Priča sa moje strane

Ne mogu se načuditi sam sebi, ispričao sam tolike priče, ali stalo za ovu jednu, pa nikako da krene. Obećao sam da ću je ispričati, a još uvijek nisam, mada i bez obećanja, dužan sam joj da Bog kaže.

Ne znam odakle da krenem, mi smo nekako krenuli lagano, kao kad sviće zora, rađa se i budi. Znam da su me bili zli i pogani jezici skolili kao hijene, ali nenadano iz ćoška, začula se ona! Samo toliko da zasječe po njima, da se začude, a ja da se saberem i dođem sebi. Nisam mogao ni da slutim, da će taj tajac toliko da odzvanja u meni. Njen pogled i jedva primjetan osmijeh oživjeli su duh nemira. Lagano se okrenula ka svom ćošku, završila dim cigarete, izašla kao da se ništa nije desilo, a pokrenula se cijela lavina promjena. Oklop na grudima je krckao, čulo se pucanje i pomjeranje kao super kontinenta.

Dani su se nizali. Moj mač je sjekao, imali smo prostora, moja Fortuna i ja. Nerijetko, vodeći me kroz lekcije, znala je da me zasječe, peklo je i boljelo, ne žalim jer znam da je bilo vrijedno bola, sve zarad moje dobrobiti, tek otklanjala je iz mene loše stvari. Negdje kad sam ojačao dovoljno, smogao sam snage da Fortunu pogledam u oči, iste one koje su sjekle i sijevale. Bile su to neke druge oči, vedre i otvorene poput neba, lice se razlilo u osmijeh. Samo jedan njen potez bio je dovoljan. Lagan dodir i iz mene su potekla sva pažnja i ljubav koju može da ima jedan svemir. Nenadano, našli smo se u nečemu što smo od početka poricali i čemu nije bilo mjesta među nama. Koliko god smo riječima poricali, djela su bila neumitna. Priča se rodila. Ona je tako fino i divno, riječ po riječ govorila. Ja sam je slušao, pisao note za njene riječi. Tek nekad se kao ljutne: Stalno ja pričam, sigurno sam te ugušila, mora da sam jako dosadna? Meni nikad ljepše, a njene stranice bile su već polagano ispisane, trebalo je da ja pričam, obećao sam joj priču, ali ni mukajet! Zakujem se kao papovka. Škljoc! Ne izleti riječ poput zrna, kako je do tada bivalo. Obećanje je visilo u vazduhu, moralo je da se ispuni! Kako da bilo šta kažem; daj pokreni taj ringišpil pa da ne budem drvena konjina, bar da zaržem i zanjištem. Sjedili smo, tišina je odjekivala dvije riječi, koje su se brzo gubile niz rijeku uz huk vodopada. Tada je ova priča trebala da se čuje, ali bolje što nije… samo bi nam smetala, dok Fortuna i ja uživamo u osami. Ja sam se pitao, šta da kažem? Gdje da nađem prave riječi? Ona mi je šapnula: Pjevaj! Vraćajući se, cijeli put smo prepjevali, valjda što sam pjesnik, a ne besjednik, što mi i nije za utjehu, jer koliko su mi dobre pjesme, toliko mi je loš glas.

I tako, mic po mic, od danas do sutra, iz noći u jutra, do ovog trena, kod mene bila priča njena. Napisah bez po jada i bez muke, al’ se pitam kako, predati je njoj na ruke?

Autor: Trivun Kalaba

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *