo sam proveo mirno, sve do današnjega dana, kada me vi ovdje zlostavljate i maltretirate…

– Hoćete li nam kazati što ste radili dvadeset i drugoga rujna ove godine na Trgu Josipa bana u Zagrebu? Prekide ga isljednik, postajući pomalo nervozan.

– Što da vam reknem? Što sam to uradio?

– Već sam vam kazao za što ste optuženi, i znajte da vam prijeti teška kazna, zato molim vas lijepo, nemojte otežavati i sebi i nama. Kažite što ste govorili toga dana.

– Imate svjedoke. Što vam je potrebna moja riječ da provedete vaše bezakonje?

– Priznajete li da ste rušili hrvatsku demokratsku vlast, davali potporu četnicima i teroristima iz Srbije u agresiju na Hrvatsku i širili izdajstvo i veleizdaju?

– Priznajem.

– Priznajete?

– Priznajem. Da sam budalin, idiot, što sam uopće i povjerovao nekoj ideji i ideologiji u svome životu. Ti kojima sam ja vjerovao su i izrodili vas! Ako vašu novu demokraciju i državu mogu ugroziti nekoliko riječi jednog starca na umoru, onda vaša država i ne zavrijedjuje da postoji, kao ni Jugoslavija. Moj je djed to dobro znao devet stotina osamnaeste. Bio je genij.

– Ko vam je bio djed?

– Strah vas je da je bio Srbin? Dodje mi da se smijem, i da plačem u isto vrijeme. Zar je ovo moguće? Ovo je gore nego što sam mislio. Vi ne možete pojmiti da postoje normalni, razumni Hrvati. Hrvati koji ne mrze, koji vole, koji nisu isprana mozga, Hrvati na koje ne djeluje ustaška i mrzilačka propaganda.

– Je li vam netko u familiji srpske nacionalnosti? Ponovo će isljednik, sjedeći u fotelji i gladeći nježno lijevom rukom svoju bijelu kravatu, koja se iskrivila, a na kojoj je bio zakačen bedž, na kome je zlatnim sjajem blještalo tri slova: HDZ.

– Ne, nitko mi nije bio Srbin u familiji. I mogu vam reći da samo žalim zbog toga. Žal mi je što u sebi nemam krvi jednog naroda koji je stvorio i rodio jednoga Stepu Stepanovića, Vojvodu Mišića, jednoga Pupina, jednoga Teslu, NJegoša, a što u sebi imam krvi jednoga Pavelića, Kvaternika i Tudjmana.

– Tesla je Hrvat. Upade isljednik, reče to gotovo sa potpunim samouvjerenjem.

– Ma što mi rekoste? Pa što ste mu ognjište zapalili i sve rodjake u Jasenovcu poklali?

Isljednik se iznenadjeno ušutio, vjerojatno ne znajući ovaj podatak.

– Ne znate vi to, kao ni većina Hrvata. Vi samo znadete da su Srbi zlo i da ih treba na vrbe kako piše po cijelome ovome gradu i po čitavoj ovoj ludoj Hrvatskoj. Da su Srbi htjeli da unište Hrvatsku, kako vi sada na sva usta ponavljate i trujete hrvatski narod, oni bi tisućudevet stotina osamnaeste očistili Dalmaciju i Slavoniju od Hrvata, Hrvatsku bi podijelili sa Talijanima, ali oni su Hrvatima, svim Hrvatima, pa i tome Paveliću, dali mnoge stvari koje su prvi put Hrvati osjetili i vidjeli tada, da prvi put poslije više od šest stoljeća Hrvati mogu birati slobodnim putem svoje predstavnike, zastupnike i svoje ministre, nazivali su nas braćom; nadjite mi ijedan narod u svijetu koji drugi narod naziva braćom, a u isto vrijeme ga tlači i ubija. Toga nema. Da li se, kažite mi štovani gospodine isljedniče, Židovi i Arapi bratime? Jesu li se Pakistanci i Indusi ikad grlili i ljubili kao mi i Srbi u ono vrijeme? Da li se bratime Švabe i Rusi, ili Turci i Jermeni? Ne bih baš rekao. Ti su nam Srbi dali Banovinu Hrvatsku trideset i devete, teritorijalnu mnogo veću nego što je sada ova vaša „neovisna Hrvatska“, a u političkom pogledu da i ne kazujem.

Dobro sam znao što je Ustav iz sedamdeset četvrte. Tito i Kardelj su time Jugoslaviji stavili omču oko vrata, koja se u potpunosti zategla i njezin život prekinula poslije njihove smrti. Popustili su. Oni su je napravili, oni su je i uništili, nesposobni da je održe. Da su bilom kojem srpskom partizanu rekli u što će se pretvoriti ta Jugoslavija poslije četrdeset pete, ni jedan Srbin ne bi krenuo u borbu, a zna se dobro da su Srbi činili oko sedamdeset posto partizanskih redova. Otišli bi u četnike. Tako da Revolucija ne bi ni uspjela. Govore kako to nije bila Jugoslavija nego „Srboslavija“. A, ja ću vam evo samo jedan primjer kazati: četrdeset pete, u svakome gradu u Hrvatskoj koji je imao barem dvadeset posto srpskoga pučanstva, table na ulaz u mjesto ili grad su bile na ćirilici, kao i dio općinskih spisa, knjiga i zvaničnih dokumenata; šezdeset devete, u Hrvatskoj više nigdje nije bilo ćirilice, čak ni u Kninu, najvećem srpskom gradu u Hrvatskoj. Srbi su i na to šutili. To je samo jedan primjer tihog kulturnog genocida, jer poslije fizičkog genocida četrdeset prve, koji, vidjelo se, nije uspio, slijedi svaki drugi. Srbi su četrdeset pete, pored svoje ćirilice prihvatili i našu latinicu, dok Hrvati ćirilicu nisu nikada prihvatili, već su je potirali i zabranjivali poslije rata pod patronatom tadašnjih hrvatskih komunista. I ti bi Srbi već sedamdeset i prve, tokom nove pobune hrvatskih nacionalista i ustaša doživjeli ponovo četrdeset i prvu godinu, sve pod šutnjom Broza, da nije bilo onih poštenih hrvatskih komunista koji su se još sjećali ko su bili Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica i Stjepan Filipović, koji je pod njemačkim vješalima uskliknuo: „Živjelo bratstvo hrvatskoga i srpskoga naroda!“

– Dobro, Brener, dosta, ne morate više govorit. Smatrat ću da se ne osjećate krivim. Bićete predani nadležnome sudu, vjerojatno Ratnom prijekom sudu, ali vi ste vjerojatno svijesni svega ovoga što govorite. Reče isljednik i pozva policajca:

– Ante, vodi ga u ćeliju, sutra će biti predan Prijekom vojnom sudu. Ako zatraži cigareta ili hrane, dajte mu.

– Razumijem isljedniče. Otpozdravi stražar i povede Andriju Brenera u ćeliju.

Ratni vojni sud Hrvatske je po ovome pitanju zasjedao sledeći tjedan. Doneo je svoju odluku.

Republika Hrvatska

Ratni vojni sud

PRESUDA

Okrivljeni Brener Andrija, rodjen 2. 5. 1901. u Čakovcu, Hrvatska, od oca Mate i majke Evice proglašuje se: krivim – jer je 22. 9. 1991. godine na Trgu Josipa bana Jelačića u Zagrebu u prijepodnevnim časovima pred svjedocima i prisutnim gradjanima: širio agresorsku velikosrpsku propagandu, vrijedjao legalno izabranu hrvatsku vlast i pozivao na njezino rušenje kao i na ubojstvo predsjednika Republike dr Franje Tudjmana, javno je iskazivao svoj veleizdajnički stav, te svjesno i namjerno urušavao moral hrvatskim civilima, ali i pripadnicima svih oružanih obrambenih snaga time što je širio defetizam, izazivao nemir medju pučanstvom, a sve sa povicima: „Živio Slobodan Milošević! Živio Savez Komunista Jugoslavije! Živila Jugoslavija! Smrt Tudjmanu! Dolje NDH!“ Okrivljeni Brener Andrija kriv je za kazneno djelo veleizdaje Republike Hrvatske po člancima 135, 136, 137. i od 140. do 155. Kaznenog zakona, i po člancima 18. i 23. Ustava Republike Hrvatske, jer je kao civil u periodu trajanja ratnog stanja i opće mobilizacije na cijeloj teritoriji Republike Hrvatke, koje je na snazi od mjecesa lipnja 1991, a proglasom Hrvatskog sabora od 29. 6. 1991, ugrožavao hrvatsku obranu i djelovao protiv suverenosti i nezavisnosti Republike Hrvatske tako što je sudjelovao u terorističkim djelima protiv vlastite države i vlade, te pozivao na ubojstvo predsjednika države i vrhovnika oružanih snaga. Vijeće ovoga Suda u uvjetima sadašnje situacije i opće agresije protiv Republike Hrvatske od strane okupatorske i velikosrpske JNA i srpskih pobunjeničkih i terorističkih postrojbi, imajući u vidu težinu djela i starosnu dob počinitelja,  Brener Andriju osudjuje na kaznu strogog zatvora od petnaest godina.

Andrija Brener nije prosvjedovao. Smireno je uzdahnuo. Vlastoručno je potpisao svoju presudu. Umro je tri dana poslije.

Autor: Aleksa Djukanović 

ФУСНОТЕ:   [ + ]

1. Crno – žuta dvobojka bila je zastava Austrijske carevine od 1804 – 1867, ali se nakon Austro Madjarske nagodbe od 1867. i dogovora bečkog dvora i Madjara o preuredjenju carstva u Austrougarsku monarhiju ova zastava nastavila koristiti, sve do sloma Habzburga 1918.
2. Kralj Dmitar Zvonimir, živeo i vladao u 11. stoljeću (1075?-1089?), iz dinastije Trpimirovića, bio je kralj „Hrvatske i Slavonskog Banata“, kao i Primorja. Bio je Ugarski vazal. Po hrvatskim izvorima ubijen je na Kosovu Polju, kod Knina. Imao je sina Radovana, koji je umro prije njega.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *